- Kako se osjećam? Ne znam što bih vam rekla. Ne znam kako bi se osjećao bilo koji roditelj kad bi vidio fotografiju svog djeteta bez glave. Na velikom panou, s kolažom djece iz razreda, obješenom na vratima učionice, mome sinu, s Downovim sindromom, netko je otkinuo glavu. Nisam mogla doći sebi.
Slađana je majka devetogodišnjeg dječaka s poteškoćama koji pohađa jednu zadarsku osnovnu školu. Za potrebe naše priče zvat ćemo ga Ivo. Osnovnu školu upisao je nakon položenih svih potrebnih provjera i testiranja. Upisan je u djelomičnu integraciju, skupinu djece s poteškoćama, koja glavne predmete – hrvatski, matematika, priroda - prolaze s defektologom uz pomoć osobnih asistenata, a ostale predmete – glazbeni, likovni, tjelesni, vjeronauk – pohađaju u redovitoj nastavu. Međutim, od upisa u rujnu do završetka školske godine, Ivo je u školi bio ukupno dva mjeseca. Ostatak vremena nije dolazio u školi, a razloga je bilo više. Najčešće zbog odsustva osobnog asistenta. Znalo bi se dogoditi da ga ne bude desetak dana. Škola ne bi našla zamjenu i Ivo je ostajao kod kuće. Umjesto redovite nastave, koja je s početna sat-dva trebala doći na četiri sata dnevno, kako bi se socijalizirao i integrirao u školsku sredinu, mali Ivo je sjedio kod kuće i nakon nekog vremena upao u regresiju.
Majka je pokušala sve što je mislila da treba, otišla je u školu i razgovarala sa stručnim osobljem, ali svaki njeni pokušaj da nešto promjeni ili potakne kod odgovornih, nailazi bi na odbijanje ili zid šutnje. Na koncu su joj rekli da njezin sin nije za redovnu školu i da ga premjesti u OŠ Voštarnica (Centar Mocire) za djecu s posebnim potrebama. Slađana je otišla na razgovor, ali ubrzo je shvatila da Ivi u Mocirama nije mjesto. Tražila je od njegove škole da mu pronađu mjesto u nekoj drugoj zadarskoj školi, no oni su ostali pri stavu da Ivo nije učenik za njih.
Tako je bilo sve dok jednog dana nije bila pozvana u školu po neke dokumente. Došla je u razred gdje Ivo pohađa redovitu nastavu i na vratima primijetila neobičan detalj na velikom panou.
- Kolaž je na vratima stajao mislim od početka godine. Svi učenici su slikani pojedinačno i zalijepljeni na pano u obliku kruga. Moj Ivo je bio u sredini i jedni je na slikama stajao na nogama. Kad sam taj dan došla u školu i pogledala pano, shvatila sam da Ivo nema glavu. Da je glava s njegove fotografije otkinuta. Izjurila sam iz škole, nisam se mogla nikako smirit. Strašno me to uzrujalo. Nakon nekoliko zadnjih mjeseci u kojima sam imala "okršaje" sa stručnim službama škole, ovo je bila kap koja je prelila čašu. Otišla sam kod predsjednice naše udruge, Suzane Periša, i ispričala joj što s dogodilo. Ona me pitala jesam li snimila pano. Nisam, jer nisam mogla ostati pribrana. No odlučila sam to ipak napraviti. Istog dana, poslijepodne, otišla sam do škole i učionice. Otvorila sama vrata i krenula da ću napraviti sliku, kad se s drugog kraja učionice počela derati nastavnica. "Nemojte to slikati!" Nisam je poslušala, snimila sama je i otišla. Pomislila sam: ako me htjela zaustaviti da to snimim znači da je znala da je na slici moj sin bez glave. Ako je to znala, zašto taj pano nije skinula? Zašto je ostavljen tu da ga svi mogu vidjeti? Koliko je dana uopće tako stajao? Kakva se to poruka šalje djeci? Kakva o mome sinu? Tada sam čvrsto odlučila, sve ću prijaviti Ministarstvu obrazovanja i pučkoj pravobraniteljici za djecu. Odlučila sam da ću napraviti i ono što mi nikada u životu nije palo na pamet, da ću sve ispričati i medijima. Ne volim se eksponirati na bilo koji način, nemam profile na društvenim mrežama... ali ovo ne mogu prešutjeti. Ovo radim zbog mog sina. On je prošao jedan oblika zlostavljanja, a ja sam duboko razočarana. U tome smo suglasni i ja moj suprug Tomislav, priča nam u dahu Ivina majka, pokazujući dopise koje je uputila na adresu Ministarstva obrazovanja i Pučke pravobraniteljice. Upućeni su prije mjesec dana i odgovore još nije dobila.
