Prijeti li "Dukićeva sjekira" samo Grgi Peronji zbog „najsmrdljivijeg postrojenja u Zadru” ili će njome "mlatiti" gdje god javnost osjeti jak smrad?

Direktor zna da, ako mu opet padne natječaj, past će i on!

Autorska prava za tu rečenicu pripadaju zadarskom gradonačelniku Branku Dukiću, a vlasnik „glave” koja bi mogla pasti je direktor „Odvodnje” Grgo Peronja. Zadarska javnost nije, naravno, uopće zabrinuta za direktorsku budućnost Grge Peronje, jer je čovjek ionako jednom nogom u mirovini, pa mu se ne može dogoditi ništa strašno. Kao ni svim drugim smijenjenim gradskim direktorima koji su naknadno postali „savjetnici” „zamjenici” ili su na neki treći način prigodno zbrinuti.

Dukićeva rečenica je ipak neobična i to zato što je nesvakidašnja za bilo kojeg zadarskog gradonačelnika, a pogotovo za Dukića.

Što u ovoj predstavi „glumi sjekiru” koja bi Peronju mogla "koštati glave"?

Peronja je bio dugogodišnji direktor „Odvodnje”, tvrtke koja upravlja „najsmrdljivijim postrojenjem u Zadru” - pročišćivačem kod Gradskog groblja. Pa su ga smijenili, a namjestili koalicijskoj partnera, pa je rok trajanja koalicije istekao i onda su opet vratili Peronju. A, znaju to jako dobro mještani Smiljevca i Ričine, pročišćivač svejednako i nepodnošljivo smrdi. Godinama.

A kada nešto traje godinama, to iritira javnost, ne radi se o „razlikama u mišljenju”, „ideologiji”, „politici”, čak ni o borbi HDZ-ovih frakcija, radi se o elementarnom smradu kojeg je nemoguće poništiti političarskim floskulama i jalovim naglabanjima. Ne pomaže, smrad je žilava pojava, a javnost je dovoljno iziritirana.

Prvi natječaj za dogradnju pročišćivača je neslavno propao. I to je ono što je natjeralo Dukića na nesvakidašnju izjavu o „Peronjinom padu”.

Ali, ako je Dukićev nedvosmisleni stav „opće mjesto” njegovog budućeg postupanja u svakoj sličnoj situaciji, onda će vrlo brzo imati priliku pokazati da će „glave letjeti” za svaku vrstu „smrada” koji iritira javnost. Ako se ne radi o usputnoj strogosti, nego o uvođenju „principijelnog sankcioniranja” za propuste, onda bi razloga za makar neku vrstu nelagode, ako ne baš straha za „vlastitu glavu”, trebala osjećati i Renata Vukašina.

Ona je zaposlena u Upravnom odjelu za financije i na čelu je povjerenstva koje bi uskoro Dukiću trebalo predložiti tko će ubuduće održavati ovdašnje prometnice, hoće li to biti Županijske ceste ili „neprirodna koalicija” između Zadranima jako dobro poznatog vlasnika „Filiusa” i potpuno im nepoznatog vlasnika „Prvog treptača” iz Splita. Osnivač „Filiusa” je osnivač nekadašnjeg koncesionara „Franta”, čijeg se brljanja po zadarskim cestama Zadrani još jako dobro sjećaju. Ukratko, građani su osjećali da nešto smrdi.

Za razliku od „Franta”, lokalna je javnost uglavnom bila zadovoljna načinom na koji su taj posao radile Županijske ceste.

Ali, „Franto” se sada vraća na mala vrata, a problem za Branka Dukića i Renatu Vukašinu je u tome što je ponuda „Filusa” i „Prvog treptača” kudikamo jeftinija nego ona iz Županijskih cesta. Dilema nije mala.

Dukićev prvi suradnik, pročelnik Robertino Dujela, već je objasnio kako je dosada izbor vršen po jednom zakonu, koji je omogućavao isključivanje „zajednica ponuditelja” na račun ponuditelja s vlastitim resursima, ali su zakoni promijenjeni, pa se sada „otvara prostor nekim sumnjama, jer ne znamo puno o „Prvom treptaču”. Tko zadovolji uvjete, bit će predložen gradonačelniku”, najavio je Dujela.

Mogu izabrati jeftiniju ili bolju ponudu, a što god uradili – onaj drugi će se žaliti. Pitanje je samo hoće li javnost, kojoj održavanje cesta ionako „smrdi”, dočekati još jednu Dukićevu izjavu o nečijem padu, pa će se vidjeti je li izjava o Peronjinoj odgovornosti samo bilo paradno dodvoravanje javnosti ili će „Dukićeva sjekira” mlatiti svuda gdje javnost osjeti smrad.

A moglo bi se saznati i je li, ako već „nepodnošljivo smrdi”, najlakše udariti na one s dna hranidbenog lanca, a ne, na primjer, na Hrvatske ceste ili neko drugo, moćno državno poduzeće kojima se Dukić nikada nije obratio sličnim tonom kao Peronji. Pa ni onda kada su se i javnost i gradonačelnik zalagali za neko drugo, sasvim suprotno rješenje od konačno realiziranog, kao u slučaju rotora kod Bolnice.