Korona "ubila" kafiće i život na Kalelargi: Ovako nije bilo ni u ratu!

– Bolje da su me ubili nego mi oduzeli kafić i kavu – tako je, spontano, u samo jednu rečenicu, sažeo jutro u kojemu se Zadar probudio u utorak Tomislav Grbin, ravnatelj Prirodoslovno-grafičke škole, kojega smo zatekli na Kalelargi u razgovoru s prijateljima.

Bez rukovanja, ali i bez maski na licu, Zadrani su dočekali dan u kojemu je Stožer civilne zaštite odlučio zatvoriti sve ugostiteljske lokale i uslužne obrte, poput frizera i brijača. Trgovine su radile samo do 18 sati, a vidljivo su bile puste ulice i gradski trgovi.

Zapitali smo se i sami: što je ovo? Jesmo li se našli usred nekog ružnog sna? Hoćemo li se probuditi, pa krenuti u đir gradom, popiti kavu na štekatu omiljenog kafića, pozdraviti se s prijateljima, baciti ćakulu... Nikada ovako grad nije izgledao, pa čak ni za vrijeme rata, kad su se ljudi ipak družili po kafićima, barem "u pauzama" između uzbuna. Ovo ne izgleda ni kao nedjelja, ovo je jednostavno ništa.

Ugašeni grad, bez života, bez duše...

Nema žive duše

Ali krenimo redom. Zapravo od jutra. Na Narodnom trgu oko 9 sati, gotovo pa nema žive duše. Ima nešto komešanja ispred Gradske uprave jer je sazvano Gradsko vijeće, ali bez novinara. Prvi koji nailazi poznati je gradski optičar Damir Bajlo. Išao je na svoju redovitu kavicu u Joke na pijaci, ali – zatvoreno. Joke se drži propisa i nije ni otvarao.

– Neki su lokali, valjda ne znajući, jutros otvorili, ali brzo je stigla policija i napravila zapisnik. Ne radi skoro nitko – iznosi nam Bajlo najnovije vijesti, kako se vijesti i inače prenose po Poluotoku među Zadranima u jutarnjim satima, spontano i neposredno.
Ali sve je samo ne normalno jutro. Vidi se da nešto ne štima, da je nešto pogrešno i ukrivo. Nema uobičajenog šušura, nema ljudi, tu i tamo koji opskrbni kombi, poput uljeza se šulja gradskim ulicama da obavi što ima pa pobjegne. Nigdje nikoga. Bajlo nam kaže kako je otvorio svoju optičarsku radnju, ali više iz "medicinskih razloga" da komu popravi naočale ako mu zatreba. Onih drugih kupaca je malo i nimalo.

Evo i Mladena Malte, predsjednika udruženja zadarskih obrtnika. Jesu li obrtnici na koljenima s uvedenim restrikcijama, pitamo ga.

– Iz dana u dan se mijenja situacija, ali mi smo išli na jedno generalno rješenje, preko naše Hrvatske obrtničke komore, rješavamo one mjere za koje smatramo da bi država mogla riješiti. A što se tiče lokalne uprave, idemo preko Grada Zadra, kojemu ćemo dostaviti prijedloge za koje smatramo da bi mogli ublažiti katastrofu koja se dogodila. Svjedoci ste da danas ne rade ni kafići. Ljudi imaju najam, radnike... sve je upitno koliki su to sad troškovi. Dokad će to trajati, ne zna nitko, uglavnom mi ćemo te mjere danas dostaviti Gradu i tražiti da se okupi jedan radni tim... Ovisno sve o djelatnosti, neki su više, neki manje obuhvaćeni, pa ćemo vidjeti način na koji to prebroditi. Mjere se uglavnom odnose na najam poslovnih prostora i javnih površina, pa čak i prema gradskim tvrtkama, "Čistoći" i sl., gdje tražimo umanjenje. Mislim da smo svi u problemu, i sam Grad kojemu punimo proračun. Treba ovo premostiti, da prođe što blaže. Gubitke već bilježimo, negdje i 100 posto. Ljudi ne rade, što će s djelatnicima, ne mogu ih plaćati kad nemaju priljev, morat će ih slati na burzu rada – kaže Malta.

