StoryEditorOCM
4 kantunaINTERVJU TJEDNA

Odvjetnica Vesna Alaburić o poplavi tužbi protiv novinara i nakladnika: "Suci trebaju biti pod povećalom javnosti više nego Severina!"

Piše Ivica Nevešćanin
24. travnja 2021. - 12:20

Gospođo Alaburić, prema podacima HND-a dobivenima od 23 medijska nakladnika, u Hrvatskoj su trenutno aktivne najmanje 924 tužbe protiv nakladnika i novinara, ukupno teške 78,5 milijuna kuna. Broj i vrijednost tužbi povećao se u odnosu na prošlu godinu, a procjenjuje se da ih ukupno ima više od tisuću. Nakladnike i novinare tuže političari, gospodarstvenici, tvrtke, javne osobe, ali i suci. Više od 30 godina bavite se medijskim pravima i slobodom govora, iznenađuje li vas toliki broj tužbi? Je li Hrvatska, kako ste nedavno naveli, maltene svjetski rekorder po broju tužbi protiv novinara i nakladnika?

– Ne iznenađuje me ova brojka, zato što mi od početka 90-ih do danas kontinuirano imamo veliki broj parnica protiv nakladnika i novinara radi naknade štete, a donedavno smo imali i veliki broj kaznenih postupaka protiv novinara. Ranije su tužitelji često istovremeno pokretali i parnice i kaznene postupke, ali je, na sreću, ta praksa sve rjeđa, prvenstveno zahvaljujući promjenama Kaznenog zakona i većoj pravnoj zaštiti slobode govora.

Među 924 tužbe, 892 tiču se povrede časti i ugleda, a 32 na kaznene postupke. Vi ste zagovornica brisanja iz zakona svih kaznenih djela protiv časti i ugleda. Zašto?

– Zalažem se za dekriminalizaciju uvrede i klevete, jer smatram da sve osobe povrijeđene nekom javnom informacijom mogu dobiti punu satisfakciju i pravnu zaštitu u građanskom postupku. Ispravak, isprika, utvrđenje netočnosti, uklanjanje priloga, objava presude, zabrana ponavljanja netočnih tvrdnji, a u najtežim slučajevima i novčana naknada, dostatni su oblici pravne zaštite. Kazneno pravo, naime, ne smije služiti sankcioniranju svakog protupravnog postupanja, nego samo najtežih povreda ili ugrožavanja zaštićenih osobnih i društvenih vrijednosti, kad se zaštita tih vrijednosti ne može ostvariti bez kaznenopravne zaštite.

image
Damjan Tadic/Cropix

SLAPP tužbe

Koji je motiv i cilj tolikog broja tužbi? Jesu li to zapravo tzv. SLAPP (Strategic lawsuit against public participation) tužbe? I kako se nakladnici i mediji mogu (efikasno) boriti protiv takvih tužbi?

– Ima, naravno, različitih situacija. Brojne su tužbe posljedica namjere da se novinare ušutka visokim sudskim troškovima i novčanim odštetama. To su prave SLAPP tužbe. Neki tužitelji u tome doista i uspijevaju. Za mnoge su te tužbe prilika da jednostavno i lako dođu do privlačnih iznosa, jer neki suci još uvijek, nažalost, u medijskim sporovima odlučuju tako da se koncentriraju samo na tužitelja i štetu koju je pretrpio, a potpuno zanemaruju sve druge okolnosti važne za pravilno presuđivanje. Za neke tužitelje, osobito političare i javne osobe, tužbe protiv medija prilika su da javno demonstriraju kako mediji pišu neistine o njima i kako su oni to spremni dokazati na sudu. Zbog toga smo danas u paradoksalnoj situaciji da se pitamo zašto netko nije tužio ako tvrdi da informacija nije točna.

Što toliki broj tužbi govori o novinarstvu u Hrvatskoj, što o hrvatskim zakonima, što o našem pravosuđu i sucima, a što o demokratskoj kulturi i slobodi govora?

