Ministrica EU fondova Nataša Tramišak: Znamo kako Hrvatska može potrošiti 24 milijarde eura, europska sredstva ćemo ulagati u energiju mora!

Kad je prije godinu dana Nataša Tramišak preuzela Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije, ugovorenost projekata bila je oko 95, a apsorpcija sredstava manje od 40 posto. Danas su, hvali se, oba pokazatelja znatno napredovala i obećava da će do kraja mandata apsorpcija europskog novca biti maksimalna. Pred ministricom Tramišak i Vladom novo je financijsko razdoblje od 2021. do 2027., u kojem Hrvatskoj stoji na raspolaganju 24 milijarde eura iz EU fondova. Hoćemo li taj novac uspjeti povući uvelike ovisi o provedivosti Nacionalne razvojne strategije i ključnih projekata za četiri nove NUTS (Nomenclature of Territorial Units for Statistics) statističke regije na koje je Hrvatska sada podijeljena.

Nataša Tramišak najmlađa je ministrica u Vladi, ali ipak nešto starija od ministra Aladrovića i Malenice. U skladu s pandemijskim uvjetima razgovor smo vodili uživo, preko mrežne aplikacije.

U Vladi sa samo četiri ministrice, u vašem je portfelju ipak najviše milijardi. Kako iz vaše perspektive izgleda svijet visoke i dominantno maskuline politike?

– Od početka karijere, poslovne i političke, uvijek sam bila okružena muškim kolegama. Oni dominiraju u političkom svijetu, tako da sam naučila s njima komunicirati. Meni bi osobno bilo drago da na visokim funkcijama u politici ima više žena uključenih u procese donošenja odluka i kreiranja javnih politika, međutim, navikla sam raditi s muškarcima i ženama ravnopravno.

Doživljava vas se prvenstveno kao stručnjakinju za "izvlačenje novca iz EU-a", kao "tehničku osobu" koja "barata brojkama", dok vas dnevnopolitička pitanja potpuno zaobilaze. I medijski ste nekako u drugom planu, premda po odgovornosti imate možda jednu od najvažnijih uloga u Vladi. Možda griješim, ali kao da ste "diskriminirani"...

– Meni to odgovara. Prihvatila sam ovu ulogu kao netko s terena, tko iskustvom i zajedničkim naporom sa suradnicima može unaprijediti sustav, a rezultati su nam na kraju dana vrlo mjerljivi i to je razlog zbog kojeg uglavnom izlazimo u javnost s brojkama. Još uvijek smo fokusirani na programsko razdoblje 2014. – 2020., na apsorpciju sredstava i pokazatelje. Neka druga ministarstva u svojoj nadležnosti imaju teme koje su široj javnosti zanimljivije, ali smatram da je sve ovo što mi radimo i politički jako važno. Brojni kolege u ovom dijelu sustava vrijedno rade kako bi milijarde svježeg novca došle u zemlju i pomogle nam unaprijediti zemlju u svim segmentima, ali kompleksna pravila i procedure, pregovori, statistike, programiranja... nikad nisu previše atraktivni za širu javnost.

Kako bi izgledao hrvatski BDP da nema EU fondova, poglavito od izbijanja pandemije? Koliki je udio sredstava iz EU fondova u državnom proračunu posljednje dvije godine?

– Možda je potrebno na početku reći koliko Hrvatska uplaćuje u EU proračun, koliku ima mogućnost apsorpcije te koliko smo dosad uspjeli iskoristiti sredstava. U proteklih sedam godina, od ulaska u EU, Hrvatska je uplatila oko 28 milijardi kuna u proračun EU-a, dakle oko 3,5 milijardi godišnje, što je naša članska obveza. U tih osam godina nama je dostupna 81 milijarda kuna preko projekata. Uz ta sredstva, imali smo mogućnost izravnog povlačenja sredstava za projekte koji se direktno prijavljuju EU-u, a dodatno smo imali i pomoć EU-a za sanaciju štete od potresa. Kada sve to zbrojimo, uplate iz EU proračuna su oko 68 milijardi kuna, što znači da smo mi u plusu oko 40 milijardi kuna. Ta su sredstva sjela u državni proračun i država ih je iskoristila za svoje potrebe, uključujući investicije.