Od trga prema crkvi svetog Šime, eto svećenika Josipa Lenkića, župnika istoimene župe. On vrlo dobro shvaća mjere koje je potrebno provoditi zbog zaštite od koronavirusa, ali ima ljudi, kaže nam, koji još ne shvaćaju koliko je situacija ozbiljna.

– Na misama je znatno manje ljudi nego prije. Iako smo izdali upozorenja da se održava međusobni razmak, da se sveta pričest uzima posredno, u dlan, da se izbjegne mirenje rukovanjem, mnogi se ne mogu priviknuti na to. Moramo misliti jedni na druge, potrebno je neke mjere primijeniti da bismo zaštitili sebe, ali i da bismo zaštitili onog drugog, do sebe. Potrebna nam je i molitva i prevencija – mudro će don Lenkić.

'Mačke moraju jist'

Na Četiri kantuna – Šime Pefa, neizostavan u kafiću "Toni" na toj lokaciji, koji je sad, naravno, zatvoren.

– Mačke moraju jist – odlučno će Pefa, koji je potegnuo do grada samo kako bi nahranio svoje mačje ljubimce, a ima ih četiri, pet, šest... Odmah su se sjatile oko njega dok im otvara paketiće mačje hrane.

– Mačka Vrtirepka je glavna, ona je mater od svih, a ima ih sedam. Pefa mora mačke nahraniti, mačke moraju jesti – ponavlja nam Šime dok istresa hranu za svoje ljubimice, koju svaku ponaosob zna po imenu i navikama.

– Ljudi moji, nije ovo zajebancija. Moramo se pridržavati svega što je propisano, jer opasnost je velika. Ljudi se moraju čuvati i ja sam za to. Ako je to tako u cilom svitu, to je tako. Došao sam jutros samo zbog mačaka, kad ih nahranim, idem ća – kaže Šime.

Kroz tihi Varoš, kao u pjesmi, prolazimo neuobičajenom tišinom. Kafići, zalogajnice... zatvoreni. Ne radi ni konoba "Tovar". Srđan Čuklin, vlasnik, poznatiji kao Ćuća, sliježe nemoćno ramenima:

– Ne radim. Što ćemo dalje? A brate, čekat ćemo da kažu što ćemo. Doduše nije baš tribalo ovako, mogli su to na nivou države riješit, a ne da netko radi, netko ne. Ja sam mali, ne virujem da će me baš puno taknut, nemam veliku vojsku ljudi pa da je to sad veliki problem, ali u svakom slučaju svaka kuna je velika. Ovo nas je sad poplašilo, ko da smo u ratu, još i gore. Nema se tu šta reć. Samo što bi jedna glava tribala odlučivat, a ne sto i jedna. Ako se ne radi, neka kažu, ne radi ovdje kao i bilo di drugo. A ne sad se ovdje neće raditi, a priko mosta ili na Bilom brigu će se radit... – kaže Ćuća.

Puno veselija atmosfera je u cvjećarnici nasuprot također zatvorenog legendarnog kafića "Đina". Tri šinjorine, tri cvjećarice, sjele unutar radnje i guštaju u – kavi. Ma čekajte, pa otkud njima kava u zatvorenom gradu?

– Je l' su ovo kave dobivene na lipe oči? – ubacujemo im se u ćakulu.

– Je, je. Sad će nas svi pitat di smo dobile kavu – smiju se "tri Cvite". Nema ljudi, kažu, samo imaju odraditi neke narudžbe unaprijed ugovorene. Sad ih ljudi znaju zafrkavati crnim humorom da bi im moglo biti posla zbog korone, ali i sprovodi su sada ograničeni, bez ljudi, davanja sućuti, izravnog kontakta. Ni umriti se ne može ko čovik, a kamoli živiti.

– Kaže meni svekrva: došlo je sad ono vrime kad rade samo dućani, apoteke i kurve. Kako neće kad je zaj..... situacija – ispraćaju nas cvjećarice, sigurno najveselije u čitavoj kali. Ali lako se njima zafrkavati kad imaju "doping" od guštanja kave.

Niže kroz Varoš, čemerna atmosfera. Zbilja, uzmeš li Dalmatincima kafiće, kao da si ih ubija. Čak ni seks-šop u Kovačkoj ulici ne radi, onda znate koja je situacija. Nije ljudima ni do toga. I seks je "na godišnjem".

