- Od sedam dana u bolnici, četiri dana sam plakao. Što mi se to dogodilo, zašto mi se dogodilo... Postavljao sam sebi pitanja na koja do danas nemam odgovor. Nažalost, nitko još nema odgovore, ni ja, ni policija... – iskreno će Dujo Hrgović Štefanić, 21-godišnji mladić iz Zadra, koji je pukom srećom izbjegao smrt nakon što je napadnut s leđa i teško ranjen u glavu.
Dujo je pretrpio napad u noći s 12. na 13. studenog, oko 2.35 sati, ispred Medicinske škole u ulici Franje Tuđmana u Zadru. Nepoznati mu je počinitelj prišao s leđa i oštrim predmetom, najvjerojatnije nožem, zadao udarac u glavu, iznad lijevog uha. Udarac mu je probio lubanju i da je samo milimetar bio dublji, prema mišljenju liječnika, ostao bi na mjestu mrtav.
Okolnosti pod kojima je napadnut njegov sin Dujin otac smatra pokušajem ubojstva. Kako ni osam dana od događaja policija nije otkrila počinitelja, a sin mu je ležao u bolnici, očajni je otac po Zadru izlijepio 'tjeralicu' za počiniteljem, u nadi da će mu se javiti netko od svjedoka. Na plakatima 'Traži se...' otac opisuje počinitelja i optužuje policiju za šutnju i ne provođenje istrage, ali ipak uspijeva da ovaj nemili događaj dospije u javnost.
Što mu se te večeri dogodilo, tko ga je i zašto napao, Dujo ne zna. Razgovarali smo neposredno prije njegovog odlaska u zadarsku policiju gdje je u ponedjeljak poslijepodne trebao dati prvi službeni iskaz o događaju otprije devet dana. Dujo je htio da našem razgovoru bude prisutan njegov prijatelj Filip Tomrecaj koji je te večer s njim bio na mjestu događaja.
- Pogledajte, ovako to izgleda kada maknem zavoj – govori nam Dujo pokazujući fotografiju šavova iznad lijevog uha. Vidi se mjesto uboda te dvanaest šavova od operacije.
- Liječnici mu mi morali 'otvarati' lubanju kako bi smanjili pritisak na mozak. Za nekih pola godine, godinu dana, kako se stvari budu smirivale, sve bi se opet trebalo vratiti na svoje mjesto. Sad sam dobro, mogu stajati na nogama, ali još nisam onaj stari – kazuje Dujo, iako mu se na licu, pokretima i govoru još uvijek vide posljedice teške traume koju je preživio.
- Bila je subota večer. Prijatelji i ja bili smo na predstavljanju nove navijačke udruge Grad košarke na Višnjiku. Nakon toga smo otišli na pivo kod Pet nebodera, a potom u grad gdje smo popili još par pića – priča.
- Jedan prijatelj je bio kod Medicinske škole i pozvao nas je da dođemo na druženje. Htjeli smo se još malo zabaviti i nakon toga ići kući. Kad smo došli na plato, kod bine, nedaleko nas je bila jedna grupa s nekih sedam-osam likova i jednom curom. Puštali su cajke na mobitelu. Jedan lik koji je bio s nama prišao im je i uzeo mobitel. Htio je da puštaju našu muziku, neku koju mi volimo. I tu je izbilo naguravanje. Ja sam se odmah maknuo, jer sam skužio u što je igra. Nisam htio probleme, ne volim da mi se takve stvari događaju. 'Nećemo se tući, nećemo raditi gluposti, samo se maknite od nas, ne želimo raditi probleme jer će doći policija' kazao je naš prijatelj. Međutim, počelo je naguravanje. Ja sam se maknuo, a netko mi je prišao s leđa i nečim me ubo u glavu. Udarac je bio snažan, ali nisam pao na pod. Zateturao sam. Filip je vidio da se nešto događa, došao je do mene i skužio da mi glava krvari. Na sebi sam imao jaknu, traperice i majicu, sve je bilo puno krvi.
U tom trenutku stvorile su se dvije cure, mislim da su bile iz Studentskog doma preko puta. Vidjele su da krvarim, jedna je dala da se naslonim na nju i maramicom mi je brisala krv s glave. One su i pozvale hitnu koja je ubrzo došla s policijom. Policija me pitala što je bilo, a ja sam im rekao da nemam pojma. Jesam, malo sam bio popio, ali nikoga nisam napao, niti sam vidio tko me je napao. Da me išao ubosti sprijeda, vjerojatno bi se pokušao obraniti. Ali on me ubo s leđa, nisam se mogao ni obraniti, niti reagirati... - ispričao nam je Dujo.
Čim je dovezen u bolnicu liječnicu su utvrdili da nije riječ o porezotini, odnosno lakšoj nego teškoj tjelesnoj ozljedi. Dujo je hitno operiran, a nakon operacije prebačen u Jedinicu za intenzivno liječenje.