- Obraćam Vam se ovim putem zbog jako lošeg i traumatičnog iskustva u prvoj školskoj godini mog djeteta. Kompletno iskustvo je jako razočaravajuće. Stručna služba i sama učiteljica su bile jako neprofesionalni i nestručni. Dijete je u toj školi provelo sveukupno možda dva mjeseca po dva školska sata dnevno. Asistentica je bila odsutna veliku većinu vremena i moje dijete tada nije išlo u školu. Učiteljica nije bila otvorena za tu opciju da dijete dolazi bez asistentice. Cijelo vrijeme se jedino trudila da dokaže da Ivo ne pripada u toj školi – piše Slađana ministru obrazovanja Radovanu Fuchsu.
- Čula sam od pedagoginje da je mišljenje učiteljice da Ivo ne razumije i ne zna ništa. Ivo je od rođenja uključen u razvojne terapije. Fizioterapeut, logoped, defektolog, funkcionalna nastava, neurofeedback, plivanje i napreduje svojim tempom. Sve terapije smo pohodili privatno i o svom trošku i plus smo kod kuće radili po uputama terapeuta. Snimila sam im video snimke gdje sam pokazala kako i na koji način ja radim kod kuće s njim i da on ima predvještine za školu... Čak sam i na početku školske godine ponudila svoju i pomoć naših rehabilitatora kako bi se dijete što lakše i bolje uklopilo i dobilo svu potrebnu pomoć i podršku u adaptaciji i privikavanju na školu, a i da bi njima bilo lakše razumjeti i upoznati njega kako i na koji način funkcionira. Nažalost odbili su nas uz objašnjenje da oni imaju sva potrebna znanja i vještine koje su potrebne Ivi za školovanje – piše Ivina majka.
Slađana se potom obratila stručnoj službi i učiteljici kojima je rekla kako je jako razočarana i da je njenom djetetu povrijeđeno temeljno pravo, pravo na školovanje, jer je sjedio kod kuće umjesto da bude sa ostalom djecom u školi. Predložili su joj da Ivu dovede u školu bez asistentice.
- Onda je učiteljica napravila video snimke njega u nepoželjnom ponašanju i odbijanju suradnje. Pritom ga je snimala neovlašteno. Iako po pravilima školovanja po principu djelomične integracije dijete treba od samog početka odgojne predmete i biti uključeno u razred sa djecom tipičnog razvoja. Ivo nije dobio nikakvu šansu za socijalizaciju i za usvajanje sadržaja iz odgojnih predmeta. Zbog toga mi je posebno teško. Mislim da ne trebam naglašavati koliko je to bitno za svako dijete, a posebno za dijete sa Down sindromom. Pokušali smo doista komunicirati sa stručnom službom pokušavajući pronaći rješenje za Ivu, međutim svi naši pokušaji komunikacije i dogovora završavali bi okrivljavanjem nas ili našeg djeteta za trenutnu situaciju – nastavlja Slađana i naglašava.
- Razumljivo Vam je da ne možemo ostaviti dijete u ovoj školi na mjestu gdje nitko ne prepoznaje njegove mogućnosti i sposobnosti i gdje nam je jasno dano do znanja da naše dijete ne pripada tamo. Molimo Vas da nam pomognete naći drugu školu (skupinu djelomične integracije) gdje će Ivo biti prihvaćen. Napominjem da smo probali sugerirati školi da nam pomogne, međutim nisu pokazali nikakvu spremnost. Upućeni smo jedino na razgovor u OŠ Voštarnica. Razgovor smo obavili u nadi da ćemo tamo naći mjesto za naše dijete. Međutim ta škola nažalost ne nudi ono što bi naše dijete trebalo da sutra živi samostalan i funkcionalan život. Ovim putem Vas najiskrenije molimo da pokušate pomoći našem djetetu i nama i pronaći mu mjesto u nekoj od skupina u Osnovnim školama grada Zadra.
