Ivo je odličan učenik četvrtog razreda osnovne škole i žestoki je navijač Hajduka. Nekidan je s mamom i tatom bio na Poljudu i od tada se ne odvaja od crveno-modrog šala ”majstora s mora”.
- Ma izgubili smo od Lokomotive – kaže mrzovoljno.
A Livaja, penal?
- Nije mi se javio... – zafrkava nas.
Vršnjaci iz razreda obožavaju Ivu. S njima je već četiri godine, od prvoga razreda. To što je 11-godišnji Ivo Mardešić dijete s Downovim sindromom za njih ne predstavlja nikakav problem.
- Ivo je super. Nigdje ne idemo bez njega. Bili u školi ili na igralištu. Svi ga volimo – dobacuje nam jedan u prolazu.
Mali Ivo je pozitivan primjer obrazovne inkluzije, djeteta s posebnim potrebama koje je od prvog razreda uključeno u redovni nastavni program zadarskih osnovnih škola. Ivo pohađa područnu školu na predjelu Ploča, a matična mu je Osnovna škola Kruna Krstića u zadarskim Arbanasima. U razredu je s još osmero vršnjaka, dvije djevojčice i šest dječaka, s kojima se odlično slaže.
- U nastavi mu pomaže osobna asistentica, i to svi normalno prihvaćaju. Ako je ona slučajno odsutna ili bolesna, Ivo bez problema sve sam odradi – govori nam Ivina mama, Ana Zore.
Godina u kojoj je Ivo rođen bila je posebna za Zadar. Te 2013. u razmaku od samo nekoliko mjeseci rodilo se čak trinaestero djece s Downovim sindromom. Nikada do danas tako nešto nije zabilježeno.
- Na početku vas ljudi isprepadaju pričama i svojim stavom oko takve djece. Ali, vjerujte mi, ništa nije onako kako drugi misle. Kad sam na društvenim stranicama Suzane Periše, predsjednice Udruge za Down sindrom Zadarske županije, vidjela sliku njezinog sina kako s školskom torbom sam ide u školu, rekla sam sebi i suprugu da je sve moguće. I nisam odustala. Ja za sebe mislim da sam borac, a ako sam ja borac, onda je moj Ivo ratnik – sa smiješkom priča Ivina mama.
I uistinu je tako. Ivo je po horoskopu lav, pravi predvodnik i zaštitnik. Osvajač srca. Gdje god se pojavi širi mir i ljubav. Imali su, kaže nam njegova mama, posvađane susjede, ali od kad se on osovio na noge i došao među njih, zavladali su mir i veselje. Svojom neposrednošću i toplinom Ivo naprosto sve razoružava. Padaju ljudski oklopi i društvene maske, a na površinu izvire govor srca. Iskrenost, ljubav i zarazni optimizam.
- Jedna od ključni stvari bila je odluka da Ivu što prije uključimo u program rane intervencije u zadarskom Caritasu. Uključili smo ga već s devet mjeseci i redovito je dolazio do pete godine. Tamo smo kao roditelji dobili veliku pomoć, puno toga smo naučili, a Ivo je prošao proces funkcionalnog učenja koje se zasniva na oponašanju razvoja urednog djeteta. Na program smo išli jednom tjednom, a s Ivom su radili logoped i rehabilitator.
Paralelno s usvajanjem tehnika funkcionalnog učenja Ivo je dva puta tjedno odlazio na radionice Udruge Down gdje je savladao uparivanje slika i riječi. Treba biti ustrajan i strpljiv jer djeca kao Ivo vizualno jako brzo uče. Ti su procesi ključni za razvijanje vještina kod djece, a pritom sudjeluju u interakciji sa stručnim osobama i svojim vršnjacima – govori nam Ivina mama.
Ivo je brzo napredovao. Vizualno prepoznavanje je razvio savršeno, ali i verbalno, tako da je bez problema prošao testiranje kod upisa u prvi razred. U pripremama za školu savladao je i NUMICON, didaktičko pomagalo razvijeno na Oxfordu namijenjeno za djecu urednog razvoja za lakše shvaćanje apstraktnih pojmova, kao što je primjerice količina.
Ipak, kad je došlo vrijeme za upis u prvi razred, počeli su se problemi. Ali ne kod Ive, nego u obrazovnom sustavu.
