Sedam dana je već prošlo od tragedije u Malom Lošinju, a ministar Oleg Butković još nije podnio ostavku. U petak i subotu brodske sirene svih Jadrolinijinih brodova oglasile su se kako bi trojicu poginulih pomoraca s trajekta Lastovo ispratile u vječnu bonacu, a prvi čovjek Ministarstva mora, prometa i infrastrukture još uvijek je na toj funkciji.
Čini se da se naš ministar odlučio na obranu svog ministarskog položaja svim raspoloživim sredstvima, od šutnje do ignoriranja novinarskih poziva i nezgodnih pitanja. Zanimljivo je ukratko opisati tu ministrovu obrambenu strategiju.
Najprije se tri dana pravio mrtav, valjda u nadi da će javnost odustati od traženja odgovornosti za nezapamćenu tragediju u Malom Lošinju.
Potom se trećeg dana pojavio na državnoj televiziji, u intervjuu koji će ući u žurnalističke udžbenike kao primjer kako se intervju sa suspektnim ministrom ili bilo kojim drugim državnim službenikom ne smije voditi – bez ijednog novinarskog potpitanja, uz dopuštanje da ministar čita sa šalabahtera unaprijed pripremljene odgovore, što indicira da su mu i pitanja unaprijed dostavljena.
Konačno, petog dana se pojavio pred novinarima na Trsatu, skupa s premijerom Andrejem Plenkovićem i predsjednikom uprave Jadrolinije Davidom Soptom – čija se ostavka, nota bene, također podrazumijeva – ali je brzo pobjegao s govornice čim su ga novinari upitali razmišlja li o ostavci. Toliko mu je teško palo to pitanje.
Kako vidimo, imamo posla s čovjekom koji, suočen s preuzimanjem odgovornosti za tragediju u svom resoru, bira dječje, infantilne strategije odgovora: pravi se mrtav, organizira namještene intervjue ili bježi s govornice. Slika i prilika HDZ-ova kadroviranja. Zapravo je sreća da u tom resoru nema i više tragedija.
Srećom, nismo u Japanu
S obzirom da ministar Butković napušta pozornicu kada ga se usmeno pita o ostavci, moramo mu se obratiti pismenim putem. Dakle, gospodine ministre, razmišljate li o ostavci?
Ne razmišljate? Pobogu, zašto ne razmišljate, pogotovo u svjetlu činjenice da su vas pomorski sindikati godinama upozoravali da je „nešto trulo” u državnom brodaru, u što su se ovog ljeta uvjerili i putnici trajekta Oliver, koji je satima bespomoćno plutao jadranskom pučinom, kao gola metafora stanja u Jadroliniji?
U nekoj uređenijoj zemlji zapadnog civilizacijskog kruga ovakva se pitanja uopće ne bi postavljala, niti bi ijedan novinar u takvoj zemlji sedmi dan nakon tragedije pisao ovakav tekst. Ne bi za tim bilo potrebe, jer bi odgovorni ministar ostavku dao već prvog dana. Da ne spominjemo kako bi u Japanu odgovorni ministar nakon ovakve tragedije vjerojatno izvršio seppuku u vlastitom uredu.
Ali dobro, ovo je Hrvatska, zemlja koja može podnijeti da ministar podnese ostavku osmi ili petnaesti dan nakon tragedije. Naravno, pritom bi tom čovjeku moralo biti jasno zbog čega mora podnijeti ostavku, što kod Butkovića očito nije slučaj. On evidentno ne vidi razlog za vlastitu abdikaciju, pa mu se mora objasniti kao što se djeci sve objašnjava dok ih se odgaja.
Ministre, u najkraćem, ostavku morate dati zbog zapovjedne odgovornosti. Srećom, ovdje ne moramo posezati za sličnim primjerima iz uređenijih zemalja zapadnog civilizacijskog kruga, jer takav sličan primjer već imamo iz Hrvatske.
