Poznata sugrađanka Lada Šokota nedavno je privukla pozornost javnosti svojim „javnim šaputanjem“ - istupom u medijima kojim je na vrlo suptilan način upozorila kako u staroj gradskoj jezgri prijeti izumiranje – ne Poluotoka, odnosno grada – već ljudi, građana, Zadrana koji na Poluotoku žive i koji sve više postaje žrtve neodrživog turističkog razvoja i „galopirajuće“ apartmanizacije.
- Mi na Poluotoku više nemamo ništa. Neka kažu da je to Disneyland, da su to samo kamenja i to bez svjetske izložbe Zlata i srebra i Donata, bez riznice Svetog Frane i ostalih kulturnih znamenitosti, već samo Pozdrav Suncu i Morske orgulje. Dubrovnik je to osjetio najgore, uz ostale gradove, i sad tek poduzimaju mjere. Ali gotovo je kad čovjek iseli, tad nema grada više – ističe Šokota koja živi na Poluotoku i to u kamenoj „Biloj kući“ pored Morskih orgulja. Poznato je da stanari te zgrade stalno trpe popriličnu buku koje Morske orgulje znaju stvarati. Kad ih netko posjeti na pola sata, to zvuči zanimljivo, ali „tulenje“ cijele noći i nije baš tako zabavno na što su stanari svojevremeno upozoravali, ali uzaludno jer su Morske orgulje postale brend Zadra.
- Tu im odajem priznanje, marketing im je bio zbilja izvanredan. Ali taj marketing trebali smo usmjeriti i na druge vrijedne stvari kojima se dičimo u našoj kulturnoj baštini. Na Ženevskom jezeru također postoje takve orgulje, ali one imaju tajmer koji ih „gasi“ u ponoć i otvara opet u 7 ujutro. Kad im to kažete, odgovor je uvijek isti: idi na Bili brig. Njih zaista više nije briga za nas. Građani umiru, a grad čine građani. Nama zna doći ispred zgrade šest bendova i svatko svira svoju muziku. Drugi gradovi su napravili natječaj za ulične svirače, odredili su mjesta za njih, ali bez postavljanja razglasa, samo svojim glasom i instrumentom. A da ne pričamo o invalidima koji se trebaju parkirati. To je nemoguća misija. Ja znam da grad nema novaca i da treba riješiti parking, ali nekad su uvijek stambene zgrade imali svoja parking mjesta. I ne moraju to uopće biti skupa rješenja, dovoljno je označiti mjesta za stanare koji bi naravno i dalje plaćali taj parking, a slično bi se moglo napraviti i za invalide za koje se točno zna koliko ih ima u pojedinoj zgradi i za koje bi se parkirališno mjesto moglo označiti njihovom registracijskom oznakom. Problem je što nitko od vladajućih ne živi u gradu i nemaju taj senzibilitet za probleme građana – ističe Lada Šokota i predlaže:
- Neka dođu živjeti zajedno s nama pa bi vidjeli da mi ne pričamo bez veze. Dođite, idemo se mijenjati! Ja prva pružam stan bilo kome od njih. Ova zgrada je napravljena 1950. godine, a ja sam u njoj od 1952. I drugi starosjedioci svašta doživljavaju, od odvoza, dovoza, buke, mjesta za invalide... A sve javne institucije, županija, grad, policija, Fina, Tankerska, Narodni muzej... koje djeluju u gradu, svi imaju za svoga zadnjeg činovnika osigurano parking mjesto i to besplatno. I naravno da oni ne znaju koji je problem nas koji ovdje živimo. Oni odrade svoje, odvezu se u svoje kuće dalje Poluotoka, lijepo žive i spavaju. Normalno da njih nije briga za naše probleme tijekom vikenda. A baš za vikend kada Zadar opusti jer svi „Zadrani“ pođu doma, baš vikendom počmu „senzacije“ još jače. I ako se požalite, dobit ćete poznati odgovor: ajde brate na Bili brig. Ili još gore: „ti mrziš Zadar“ – ističe Šokota.
- Ne postoji strategija razvoja. Ako vlasti građani detektiraju kontinuirano postojanje nekog problema, trebali bi pozvati ljude zadužene za taj dio i pokušati to riješiti. Da otiđu na na lice mjesta i vide što se to događa. Nas građane „ne zanimaju“ mega projekti, već rješavanje životnih problema poput parkinga, buke, prometne zagušenosti. Mi smo se ovdje rodili i želimo normalno živjeti, ništa drugo. Ne želimo da se iz šlepera iskrcava roba po rivi za štandove i uništava jedinstvena stabla koja tamo rastu, da kombiji jure Kalelargom kao po magistrali, da se Pozdrav Suncu pretvara u Zrće noću... Policija doduše reagira na poziv, ali što će te kad nakon jednih dođu drugi. Da se policija prošeta gradom, bila bi to druga priča, ali i njih fali, nema ih dovoljno na ulici, eventualno se provozaju autom i to je sve. A tek naša kulturna baština! U turskoj Antaliji napravili su repliku arene jer su utvrdili da decibeli pomiču stare kamene blokove, a naš Donat propada i nitko ništa? Gdje su stručnjaci, gdje su arheololozi, gdje je struka sa svojim glasom? U Antaliji struka nije dozvolila, zašto ovdje ne reagira? Samo profit i profit, a sve nas čeka ona „dva metra“ i nitko neće ostati živjeti u ovom našem lijepom gradu. Suština je u tome da se prazni grad i pitanje je koliko još uopće ima stanara u gradu. Duboko sam uvjerena da postoji neki plan da se i nas preostale potjera. Tješim se da će možda Branko (Dukić op.n.) nešto napraviti jer on je dečko iz grada. Je da živi u Stanovima, ali znam ga dobro iz Lige za borbu protiv raka i tješim se da će on možda nešto učiniti. Čekam njegove prve korake da vidim hoće li tu nešto biti, jer do sada ih nije bilo, to je činjenica. Ako ne, onda napravimo Disneyland, stavimo ograde oko grada, unutre zombije i gledajmo kako je tu nekad bilo. Ne bude li sluha, to nam je sudbina – zaključuje Šokota.
U zgradi HNK preostala su još samo dva stanara, čitava je iznajmljena, a takva je situacija i s ostalim zgradama na Poluotoku. Sve su ostalo apartmani, turizam. U 2016. godini prodano je nekretnina u vrijednosti od milijardu kuna i to u gradu Zadru 928 stanova. A moglo bi se lako dogoditi da to postane drugi „švicarac“, jer ako se godišnje otvara od tisuću do 1,500 novih apartmana, cijene će pasti, a gosti su nam „od jednog dana“ i odlaze dalje, ostat će dignuti krediti za skupo uređene apartmane. Tko će ih vraćati? – pita se Lada Šokota.
- Štekati se neprestano šire prema rivi, a nismo svjesni da stranci prepoznaju tu istu našu rivu kao fantastično mjesto javne osame, to je sociološki pojam koji znači da na takvoj lokaciji možete uživati šetajući sami sa svojim mislima, a da istovremeno niste sami već ste dio grada, uživate u šumu mora i kriku galeba. To je nešto za čim svijet žudi, a mi to imamo i ne prepoznajemo i još to želimo uništiti – zaključuje Lada Šokota.