Posebno pismo uputila je pravobraniteljici za prava djeteta, Helenci Pirnat Dragičević.
- Obraćam Vam se ovim putem kako bih Vas zamolila da zaštitite moje dijete od "stručnjaka" i njihovoga šokantnog i zlostavljačkoga pristupa u školovanju prema mojemu djetetu s Down sindromom. Naime, cijelu ovu školsku godinu moje je dijete u jednoj zadarskoj školi kao prvašić provelo posve istraumatizirano, a zbog razno-raznih izgovora nije niti smjelo normalno dolaziti u školu nego tek ponekad po sat-dva. Dijete je bilo posve isključeno iz razreda u koji je bilo upisano i gdje se trebalo normalno družiti sa svojim vršnjacima te skupa s njima svladavati školsko odgojno-obrazovno gradivo po prilagođenom programu. Umjesto toga, učiteljica (i stručna služba) se svim silama samo trudila dokazati da on ništa ne može i ne zaslužuje biti u tom razredu. Na kraju se kao vrhunac svega ova totalna isključenost i izoliranost djeteta i vizualno očitovala na školskom panou gdje stoji veliki kolaž i slike djece njegovoga razreda, s tim da je zadnjih dana na toj slici Ivi otkinuta glava!? I tako je stala na vratima razreda, a da nitko ni učiteljica nisu reagirali dok nisu vidjeli da sam je stala uslikati. Pretpostavljam da je to već dovoljan znak onoga što se tu događa – napisala je Slađana.
Nazvali smo ravnatelja škole za komentar, rekao nam je da je preko stručnih službi upoznat sa slučajem malog Ive, ali da njegova majka s njim o tome nije razgovarala, niti mu se obratila.
- Ne znam što je majka pisala pravobraniteljici za djecu i Ministru obrazovanja, jer ja takve predstavke nisam dobio. Meni se nitko nije požalio na rad stručnih službi. Naprotiv, stručne službe su sugerirale majci da dijete upiše u OŠ Voštarnica u Centru Mocirama – kazao nam je ravnatelj.
Na pitanje zašto bi Ivo išao u Mocire, ako je prošao testiranje sa integriranu nastavu, ravnatelj je rekao da nije problem u upisu, ali su majci tada usmeno rekli da će s obzirom na poteškoće koje ima pokušati raditi njezini djetetom.
- Izašli smo joj ususret jednu godinu. Stručne službe su zaključile da on nije za našu nastavu – kaže ravnatelj.
Majka kaže da Ivo imao asistenta u nastavi, odnosno da je često izostajao, a škola mu nije našla zamjenu?
- Nije bilo takve situacije, nije bilo problema sa asistentima u nastavi. Ona ima svoj pristrani pogled, ali mislim da je priča drugačija – kazao je.
Od ravnatelja smo tražili da navode majke provjeri kod stručnih službi, ali nam je odgovorio da su sve djelatnice od 11. srpnja na godišnjem, da će i on također uskoro ići.
Zamoljen da komentira pano sa fotografijom maloga Ive bez glave, ravnatelj je rekao "da je to vjerojatno neka slučajnost".
- Škola ima 19 učionica i 18 razreda u svakoj smjeni. Tu učionicu dijele viši i niži razredi.
Ako su to nastavnici znali, zašto taj pano nisu uklonili?
- Ne znam, ne znam... To je bilo slučajno, ona je to tako vidjela. Roditelji uvijek to tako dožive, pristrano. Očito nije tako...
- Nijedno dijete ne smije doživjeti to što je moj Ivo doživio, a oni toga nisu svjesni. To je za mene porazno. Zato sam se i odlučila za ovaj istup jer to dugujem svome djetetu. Da se više nikome ne dogodi – poručuje majka maloga Ive.