Inicijalno kašnjenje

Ugovorenost projekata je veća od sto posto, ali apsorpcija je loša, ispod 40 posto. Zašto?

– Tih 40 posto, točnije 37 posto apsorpcije, podatak je koji sam zatekla prije godinu dana, kad sam došla u ministarstvo. Ugovorenost je bila na 95 posto, a ovjerenost oko 30 posto. Nakon godine dana, mi smo na 120 posto ugovorenosti, 20 posto više nego što smo imali na raspolaganju, što je oko 98 milijardi kuna ugovorenih projekata. Isplaćeno je oko 56 posto, više od 45 milijardi kuna, a ovjereno je oko 47 posto. Što se tiče iskorištenosti, narasli smo za gotovo 20 posto u jednoj godini.

Kako je došlo do toga poboljšanja, što se promijenilo da je iskorištenost veća?

– Razlog je što smo na početku perspektive 2014. – 2020. slabije koristili sredstva. Prve dvije godine nismo uopće raspisivali pozive i ugovarali sredstva. Da biste sredstva iskoristili, prvo ih morate ugovoriti. Projekti, posebno investicijski, i veći infrastrukturni, od ugovaranja do izvršenja, minimalno se provode dvije do tri godine. To je rok u kojem se vidi koliko ste bili uspješni. Zbog toga inicijalnog kašnjenja sredstva su se počela koristiti tek od 2018. godine. Mi smo stvari ubrzali. Kako? Rasteretili smo dio procedura prema poduzetnicima kako bismo im olakšali iskoristivost sredstava. Olakšali smo im proces provedbe u javnoj nabavi, ubrzali smo komunikaciju od strane Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske unije prema EK-u oko ovjere troškova, što znači da se sredstva sada puno brže uplaćuju u hrvatski proračun.

Kao dva glavna razloga loše apsorpcije često se ističe slaba participacija poduzetnika te komplicirana javna nabava?

– Od ugovorenih 80 milijardi kuna u prošloj perspektivi, više od 10 milijardi kuna ugovoreno je upravo za poduzetništvo, što nije malo. EU fondovi nisu vreća s novcem koji se dijeli isključivo kako mi kao zemlja želimo. Postoje regulative i uredbe koje uvjetuju u kojem smjeru i za koju namjenu se sredstva smiju koristiti, i to vrijedi za sve države članice. Tako će vrijediti i ubuduće, za novo programsko razdoblje od 2021. do 2027. Imamo zadane okvire unutar kojih ćemo reći koliko ćemo kojih sredstava koristiti za neku namjenu.

Kritičari tvrde da previše EU novca ide u javni sektor?

– U Hrvatskoj je još uvijek veliki problem ono što očekujemo da se realizira u javnom sektoru. Da bismo razvijali gospodarstvo, moramo stvoriti javne preduvjete. Moramo, primjerice, riješiti kvalitetnu prometnu infrastrukturu koju nije moguće drukčije realizirati. Pogledajte, na primjer, pelješki most. Zato veliki dio EU novca ide u javne projekte, a, na kraju krajeva, to i jest javni novac. EU ga daje svim članicama da bi razvijale i svoje javne usluge, a posredno time i gospodarstvo. Ako nastavimo dinamikom rasta apsorpcije od 20 posto godišnje, što nam je plan, u sljedeće dvije i pol godine doći ćemo do maksimuma sredstava koja imamo na raspolaganju.

Dobro, ali gdje su kočnice? I jesu li uklonjene?

– Ako izuzmemo kontekst pandemije, proces apsorpcije ništa više ne usporava. Razlika između drugih država i nas u pitanju iskoristivosti je ta što su one i prije našeg ulaska u EU koristile neke perspektive, a ovo je nama prva. Oni su prenosili velike, strateške projekte iz prijašnjih u ovo programsko razdoblje i automatski su time bili brži u apsorpciji. Drugo, ponovit ću, prve dvije godine nije bilo raspisivanja nikakvih poziva i te dvije godine je teško nadoknaditi. I treće, izmjene zakona o javnoj nabavi. Novi zakon iz 2017. napravio je revoluciju u javnoj nabavi. On je usklađen s europskom direktivom o javnoj nabavi, a to je izazvalo šok za mnoge u javnom sektoru. Uveden je novi koncept, ne više najniže cijene kao najbolje ponude, nego ekonomski najpovoljnije ponude, s puno novih elemenata, od izbjegavanja sukoba interesa pa nadalje. Trebalo je određeno vrijeme da se naučimo primjenjivati novi zakon. Nakon toga se pokrenula perspektiva i trošenja sredstava.