- Mi živimo u Diklu, ali nam zbog specifične organizacije nastave i malog broja učenika uvjeti u školi u našoj blizini nisu odgovarali. Htjeli smo da Ivo ide u redovnu školu u kojoj se učitelji mogu posvetiti individualnom radu s učenicima, ali i da imaju razumijevanje za djecu kao što je Ivo koji ima asistenta u nastavi. Školi u kojoj se određeni predmeti, poput matematike ili hrvatskog jezika, rade po prilagođenom programu, sa smanjenim sadržajem i brojem nastavnih jedinica. Ali znate kako to već ide, u zakonima i u teoriji sve je savršeno posloženo, no praksa dosta ”šteka” – napominje Ivina mama.
Ne bez razloga, jer komunikacija između roditelja, osobnog asistenta i učitelja je izuzetno važna u obrazovnom procesu za djecu s prilagođenim programom. Od desetak osnovnih škola u Zadru samo ih nekoliko uključuje djecu poput Ive u redovne nastavne programe. U njima se takva praksa uhodala, navikli su se i učenici, nastavnici i roditelji, ali broj za djecu po prilagodbi je ograničen. Ivini su roditelji tako nakon dugotrajne potrage došli do Osnovne škole Kruno Krstić u Arbanasima, točnije, područne škole na predjelu Ploča.
- Ivo je veseo, otvoren, topao, dobrog ponašanja i odličnih ocjena. Dijete s kojim uživam raditi – kaže nam Marija Čakarun, Ivina osobna asistentica zadnje dvije godine.
- Ivo uvijek ide naprijed, kao pravi lav – uključuje se mama Ana. - Netko vas od početka prihvati, nekome za to treba vremena, a netko vas nikad ne prihvati. Tako je to u životu, u bilo čemu. Ivo je očito naslijedio moje tvrdoglave dalmatinske gene. Nismo nikada htjeli odustat, za nas je svaka nova prepreka bila izazov koji smo s guštom zajedno savladavali. Na kraju smo i mi i oni koji su nas prihvatili obogatili svoje živote. Postali su zreliji, kao ljudi otvoreniji, a mi smo u tom procesu shvatili koliki su Ivini kapaciteti – priča nam Ivina mama, svjesna da nijednom roditelju na početku školovanja djeteta nije lako, a s Ivom je to uvijek posebno iskustvo.
- Kao što sam i rekla, sustav je zamišljen idealno ali u praksi je daleko od toga. Ne zato što netko ima nešto protiv, već zbog niza objektivnih okolnosti. Evo samo nekih. Primjerice, Ivo će na ljeto završiti četvrti razred, a škola sve do ove godine nije imala logopeda. Ne zato što ih ne želi imati nego zato što ih na tržištu nema. Drugo, iz istog razloga nema stalnog psihologa već psihologa na zamjeni. Škola također nema rehabilitatora... - nabraja mama.
Baš zbog nedostatka školskog logopeda Ivo svakog tjedna odlazi kod privatnog logopeda. Napredak je ogroman, toliki da je počeo pohađati školu engleskog jezika Helen Doron.
- Jezici mu stvarno odlično idu. Nedavno smo bili u Londonu, on je tamo tako dobro komunicirao kao da mu je engleski materinski jezik. Po očevim korijenima je iz Komiže, a njihovo dijalekt, ako niste s otoka, malo tko može razumjeti, a govoriti gotovo nitko. Ivo je i jezik i razumijevanje savladao toliko dobro da nas starije ispravlja kad nešto na lokalnom dijalektu pokušamo reći – smije se Ivina mama.
Ivo nam pozira pred praznim golom na školskom igralištu. S jedne i druge strane oko njega na crtu se poredala njegova ekipa iz razreda. Zagrlili su ga oko vrata i ne puštaju ga...
- Kad vide da se taj dan umorio, ako mu je nastava bila teška, prijatelji iz razreda mu uzmu torbu i pomognu mu je nositi. Nevjerojatna su ta djeca, koliko god su oni promijenili Ivu, toliko je i on utjecao na njih. Taj proces je obostran i taj proces je za sve pozitivan – kaže Ivina mama na kraju.
- Vjerujete mi, da imam još šestero djece, ne bih toliko ljubavi dobila.
