‘Odgovornost se često prebacuje s jednog roditelja na drugog, pa je u Dalmaciji, recimo, često popularno reći ‘Ćaća ti je taki, mater ti je takva‘‘

- Ima puno roditelja koji ne znaju komunicirati. Odgovornost se često prebacuje s jednog roditelja na drugog, pa je u Dalmaciji, recimo, često popularno reći ‘Ćaća ti je taki, mater ti je takva‘. Ljudi žive ubrzanom vremenu, a prioriteti su vrlo upitni. U školama se promijenila struktura, nekad su bili autoriteti učitelji, a danas se pozicija okrenula. Djecu se glorificira i verificira u ideji da će tako biti samostalnija, osviještenija, da će se bolje nositi s životom. To je jednim dijelom jako veliki iskorak u društvu da djeca nisu u strahu, da ne trpe i nisu u traumama, da se ne boje svojih vlastititih roditelja, međutim tu se ponovno desilo odvajanje od roditelja, a djeca nisu sigurna, ne znaju što je ispravno. Potrebna je ruka koja vodi, a ne dirigira – kaže Jane Kramar, psihologinja i terapeutkinja integralne psihoterapije.

Kako bi se pomoglo roditeljima i djeci u međusobnoj komunikaciji, Kramar u sklopu Pilot projekta ‘Paradigma‘ koji se namjerava organizirati u Zadru planira sudjelovati u radionicama naziva ‘Upoznajte sebe, upoznajte (kroz) svoje dijete!‘. Projekt bi se održao u organizaciji društva ‘Propela‘, te pod autorstvom Eloize Dušević. Iskustvenu radionicu: ‘E.M.D.R Peglanje neugodnih iskustava!‘ vodila bi Irena Jurjević, gestalt psihoterapeutkinja. S tim bi se projektom s vremenom krenulo i u zadarske škole gdje bi se organizirale radionice djecom i roditeljima.

I sama majka troje djece, Kramar se tjelesno orijentiranom terapijom bavi od 2008. godine nakon višegodišnjeg iskustva u privatnom biznisu. Radila je za dvije psihoterapijske škole kao edukator i predavač, a usporedno vodi svoju privatnu praksu u Rijeci i Zagrebu. Ima veliko iskustvo u podučavanju na programima IPD centra, međunarodnog centra posvećenog radu na cjelovitom emocionalnom, psihološkom i duhovnom sazrijevanju čovjeka uvažavajući jedinstvo uma i cjelokupnog organizma (tijela) kao i edukaciji stručnih osoba i svih koji žele unaprijediti i razumjeti sebe i druge...

Jane Kramar

/Slobodna Dalmacija

- Postoji cijeli niz metoda, strategija kako doprijeti do djece i s time želimo upoznati roditelje. Mozak djece potpuno drugačije funkcionira nego mozak odraslih. Znači još do srednjih dvadesetih godina mozak funkcionira više na emocije, a ne na razum. Želimo roditeljima pomoći jer to je sve u njima, to nisu nikakve metode koje su sada revolucionarne, koje su nešto izvan svih okvira, već to u svima nama postoji. Ono što je interesantno je to da nas je ovakav užurbani život odvojio od toga osjećaja i to se percipira na dijete, a djeca su ogledalo nas samih – kaže Kramar.

Naglašava kako je je ključno da u svemu tome roditelji dobiju podršku, a ne samo kaznu u smislu ‘vidi što si napravio‘.

- Treba podržati i roditelje i na taj način se podrže i djeca. I roditelji su danas vrlo zbunjeni od svih tih zahtjeva i tog napornog ritma koji se provodi. Potrebno im je vratiti osjećaj mira, da imaju kontakt i povjerenje u svoje dijete i dijete u njih - upućuje Kramar je dodaje kako umjesto toga danas imamo poplavu roditeljstva koje zovu -  ‘helikopter‘ roditeljstvo.

- Roditelji nadgledaju svaki korak svog djeteta. To je popraćeno tijekom u društvu jer je vrlo nestabilno, nesigurno, na svakom uglu stoji nekakva opasnost. Istodobno izgubilo se povjerenje djeteta u roditelje - pojašnjava terapeutkinja.

Sve je zapravo tu prisutno, pojašnjava Kramar.

- Kao što u fizičkom smislu postoje postoje zakonitosti, one postoje i u emocionalnom, samo što se zanemaruju. Kada dijete ima temperaturu nikome ne pada na pamet reći mu: ‘prestani imati temperaturu ili prestani biti bolestan!‘. Ili nemoj kašljati, zato što nam je to normalno fiziološko stanje u kojem znamo što treba poduzeti da bi dijete kroz nekoliko dana ili sati bilo bolje ili stabilnije.