Početn(ičk)e pogreške

Ali ni to nije odmah išlo glatko, sjećamo se nekih više puta ponavljanih natječaja za željezničku i cestovnu infrastrukturu?

– Prve dvije godine, 2017. i 2018., bilo je puno pogrešaka, jer je ljude trebalo naučiti kako primjenjivati novi zakon. To je neminovno, a taj proces učenja nas je usporio. Nakon četiri godine implementacije novog zakona, mogu reći da više ne smije biti nepoznanica, zbog iskustva koje sada imamo trebalo bi biti lakše provoditi projekte, spremniji smo i tako dočekujemo novo razdoblje.

Po čemu ste sada spremniji nego za prvu perspektivu? Na čemu temeljite svoj optimizam?

– Imamo spremnu projektno-tehničku i studijsku dokumentaciju za velike projekte, imamo ljude na svim razinama, od lokalne i regionalne do ministarstava, koji su stručni, dobro upoznati s procedurama i s potrebnim kompetencijama, i zasigurno ćemo kvalitetnije i brže apsorbirati novu perspektivu.

Koliko u ugovaranju i apsorpciji sredstava pomaže ili odmaže administrativni ustroj, rascjepkanost države na 555 jedinica lokalne samouprave?

– Iskreno mislim da takav ustroj ništa ne usporava. Ugovaranje i apsorpcija ovise o fiskalnim kapacitetima općina i gradova koji su, zapravo, proveli veliki broj projekata financiranih iz EU-a. To su projekti najbliži stanovnicima, osnovne usluge koje zadržavaju ljude u tim malim općinama i gradovima, kao što su ulaganja u dječje vrtiće, obnovu škola, ambulante, zdravstvenu zaštitu...

Kad već spominjete dječje vrtiće, imam zgodan primjer sa zadarskog područja. Zahvaljujući EU sredstvima jedan je načelnik prvi put u povijesti mjesta dobio vrtić, ali da bi ga održao u funkciji, mora zaposliti šest ljudi, što općinski proračun tjera u bankrot.

– Reći ću vam zašto se to dogodilo. Dosad smo govorili o kohezijskoj politici, a to je bio program ruralnog razvoja. Tu je, nažalost, a iskreno mislim da je to bilo nepotrebno, Ministarstvo poljoprivrede tražilo da se dječji vrtići u manjim općinama organiziraju kao ustanove. A to znači da ne mogu izgraditi objekt u kojem će poslije poslovati privatni poduzetnik s dječjim vrtićem, nego da to mora biti javna ustanova. Ali ni to ne bi bio problem da su se općine i gradovi međusobno dogovorili i osnovali jednu ustanovu koja će raditi za područje od tri ili četiri, pet ili šest općina. Taj trošak "hladnog pogona" tada ne bi imali. Međutim, dogodilo se da su sami načelnici u prijavi za natječaj potpisali koliko će zaposliti osoba. To nisu morali, ali su to napravili. A kad ste u natječaju, vi taj uvjet morate ispuniti. Na to ste se obvezali. Trebalo je drukčije razmišljati i to je ono što nam nedostaje, kooperativnosti i međusobne suradnje, da svi zapravo jačaju. EU fondovi se ne bi trebali shvaćati kroz natjecateljski karakter, nego kao mogućnost za poboljšanje kvalitete života stanovnika u svojim naseljima. Trebamo početi shvaćati da jedino zajedničkim pristupom možemo rješavati zajedničke probleme. Dvije, tri ili četiri općine ili županije mogu puno više učiniti zajedno nego da gledaju samo sebe. To je funkcionalno povezivanje.