– Tužbe protiv medija nisu rijetkost ni u drugim zemljama, čak ni u zemljama s dugom demokratskom tradicijom. Mene ne zabrinjava broj tužbi, nego me brinu presude u kojima se ne poštuju temeljni pravni standardi zaštite slobode govora, utvrđeni praksom Europskog suda za ljudska prava i našeg Ustavnog suda. U medijskim sporovima ponekad odlučuju suci koji ne prate medijske sadržaje, ne poznaju proces rada u medijima ili pravila novinarske profesije, pa ostaju zgroženi nekom metaforom ili uvredljivom tvrdnjom, iako je ona zapravo benigna s obzirom na način na koji i političari i javne osobe polemiziraju ili komentiraju javna događanja. Ipak, bez obzira na neke presude nižih sudova, smatram da naš pravni sustav u cjelini, uključujući Ustavni sud, sve potpunije i bolje štiti slobodu govora. To dokazuje i činjenica da pred Europskim sudom za ljudska prava ima razmjerno malo slučajeva koji se odnose na povredu tog ljudskog prava. 

Kod tužbi za povredu ugleda ili klevetu sukobljava se pravo na slobodu izražavanja i pravo na zaštitu ugleda i osobnosti. Kojem pravu sudovi najčešće daju prednost i zašto je to tako?

– Europski sud i Ustavni sud u svakom medijskom sporu ponavljaju da se radi o sukobu dva ljudska prava koja se na hijerarhijskoj ljestvici nalaze na istoj razini, pa taj sukob treba rješavati uspostavljanjem pravične ravnoteže, ovisno o svim okolnostima konkretnog slučaja. Najvažnije su okolnosti, na primjer, radi li se o temi od javnog interesa, je li oštećena javna ili privatna osoba, je li činjenična tvrdnja istinita, počiva li uvredljivi vrijednosni sud na dostatnoj činjeničnoj osnovi. U nekim će slučajevima biti opravdano veću pravnu zaštitu dati slobodi govora, a u nekima zaštiti ugleda. Mnogi naši suci, nažalost, smatraju da već sama činjenica da je objavljena neka informacija koja drugog povređuje opravdava dosudu novčane satisfakcije. A to nije točno. Ako postoji opravdani javni interes, prednost u pravilu treba dati zaštiti slobode govora, ma kako tim govorom bila povrijeđena neka osoba ili neka institucija.

image
Damjan Tadic/Cropix

Razumiju li suci dovoljno novinarstvo, odnosno pojmove kao što su sloboda govora, sloboda izražavanja, što je satira, razliku između činjenične tvrdnje i vrijednosnog suda...?

– Neki suci dobro poznaju pravne standarde zaštite slobode govora, prate medije, poznaju način javnih polemika, rasprava i komunikacije općenito. Nažalost, još uvijek se dogodi da u nekom medijskom sporu sudac pokaže veliko nerazumijevanje teme o kojoj sudi. Nedavni su primjeri očekivanje suda da nakladnik dokaže istinitost satiričnog priloga, ili presuda kojom je nakladnik obvezan naknaditi štetu jednom sucu zbog autoriziranog intervjua saborskog zastupnika.

Čast i ugled

Jesu li odštetni zahtjevi u parničnim postupcima protiv nakladnika i novinara previsoki u odnosu na sudsku praksu u drugim zapadnim zemljama?

– Sudska praksa uspostavlja pravila da se dosuđuju niži iznosi u usporedbi s nekim ranijim periodima. Devedesetih su tužitelji zahtijevali i milijunske odštete, a sudovi su dosuđivali i par stotina tisuća kuna. Situacija je danas mnogo bolja. Međutim, na dosuđene novčane iznose treba platiti zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe, a i sudske troškove tužitelja, tako da je ukupni iznos novčanog opterećenja još uvijek iznimno visok. Sudovi, nažalost, ne vode dovoljno računa o tim ukupnim troškovima, pa se presude nerijetko ne mogu smatrati "neophodnima" i "razmjernima", kako to kaže Europski sud, iako je dosuda novčane satisfakcije u biti opravdana.