Kroz radionice se roditeljima želi približiti odstupanja djeteta u emotivnom smislu. Kada je u nekoj velikoj emociji, da mogu to prepoznati i da se na taj način mogu obratiti djetetu. U trenutku kada je jako tužno ili ili kad mu se dešava nešto drugo s njim se roditelji moraju odnositi kao da je u posebnom stanju. Dakle ne može im se objašnjavati prestani sad biti ljut, ili prestani sad biti tužan, pa će dijete poslušati. Dijete je u tom trenutku u svojoj emociji, dakle nešto mu nedostaje da ga možemo osjetiti i da mu možemo pružiti – navodi.

Kramar naglašava kako je u gubljenju interesa djece za socijalne kontakte znatno pridonijela kompjuterizacija, digitalizacija, mediji te nove ‘it‘ tehnologije. Roditelji komunikaciju s djetetom zamijenjuju uređajem, mobitelom ili nečim drugim...

- Tu je priča puno dublja, jer u toj situaciji roditelj ne može ostvariti kontakt. U tom slučaju nije do djece, već do roditelja koji su u nemogućnosti ostati u kontaktu s njima. Na taj način daju djetetu distrakciju iz najbolje namjere da se dijete educira zabavi da mu ne bude dosadno, kao što je nama bilo dosadno, ili na neki način da mu da nekakvu aktivnost za razliku od naših roditelja koji su nas puštali da se snalazimo na neki način da se sami sa sobom. Međutim sve nas je to koštalo. Posebno je opasno to što pretjerano konzumiranje mobitela izaziva identičnu reakciju, aktivira identične sinaptičke kodove aktivira, kao - konzumiranje kokaina.

- Tu se razvija klasična ovisnost o dopaminu i serotoninu, gdje se vrlo brzo miču slike, gdje je sve šareno, aktivno, gdje nikad nije dosadno i gdje stalno pita još, isto kao i svaka ovisnost. Dakle nikad nema onog zadovoljenja. Samim pružanjem dalje tog mobitela samo se aktivira ono još više još više ... Znači tu definitivno nedostaje kontakt, osobni kontakt, neke odrasle osobe koja može zrcaliti,.Nedostaje prostor gdje se dijete može opustiti jer je u tom segmentu vrlo često stalno napeto. Dakle cijeli autonomni živčani sustav mu je aktiviran i samo traži još, još još... – pojašnjava Kramar.

Naglašava kako zbog svega toga djeca danas ne mogu osjetiti one suptilnije boje. Traže previše, jer su previše stimulirani, ne mogu uspostaviti kontakt i stalno hoće još, još, još... kao da su odrasli u lunaparku pa im je nakon toga sve doslovce dosadno.

- Kasnije se razvijaju posljedice. Nemogućnost reguliranja vlastitih emocija, socijalni kontakt koji je narušen, nepovjerenje prema svijetu. Često su ta djeca vrlo nesigurna u sebe jer im samo nekakav veliki angažman može vratiti njihovu vrijednost - kaže psihologinja,

Navodi kako je uspjeh u školi je vrlo često užasno stresan. Dakle djeca ga ne rade zbog toga jer im je simpatično, lijepo jer vole ili žele učiti, nego zbog pritiska društva, roditelja ili škole što u odrasloj dobi nosi radoholičarstvo koje je isto jedan dio ovisnosti.

- Dosada je nešto što je u današnje vrijeme strašno zanemareno. To je jedan predivan segment za koju današnja djeca nemaju trunke vremena niti im mi to dozvoljavamo jer moraju biti stalno aktivni i moraju stalno postizati neke goleme uspjehe. Stvar je u tome da iz dosade izlazi kreativnost, nove stvari, smatra ova psihologinja.

- Danas je djeci sve servirano jer je roditelje strah da im bude dosadno i stalno im zbog toga serviraju nove stvari. Djeca se osjećaju nesigurno onda kada roditelji beskrajno daju u najboljoj namjeri mobitel ili nešto drugo da bi oni mogli biti sretni. S druge strane djeca se nemaju na koga osloniti jer misle, osjećaju u tijelu ako ti ne možeš reći dosta, kako da ja to učinim. ž

Jedan dio roditelja je pak druge strane odgajan vrlo autorativno, po su ušli u drugu krajnost, u smislu ja to ne želim raditi svom djetetu neka je veselo i sretno, meni moji nisu to dali. Imam dosta roditelja u praksi i nevjerovatno je kako svi oni prepoznaju gdje idu preko granica, ali samo iz toga što oni sami nisu dobro - kaže Kramar navodeći kako je samo bivstvovanje, odnosno sam osjećaj sebe da sam dobar ‘takav kakav jesam‘, trenutno izgubilo značaj, kao i osjećaj djeteta da ima pravo na život, da ima pravo biti takvo kako jest, da ima pravo biti i tužno i ljuto.