– Kad ne radi seks-šop, onda smo gotovi – dometnu dva pitura noseći važe "jupola" u prolazu.

Poznata zona kafića kod Arkade – zatvorena. Tamo je bilo navijačko grotlo na svjetskoj nogometnoj ludnici. Svakoga vikenda u toj je kafićkoj zoni bilo krcato, a u sezoni je tako bilo svakoga dana. Sad – pustinja. Jedan od kafića u Kovačkoj ulici otvoren. Radi mlinac.

Umirao i bez korone

– Ma ovo je samo za nas troje domaćih. Inače ne radimo – pravdaju nam se iz unutrašnjosti. Lako za nas, ali dođe li im policija... Fast food pokraj kafića koji prodaje fornete radi, ali imaju problema s fiskalnom blagajnom.

– Ionako nema ljudi. Škole su zatvorene. Kad nema kafića, nemamo ni mi posla. Bojim se da nam je ova sezona gotova, a tko zna što nas još čeka. Možemo ovako izdržati tjedan, dva, tri najviše. Nakon toga će se početi zatvarati lokali i manje firme, jer bez posla ne mogu opstati – kažu nam u zalogajnici.

Ni malo niže, u zoni kafića, nisu optimistični.

– Ionako se sve više svodilo na sezonu, četiri miseca rada. Zadar je i bez korone umirao. Preko godine na Poluotoku više nema građana, pa se sve moralo u sezoni nadoknađivati. Sad još i korona. Zatvorit ću ovo i sve rasprodati. Nema više smisla – kaže nam, pretpostavljamo, vlasnik kafića koji već na tom mjestu postoji 25 godina.

Nitko ne zna koliko će potrajati to što je sad tek počelo.

Mnogi su se Zadrani sjetili rata, općih opasnosti, granatiranja, podruma, smrti i opasnosti koje su vrebale iz zraka. Ovaj put, neprijatelj je sićušan, nevidljiv, ali baš zbog toga opasan, nedokučiv. Kao da ga svakog trena možete udahnuti, dotaknuti... Još nema zabrane okupljanja, je li to idući korak? Kako ćemo živjeti ovako? I golubovima je bolje nego nama, oni mogu gdje hoće.

Srećom, sunce sja. Možda će nas sunčeva svjetlost spasiti, mediteranski zrak i more, kad krene sezona kupanja. Jer nastavi li se ovako, sezona je upitna, a dogodi li se to, pitanje je kako će se opstati s obzirom da svi ovise o turizmu.

Kao da je sve stalo, usporilo ritam, primirilo se. Trenutak susreta s poznanikom postaje dragocjen, pa makar i bez rukovanja i na minimum metar udaljenosti. Kad se ljudima oduzme i to, kako će preživjeti, barem u Dalmaciji gdje se drukčiji način života ne može ni zamisliti.

Na štekatu restorana u Stomorici, mačka se proteže na stolici. Gostiju nema, a ne može ih ni biti kad lokali ne smiju raditi.

– Neka mi budemo živi i zdravi, proći će sve ovo. Malo je sad depresivno, ali to je sad taj prvi status. Ja ću danas lipo poći u Sukošan i više se ne vraćam u grad. Vraćam se poljoprivredi. Nema druge. Sad tek vidimo, a već smo prvi put vidili, što je značilo kad je bio rat. Najviše je značila panceta i ko je ima di što pojist. I opet se vraćamo na to – kaže nam Leo Mijalić prekidajući razgovor da objasni poštaru komu da dostavi pošiljku na Stomoricu 8.

Jer i poštari, kao i novinari, moraju raditi i obilaziti ljude, unatoč koroni.

– Slično ovako je bilo jedino kad je bila uzbuna. Onda su svi radili, a nigdje nikoga nije bilo – prisjeća se jedan od najstarijih obrtnika u Zadru Davor Hofman, kojega srećemo na Kalelargi.

– Kad malo ozbiljnije razmisliš, ovo i nije tako loše. Jer mi ne znamo kako bi moglo biti. A sad znamo – zaključuje Hofman.

Valjda nećemo doznati kako bi još moglo biti... Može li gore od ovoga?