Zato vas i pitam koliko je naš administrativni ustroj kočnica povlačenju EU sredstava i razvoju. Funkcionalno povezivanje ipak znači neku racionalizaciju...

– Radi se o tome da svaka općina i grad provodi projekte na svom teritoriju i da ima jako malo primjera zajedničkih projekata. Zašto je tako? Kao što smo se naučili pripremati projekte, kao što smo se prilagodili novim pravilima javne nabave, tako se sada moramo naučiti da dva grada zajednički idu u partnerstvo na nekom projektu i da će tako možda kvalitetnije svaki riješiti probleme svojih građana, ali da će im tako biti i jednostavnije upravljati tim projektom i održivost projekta će biti bolja. To vam je upravo bio primjer ustanova za predškolski odgoj i obrazovanje, gdje se jedna ustanova može organizirati na području više jedinica lokalne samouprave. Da zgrade vrtića budu u svakoj jedinici lokalne samouprave, u svakom naselju, ali da upravljanje bude zajedničko. Tako su manji troškovi i jednostavnije je. To je sljedeći korak koji nas čeka.

Demografska slika

Spominjete općine i gradove. Koje su sredine najbolje u apsorpciji u Hrvatskoj? Koje su se djelatnosti najbolje prilagodile?

– Takvih podataka nemamo, ali vam mogu reći da je iz Operativnog programa Konkurentnost i kohezija ugovoreno 7949 projekata, a bilo je 339 različitih poziva. Toliko ih se provelo ili se još uvijek provode, to je 8,8 milijardi eura, i na tisuće korisnika, privatnih, javnih, državnih institucija, na lokalnoj i regionalnoj razini.

Što nas čeka u idućemu programskom razdoblju od 2021. do 2027.? Što je sve obuhvaćeno Nacionalnom razvojnom strategijom i koliko sredstava nam stoji na raspolaganju?

– Nacionalna razvojna strategija je sveobuhvatna, tiče se svih segmenata života i dotiče svakoga od nas. Strategija daje osnovni strateški okvir, četiri razvojna smjera i 13 strateških ciljeva koje želimo ostvariti u idućih deset godina kroz sve izvore financiranja, kako bismo na koncu imali, primjerice, 10 posto veći BDP, bili bolji na Pisa testiranjima, imali bolju digitalnu povezanost, riječju, sve što želimo postići. Da putem javnih ulaganja i stvaranja boljih i kvalitetnijih uvjeta za život imamo i bolju i kvalitetniju demografsku sliku. A to znači da stvorimo takve uvjete da nam mladi ovdje ostaju, da ovdje stvaraju obitelji i imaju više djece po obitelji.

U perspektivi 2014. – 2020. Hrvatska je bila podijeljena na dvije NUTS statističke regije, a za iduće razdoblje, 2021. – 2027., podijeljena je na četiri: Panonska Hrvatska, Sjeverna Hrvatska, Grad Zagreb i Jadranska Hrvatska. Je li to bolje ili lošije?

– Nacionalna razvojna strategija realizira se putem operativnih programa i izvora financiranja. Hrvatska u novom razdoblju na raspolaganju ima 24 milijarde eura, program Oporavak i otpornost te višegodišnji financijski okvir. Ti su programi poslani na suglasnost Europskoj komisiji. NUTS statističke regije govore o intenzitetu potpora koje mogu imati poduzetnici. Izmjenama s dvije na četiri statističke regije prema stupnju razvijenosti, svima se povećava intenzitet potpora. Primjerice, u prošlom razdoblju, maksimalna državna potpora za velike poduzetnike iznosila je 25 posto, 35 posto za srednje i 45 posto za male poduzetnike. Sada je situacija drukčija. Sukladno regijama, u Jadranskoj Hrvatskoj najniža potpora nije više 25, nego 40 posto. Svaki veliki poduzetnik s područja Jadranske Hrvatske koji se bude javljao na natječaj za razvoj svojih poslovnih kapaciteta, za nabavu opreme ili nešto slično, imat će minimalnu potporu od 40 posto. Ako spada u srednje poduzetnike, imat će 50 posto, odnosno 60 posto ako je mali poduzetnik.