Pištolj na čelu
Da, teško je vjerovati da su i u Hrvatskoj nekoć postojali takvi civilizacijski standardi – po kojima ministar automatski daje ostavku ako se u njegovom resoru dogodi tragedija sa smrtnim slučajevima koju nije uzrokovao ljudski faktor – ali su zaista postojali. Dakako, ne u vrijeme bilo koje HDZ-ove vlade.
Slučaj o kojem govorimo dogodio se za vrijeme vlade SDP-ova lidera Ivice Račana, kada je 2001. tadašnja ministrica zdravstva Ana Stavljenić Rukavina dala ostavku nakon što su zbog neispravnih dijalizatora američke tvrtke Baxter umrla 23 pacijenta u Hrvatskoj.
Što kažete, ministre, da niste vi kupovali trajekt Lastovo, pa ne možete biti odgovorni za njegovu neispravnu rampu? Kako da vam kažem, nije ni ministrica Stavljenić Rukavina kupovala te američke dijalizatore, pa je svejedno dala ostavku. Jer je, za razliku od vas, imala osjećaj odgovornosti.
Zapovjedna odgovornost je možda nepravedna stvar. Čovjek radi svoj posao i odjednom je kriv zato što je negdje u njegovom resoru nešto pošlo užasno naopako, što je rezultiralo ljudskim žrtvama. Ali nitko tom čovjeku nije stavio pištolj na čelo i time ga prisilio da postane ministar mora, prometa i infrastrukture. Taj čovjek je tu funkciju dobrovoljno prihvatio, a time je prihvatio i sve što uz tu funkciju ide.
Možda je u tome problem, u ministrovom nerazumijevanju što sve ide uz ministarsku funkciju. Iako to ne bi trebalo biti teško razumjeti. Ukratko, uz posao ministra ne idu samo čast, mast i slava, nego ide i – zapovjedna odgovornost.
I nije ministarski posao jedini uz koji ide taj tip odgovornosti. Slično je i u vojsci, policiji i još nekim službama. No, da bismo ovu lekciju približili ministru Butkoviću, ostat ćemo u njegovom resoru – sektoru pomorstva.
Kapetani stradaju, ministri ostaju
Ministre Butkoviću, vjerojatno znate da u turskom zatvoru u Ankari već deset mjeseci leži splitski kapetan duge plovidbe Marko Bekavac, zato što je u turskoj luci Eregli na brodu kojim je zapovijedao pronađeno 137 kilograma kokaina. Iako ništa ne upućuje da je kapetan Bekavac uopće znao za tu drogu – štoviše, on je od svoje kompanije tražio bolje osiguranje na brodu upravo kako bi se spriječio šverc droge - uhapšen je po zapovjednoj odgovornosti.
Nadalje, vjerojatno ste čuli za pokojnog dubrovačkog kapetana Kristu Laptala, koji je u srpnju 2007. uhapšen u grčkoj luci Pirej, nakon što je na brodu kojim je zapovijedao pronađen 41 kilogram kokaina. Iako ništa nije upućivalo da je kapetan Laptalo uopće znao za tu drogu, uhapšen je po zapovjednoj odgovornosti, te je u grčkom zatvoru proveo ukupno 16 mjeseci prije nego što je ustanovljeno da je nedužan, pa je pušten na slobodu.
Ministre Butkoviću, navedenim analogijama se ne traži Vaše uhićenje, niti se od Vas očekuje da izvršite seppuku, nego se očekuje da shvatite i prihvatite institut zapovjedne odgovornosti. I, jasno, da postupite u skladu s tim shvaćanjem.
Drugim riječima, nije toliko važno hoćete li ostavku dati osmi ili petnaesti dan nakon tragedije u Malom Lošinju. Važno je da shvatite moralni značaj tog čina. A kada to shvatite, bit će Vam potpuno jasno što morate učiniti. Čim prije, tim bolje i za Vas i za Hrvatsku.