Europske zemlje u kojima postoji slična praksa "masovnog" tuženja novinara i nakladnika (Poljska, Mađarska i Grčka) države su u kojima postoji i izravni politički pritisak na medije. Vi kažete da se u tom pogledu u Hrvatskoj 25 i više godina ništa nije promijenilo. Zašto, iako smo postali zemlja EU-a i imamo usklađeno zakonodavstvo?

– Tužbe protiv medija nisu rijetkost ni u jednoj europskoj zemlji. Zakoni u svim zemljama štite prava osobnosti, kao što su privatnost, ugled, čast, dobar glas. Neosporno je da se nekom javnom informacijom može teško povrijediti pravo osobnosti i država mora, sukladno Europskoj konvenciji, osigurati zaštitu povrijeđenih prava. Zato su tužbe protiv medija i novinara dopuštene u svim zemljama. Bitno je, međutim, da sudski sporovi ne završe na štetu medija ako je novinar dobro, profesionalno obavio svoj posao.

U kojim je europskim zemljama kleveta kriminalizirana kao kod nas? U smislu odgovornosti novinara i nakladnika, koja je razlika između činjenične tvrdnje i vrijednosnog suda?

– U svim zemljama kontinentalnog prava kazneni zakon je sadržavao, ili još uvijek sadrži, kaznena djela protiv časti i ugleda. Mi u tome nismo nimalo specifični. Ova kaznena djela dekriminalizirana su uglavnom u nekim tzv. tranzicijskim zemljama, na primjer u Bosni i Hercegovini, Estoniji, Cipru, Gruziji, Moldaviji, Ukrajini, Rumunjskoj, Malti, Makedoniji. Kampanja dekriminalizacije nije u Europi uspjela zbog niza razloga, a jedan je što se u Francuskoj sporovi o medijskim sadržajima u pravilu rješavaju u kaznenim postupcima, sa simboličnim novčanim kaznama, što je za slobodu medija ponekad lakše i prihvatljivije nego građanski postupci u Velikoj Britaniji, koji završavaju enormnim odštetama.

image

 
Damjan Tadic/Cropix

Činjenična tvrdnja je tvrdnja o nekom događaju, pojavi, osobi koja se može dokazati, za sve ljude suglasno. Na primjer, činjenična je tvrdnja da je Hrvatski sabor danas zasjedao i da je sjednica počela u 10 sati. Vrijednosni sud je mišljenje, komentar o nekom događaju, pojavi, osobi. On je subjektivan, jer druga osoba o istom događaju, pojavi, osobi može imati drugačije mišljenje. Na primjer, vrijednosni je sud da je današnja sjednica Hrvatskog sabora bila zamorna i dosadna. Za sve informacije koje predstavljaju činjenične tvrdnje bitno je da su točne ili da je postojao osnovani razlog da novinar povjeruje da su točne jer ih je, na primjer, provjerio u nekoliko izvora, ili je za njih saznao iz službenih izvora. Vrijednosni sudovi tema su medijskog spora ako su uvredljivi, a u tom je slučaju važno da uvredljivi vrijednosni sud počiva na dostatnoj činjeničnoj osnovi. Kao što je naglasio Europski sud, a nedavno i naš Ustavni sud: imaš pravo neku javnu osobu zbog neke kontroverzne javne izjave ili postupka nazvati "idiotom", ali je važno da sadržaj i kontekst sporne izjave opravdavaju korištenje upravo tog vrijednosnog suda.

Nedavno mi je u sudnici jedna sutkinja, koja je tužila našu kuću, na moju konstataciju da su suci javne osobe, rekla da ona jest javna osoba, ali da nije Severina. Suce, za razliku od Severine, kao državne dužnosnike, plaćaju porezni obveznici. Ne bi li suci baš zbog toga trebali biti još više pod povećalom javnosti i otporniji na kritike svojih odluka nego Severina?