Koji su ključni razvojni projekti za Jadransku Hrvatsku uvršteni u Nacionalnu razvojnu strategiju?

– Uz povećanje intenziteta potpora, rade se i planovi za industrijsku tranziciju regija. To su planovi u kojima se prepoznaju strateške grane gospodarstva za svaku od regija. Konkretno za Jadransku Hrvatsku dominantna grana je turizam, ali itekako postoji potencijal za plava ulaganja, energetsku učinkovitost, obnovljive izvore energije, za informacijsko-komunikacijske tehnologije te određene djelatnosti u poljoprivrednoj proizvodnji. Primjerice, znamo da imamo kvalitetne maslinike i maslinovo ulje, a to je povezivanje poljoprivrede s prehrambenom industrijom.

Kad govorim o "plavim ulaganjima", u smislu korištenja resursa, mislim na korištenje energije mora, što dosad nismo često spominjali. Govorili smo najčešće o energiji sunca, vjetra, geotermalnih izvora, ali energiju mora nismo dosad prepoznavali kao izvor energije, što se u idućem razdoblju također stavlja u fokus.

Predviđa li Nacionalna strategija možda ulaganje u jadransku željeznicu?

– Takva ulaganja su dominantno vezana uz Ministarstvo prometa.

Nije li jadranska željeznica dio Nacionalne razvojne strategije?

– Nacionalna strategija je stavila u fokus povezanost Hrvatske na kvalitetniji način, pa i pitanja kvalitetnijeg rješavanja željezničke infrastrukture. Naglašavam da je sljedeće desetljeće zapravo desetljeće ulaganja u željeznicu. Međutim, konkretni prometni pravci su u nadležnosti Ministarstva prometa i oni su dio kohezijske politike. Kroz Kohezijski fond u idućem razdoblju imamo milijardu i 173 milijuna eura za prometnu povezanost. Tu će sigurno biti novih cestovnih pravaca, ulaganja u luke i željezničke projekte. Koje točno, vidjet će se kroz realizaciju idućih sedam godina.

Hrvatska 2030.

Kako u vašoj viziji izgleda Hrvatska na kraju idućega programskog razdoblja, kad sve te silne milijarde budu realizirane? Kako će izgledati Hrvatska 2030.?

– U mojoj viziji premostili smo sve prepreke i izazove, postali smo inovativna i konkurentna država, koja ima kvalitetne radne i životne uvjete u svim regijama, kvalitetne demografske pokazatelje, BDP nam je u razini prosjeka članica EU-a, a možda i viši, imamo perspektivu inovativnih grana gospodarstva kojih u nekim drugim državama članicama nema, prvaci smo u industriji 5.0, prvi u korištenju obnovljivih izvora energije, na najnižim razinama emisije CO2... Vidim Hrvatsku u kojoj će hrvatsko znanje i hrvatska pamet, koja sada inače odlazi nakon završetka obrazovanja, ostati u Hrvatskoj i ovdje pokrenuti neke nove ne samo europske, nego moguće i svjetske trendove. Hrvatska to može, imali smo takve primjere u povijesti, znanstvenike koji su promijenili svijet, a ja vjerujem da i danas imamo takve ljude koji su to sposobni napraviti. Moramo biti društvo koje će to prepoznati i takve ljude opet iznjedriti.

U podtekstu čitam "slučaj Rimac", ali za kraj jedno hipotetsko pitanje. Kad bih negdje tamo između Like i Gorskog kotara, gdje vlada bijela kuga i opustošena državna zemlja, htio podignuti potpuno novi tehnološki grad za 22. stoljeće, za 100 tisuća stanovnika, bih li za to mogao dobiti novac iz EU fondova?

– Tehnološki parkovi, kampusi i poduzetničke poslovne zone bit će moguće za ulaganje. Primjeri razvoja gaming industrije u Novskoj, umjetne inteligencije u Lipiku, govore nam da trebamo imati vjere u naše ljude i da će takve priče zadržati mlade, ali i dati priliku da nam se dosele mladi iz cijelog svijeta. Mi to možemo napraviti. I da, možete dobiti novac za vašu ideju, ali trebate kvalitetno pripremiti projekte. To isto čeka i Rimca.