Promašeni volej Bruna Milina samo je pokazao da su košarka i KK Zadar postali mikrovalna pećnica za zagrijavanje političkih sukoba

Predsjednik HDZ-ovog Kluba vijećnika Bruno Milin je na prošloj sjednici GV Zadra zabrinuto pitao gradonačelnika Branka Dukića je li stvarno moguće da u „radnoj zajednici” KK Zadra ima više zaposlenika nego u Ciboninoj i Splitovoj zajedno, te tko to u Klubu zbog nekakvih ušteda daje, a tko zaustavlja dijeljenje otkaza. Mada to nije ni bilo važno, ispostavilo se da Milinove „informacije” nisu ni približno točne, pokazalo se da „radne zajednice” tri vodeća hrvatska kluba imaju otprilike podjednak broj zaposlenih od petnaestak ili nešto malo više.

U Zadrovoj „radnoj zajednici” je 16 zaposlenika na čije plaće mjesečno odlazi oko 200.000 kuna i već ta brojka pokazuje da se kresanjem broja zaposlenih teško može ostvariti neka bitna ušteda koja bi spasila Klub od financijske agonije. Ostavimo po strani i neslužbene informacije po kojima su upravo iz HDZ-a potiho intervenirali pokušavajući zaustaviti najmanje jedan od tri predviđena otkaza, jer se iz svega ovoga nazire nešto puno veće. Ili gore.

Naime, kako je, osim kao volej nabačen gradonačelniku Branku Dukiću, Milinovo pitanje uopće moguće?! Podsjetimo: sve je izgovoreno u gradskoj vijećnici, dakle u „kući” vlasnika KK Zadra!

Zadar se od lokalnih izbora nalazi u fazi „demokratske halabuke”, pa je povremeno teško detektirati mijenja li „kohabitacijsko mučenje” neke stare, okoštale navike i donosi li išta dobroga. A, vjerovali ili ne, dogodi se i takvo što.

Ne tako davno, zadarskoj izvršnoj vlasti se dizala kosa na glavi kada bi neki nadobudni opozicijski vijećnik poželio otići u kakvo gradsko poduzeće ili ustanovu i razgovarati s direktorom o nečemu što ga je zanimalo. Takvi su direktori vrlo brzo završili u HDZ-ovoj stranačkoj centrifugi. „Jesi li ti normalan, što ti imaš razgovarati s njima”, „znaš li ti zahvaljujući kome si direktor”?! To je samo dio „argumenata” što bi se sručili po glavi neopreznih direktora koji su za trenutak pomislili da bi razgovor s opozicijskim vijećnicima mogao biti regularan i normalan postupak.

A onda je, u godinu i pol dana kohabitacijskog kaosa, odjednom postalo uobičajeno ne samo da opozicijska većina kontaktira gradske direktore i ravnatelje, nego je klatno otišlo na sasvim drugu stranu, pa je postalo posve probavljivo da, nakon što je to učinila direktorica HNK Zadra Iva Bokanović, i predsjednik Nadzornog odbora KK Zadra Dino Martinović pozove na sastanak predstavnike svih klubova u Gradskom vijeću i da se oni uredno odazovu. I ne samo to: Milinovo promašeno pitanje stvara privid još većeg preokreta jer, eto, odjednom, HDZ više nema prave informacije o stvarnom stanju u KK Zadru.

Ako sve to nazovemo velikim korakom za direktore i nadzornike i malim korakom za demokraciju, ostaje pitanje suštine i dalekosežnosti tih razgovora o sudbini KK Zadra.

Tu se stvari nisu mrdnule s mjesta. Nadzorni je odbor nedavno predsjednicima klubova vijećnika iznio dva modela razvoja KK Zadra s kojima namjerava izaći pred gradske vijećnike, ali ni u jednom od tih modela još uvijek nije razrađen „plan i program” privatizacije KK Zadra ni terminska projekcija iz koje bi bilo jasno kada će Grad konačno prestati biti većinski vlasnik Kluba, a građani njegovi ključni financijeri. Kako takvog plana nema ni na pomolu, sve ovo što se događa oko KK Zadra događa se zakonito jer drugačije jednostavno ne može biti sve dok je Grad vlasnik Kluba. Pritom vlasnik ima i svoj „građanski rat” između izvršne i predstavničke vlasti, pa se njihova bitka nužno razlila i po KK Zadru koji se nezaustavljivo fragmentira ovisno o snazi pritiska izvršne ili predstavničke vlasti i kadrovskim rješenjima koja neka od sukobljenih strana uspije nametnuti.

Zato se košarka i KK Zadar pojavljuju u neprirodnoj ulozi mikrovalne pećnice u kojoj se, kad god „politički akteri” to požele, uvijek može podići temperatura u Gradskom vijeću i cijeloj lokalnoj politici. Savršeno je jasno da su u Nadzornom odboru Kluba, sve dok je Grad većinski vlasnik, morali biti njegovi predstavnici. Politička kohabitacija je otvorila niz mogućnosti. Većina u GV-u je mogla inzistirati da se omjer snaga u Gradskom vijeću preslika i na NO Kluba. A mogli su odlučiti da tamo i dalje budu ljudi HDZ-ove izvršne vlasti koji su 30 godina krojili klupsku kapu (primjerice gradonačelnik Branko Dukić i pročelnik za financije Ivan Mijolović), pa da HDZ autentično svoju košarkašku priču dovede do kraja, do pronalaska privatnog vlasnika.

Umjesto toga, u NO su najprije ušli, pa se povukli Enio Meštrović i Ante Rubeša, ali time nije zaustavljena praksa u kojoj se politička bitka iz Gradskog vijeća samo preselila u KK Zadar. Dapače, ta je bitka dodatno intenzivirana, u Klubu su zaposleni neki novi ljudi, a optužbe za njegovo financijsko gušenje se usmjeravaju prema onome tko je kriv za blokadu gradskog proračuna (ako politiku pitate, to su „oni”, a ne „mi”). Uz to se po klupskim hodnicima šapuće o strogo kontroliranim političkim sponzorima koji se iznenada pojavljuju, odnosno odustaju od sponzorskih ugovora, ovisno o tome kakav su politički mig dobili.

Samo je u klubu koji ima krajnje „zbunjenog vlasnika” moguće da se otvaraju ovako duboke javne nesuglasice između direktora i sportskog direktora, pa između direktora i Nadzornog odbora, da se ratuje oko statutarnih ovlasti, pa jedni dijele, a drugi žele povući otkaze trojici klupskih zaposlenika kao da će bilo što od toga spasiti stvar. Iz toga bi se zločesto moglo zaključiti da netko od njih nema pojma što smije, a što ne smije, a rastreseni vlasnik sve to gleda i - čeprka nos.

Jer mu to odgovara? Jer ne zna što bi sa svojim vlasništvom? Jer je nesposoban, osim kroz proračun ili uz asistenciju „političkih sponzora”, osigurati financijsku stabilnost Kluba?

Pritom nitko više nije siguran je li KK Zadar već toliko devastiran da ga nikada i nikome neće moći prodati, pa će vlasnik neograničeno dugo imati navodno moćnu gradsku igračku za koju je financijsku brigu uvalio poreznim obveznicima, a sebi osigurao vječnu vruću temu za jeftinu političku demagogiju.