– U spektru javnih osoba pravo razlikuje javne dužnosnike i visoko pozicionirane službenike od glumaca, pjevača i drugih slavnih osoba. Prvi su važni za javnost zbog svojeg rada u državnim institucijama, koji podliježe javnom nadzoru, uključujući medijski. Severina je, međutim, za javnost u pravilu zanimljiva, a ima pravo na zaštitu privatnosti ako sama svojim postupcima, izjavama, objavama na društvenim mrežama ne privlači pozornost javnosti. Potpuno ste u pravu, rad sudaca jest, i treba biti pod povećalom javnosti, dok Severina sama svojim javnim nastupima postavlja granice svoje zaštićene privatnosti.

Enormni sudski troškovi

Odvjetnica Vanja Jurić, izabrana u radnu skupinu Europske komisije za SLAPP tužbe, kaže da bi tužbe za naknadu štete trebale biti na zadnjem mjestu, pogotovo političarima i sucima. Umjesto da štite medijske slobode i slobodu govora, političar i suci ih, paradoksalno, tužbama ugrožavaju?

– Nekoliko je ljudi iz Hrvatske u SLAPP ekspertnoj radnoj skupini, koja je nedavno osnovana i popis članova još uvijek nije objavljen. Inicijativa je otprije više godina, a krenula je u SAD-u i Velikoj Britaniji. To su zemlje u kojima ne postoji pravilo da stranka koja izgubi sudski postupak mora drugoj strani nadoknaditi sudske troškove. A sudski troškovi su enormni, jer odvjetnici u tim zemljama naplaćuju sat rada do tisuću dolara ili funti. Nakladnici i novinari su u situaciji da potroše velike iznose i kad dobiju spor. Neki su tužitelji, u pravilu bogate kompanije, pokretali sudske sporove znajući da u njima neće uspjeti, ali su tim sporovima medijima nametali strahovito visoke troškove i time ih ušutkivali. Borba zagovornika slobode medija protiv takvih tužbi prerasla je u borbu protiv svih oblika zlouporabe sudskih i drugih postupaka koji imaju za cilj otežavanje i sprječavanje zaštite ljudskih prava, uključujući slobodu govora.

image
Damjan Tadic/Cropix

Prema Svjetskom indeksu slobode govora, Hrvatska se na ljestvici 180 zemalja nalazi na 56. mjestu, što je najbolji rezultat od 2013. godine. U odnosu na prošlu godinu skočili smo za tri mjesta, ali i dalje smo u društvu Madagaskara, BiH i Nigerije. U EU-u su od nas gori samo Poljska, Grčka i Mađarska. Kako se to može promijeniti?

– Dobar, odgovoran i profesionalni rad novinara najbolja je zaštita u svim medijskim sporovima. Kao i profesionalna solidarnost, dobar rad profesionalnih i sindikalnih udruga i puna zaštita radnih prava. Uz dobru pravnu zaštitu brojnih odvjetnika i pravnika koji su spremni pro bono pomoći u svako doba.

Jedna ste od pokretača Centra za zaštitu slobode izražavanja pri HND-u, u kojem odvjetnici svakog dana pro bono dežuraju i daju savjete novinarima koji se nađu u problemima. Kakva su dosadašnja iskustva i s kojim vam se problemom novinari najčešće obraćaju?

– Najčešće se radilo o radnopravnim temama, a bilo je zastupanja na sudu i pomoći u pripremi priloga. Velike medijske kuće surađuju s odvjetničkim uredima ili imaju svoju pravnu službu, pa se novinari zaposleni u tim kućama u pravilu ne obraćaju Centru.

Prema istraživanju udruge "Reporteri bez granica", u pandemiji se bilježi globalni pad povjerenja u novinarstvo. Čak 59 posto anketiranih u 28 zemalja smatra da novinari namjerno objavljuju lažne informacije. Jesu li dezinformacije i društvene mreže pobijedile novinarstvo i medije?