- Doktor mi je rekao da bih odmah umro da je ubod bio milimetar dublji i da me dragi Bog ne bi spasio. Dragi Bog me, eto, spasio i iskreno, drago mi je zbog toga...
Filip je uvjeren da mu je prijatelj napadnut nožem. Naime, liječnici su nakon operacije rekli Dujinim roditeljima da su u rani pronašli tragove hrđe, najvjerojatnije od noža.
- Sigurno je napadnut nožem – tvrdi Filip. - Jedan naš prijatelj je vidio nož u rukama napadača. Ja ga nisam vidio, kad je došlo do naguravanja, stvorila se gužva od sedam, osam ljudi. Nisam ni znao da je Dujo uboden, shvatio sam tek kad sam vidio da krvari. Iznad lijevog uha vidio sam mu ubodnu ranu, okrenuo sam se, ali nikoga nije bilo. Napadač je odmah pobjegao. Jedan momak je vidio da bježi prema Voštarnici, rekao je to i policiji – kaže Filip.
Uz Duju je ostao do dolaska hitne i policije. Ni on, a kasnije ni policija, na mjestu događaja nisu pronašli nož ili neki drugi oštri predmet koji bi mogao odgovarati sredstvu napada.
- Zašto sam siguran da je bio nož? Jedan momak koji je bio s nama vidio da je napadač izvukao nož. Izvukao ga je iz jakne i napravio trzaj kako bi ga otvorio. Sve se to događalo u nekoliko sekundi. Dok se ovi naguravaju, on iza naših leđa vadi nož i napada – veli Filip.
Napadač mu nije poznat otprije. Vidio ga je na kratko, bio je jedan od nekoliko mladića koji su se te večeri okupili ispred škole. Također ne zna je li on bio dio grupe koja je puštala cajke.
- Mi tu ekipu ne znamo, nikoga. Kasnije smo se raspitivali, ali ne možemo se na nikoga spojiti. Svi izbjegavaju kontakt – govori Filip.
- Kad sam izašao iz bolnice, jednu od cura koja mi je pomagala pitao sam sjeća li se što se dogodilo. Rekla je da se ničega ne sjeća, da ne zna tko me je napao i da ne može vjerovati što mi je napravio. „To je debilizam, kretenizam, ne mogu vjerovati da te skoro ubio, iz ničega”, kazala mi je – kaže Dujo i dodaje:
- Ne znam napadača, niti sam te večeri s nekim bio u sukobu. Prvi kontakt s nekim je bio napad. Da me udario šakom, da me ubo u nogu, u tijelo, shvatio bih. Ali on me krenuo ubiti nožem u glavu!? Policija je rekla da su to bile lagane tjelesne ozlijede, da je porezotina, a za milimetar sam izbjegao smrt... - ne miri se napadnuti mladić.
Nakon operacije, skoro tri dana je ležao bez svijesti, tek četvrti dan je stao na noge, a peti mu je u posjet došao jedan stariji policajac.
- Pričao je sa mnom i rekao da sam ja kriv za to što se dogodilo – kaže Dujo.
- Policija cijelo vrijeme okreće priču, da smo mi to zakuhali. Kao neka samoobrana... - dodaje Filip.
- Kazao sam mu: „Pa kako gospodine, ubo me s leđa?” Rekao mi je jedno ime, neki Petar, prezime sam zaboravio. Htio je da potvrdim da je on bio napadač. Taj isti stariji policajac razgovarao je i s mojim ocem. I njemu su spominjali neko ime, htjeli su da im potvrdim da je on napadač. Kako im mogu nešto tako potvrditi kad nisam vidio napadača, kad tog Petra ne poznajem, kad se jedva sjećam što se dogodilo? Možda, za tjedan ili dva, kad mi se stanje smiri, možda mi se i sjećanje vrati...
U subotu ujutro, nakon napada, Filip je dao izjavu policiji i opet, kaže, ništa nisu napravili.
- Nije mi jasno kako ga nisu pronašli. Na tom području ima nekoliko nadzornih kamera, sa zgrade Sveučilišta, kod Crvenog križa, odnosno prenoćišta za beskućnike. Nema šanse da neka od kamera nije snimila nekoga kako tu noć bježi. U policiji nas je bilo dvoje ili troje, mislim da cure koje su pomagale Duji nisu ispitane – kaže Filip koji je posebno ljut na šutnju policije.
- Zašto o događaju nisu izvijestili medije? Mačka prođe preko crte, policija intervenira, pišu novine, javlja televizija. Sada se šuti, nitko ništa ne zna. Kao je to moguće?! Jedino ako nekoga ne štite. Ako počinitelj možda ima neke veze s policijom. Ako nije možda nečiji sin... - sumnjaju Dujo i Filip.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....