– Pada povjerenje u mnoge profesije. Ja ne bih miješala komunikaciju na društvenim mrežama s medijima u smislu urednički oblikovanih sadržaja, odnosno s radom novinara i urednika. Komentari i postovi na društvenim mrežama ne mogu zamijeniti profesionalno novinarstvo i medijske sadržaje temeljene na istraživanjima, činjenicama i dokumentima.

Nedavno ste na Telegramu polemizirali s Ivom Josipovićem oko sudske prakse i javne upotrebe ustaškog pozdrava "za dom spremni". Ustav sud smatra ga neprimjerenim i izvan zakona, ali sudovi ga različito tretiraju u smislu javnog korištenja. Spada li ZDS u govor mržnje i treba li njegovo korištenje u javnosti sankcionirati?

– ZDS je neosporno ustaški poklič, ali je neosporno i to da je taj pozdrav proteklih desetljeća korišten u Hrvatskoj na brojne načine, kao pozdrav u Domovinskom ratu, kao dio znakovlja registrirane udruge, pozdrav u pjesmama. Zabrana korištenje ZDS, uvijek i u svim prilikama, opravdana je u demokratskoj zemlji temeljenoj na vladavini prava, ako je to jasno propisano zakonom. A takav zakon u Hrvatskoj ne postoji. Ovoga trenutka o tome se raspravlja u kontekstu inicijative Ognjena Krausa da se dopuni Kazneni zakon.

Moja polemika s kolegom Josipovićem nije se odnosila na temu javne upotrebe ZDS općenito. Rekla bih da se Josipović i ja načelno slažemo. Naša polemika odnosila se na konkretan slučaj i primjenu jednog konkretnog zakona u jednoj konkretnoj presudi. Može li Thompson danas na vlastitom koncertu, pjevajući pjesmu "Čavoglave", po Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira počiniti prekršaj ili ne? Za mene nema dvojbe da je odgovor negativan i da je Visoki prekršajni sud donio pravilnu i zakonitu presudu kad je zaključio da Thompson na svojem koncertu, pjevajući 30-ak godina staru pjesmu, uzvikom ZDS u toj pjesmi nije remetio javni red i mir.

image
Damjan Tadic/Cropix

Doba poreza na šund

Zastupali ste novinare i nakladnike u vrijeme kad ih je progonio Franjo Tuđman pokušavajući ih poslovno uništiti uvođenjem tzv. poreza na šund. Dojam je da danas ipak ima više tužbi protiv nakladnika i novinara nego tih devedesetih godina. Možete li usporediti slobodu govora onda i danas i što se promijenilo u zakonodavstvu da su novinari i nakladnici postali tako "lake mete"?

– U usporedbi s 90-ima situacija je u Hrvatskoj neusporedivo bolja. Mediji su uglavnom u privatnom vlasništvu i, izuzev HRT-a i HINA-e, vlast nema mogućnost utjecati na izbor glavnih urednika, uređivačku politiku i medijske sadržaje. Zakonodavstvo je usklađeno s demokratskim pravnim standardima slobode govora. Sjetite se samo da se tada ugled pet najviših državnih dužnosnika štitio kaznenim progonom koji je protiv novinara pokretao državni odvjetnik. Odredbu Kaznenog zakona koja je to dopuštala ukinuo je Ustavni sud na inicijativu Jagode Vukušić, nekadašnje predsjednice HND-a. Današnji Ustavni sud, za razliku od nekih ranijih saziva, veliki je jamac zaštite slobode govora.

Na lošije se, međutim, promijenila opća gospodarska situacija i uvjeti poslovanja za sve medije, pogotovo tiskane. Zato situacija ne ulijeva preveliki optimizam, pa se s romantičarskom nostalgijom prisjećamo kako smo 90-ih mislili da smo nadomak rješenju svih važnih pitanja. Pokazalo se da se istim pitanjima bavimo i danas, na malo drugačiji način.

22. studeni 2024 08:27