Više od tri desetljeća od masakra u Škabrnji 18. studenoga 1991. još nisu završeni sudski postupci koji se vode protiv osoba koje se smatraju odgovornima za taj ratni zločin.
Pred Haaškim tribunalom za zločine u Škabrnji i Nadinu, na višegodišnje kazne zatvora 2004. godine osuđeni su Milan Martić i Milan Babić, koji je 2006. počinio samoubojstvo. Od osamnaest optuženika koji su na Županijskom sudu u Zadru prije 27 godina u odsutnosti pravomoćno osuđeni na ukupno 345 godina zatvora, dosad su kaznu odslužili samo Zorana Banić i Jovan Badžoka.
Tek će iduće godine, 4. srpnja 2023., na Županijskom sudu u Splitu početi suđenje Zoranu Tadiću, 63-godišnjem državljaninu Srbije i Australije, koji se smatra odgovornim za smrt trideset mještana i trinaest branitelja sela u dijelu Škabrnje zvanom Ambar.
Kao zapovjednik 2. specijalnog voda TO-a Benkovac, tzv. Dobrovoljačkog voda, iz pravca Zemunika Gornjeg po naredbi je započeo ničim motivirani napad na Škabrnju granatiranjem iz tenkova, minobacača, višecjevnih bacača raketa. Zajedno s pripadnicima 2. specijalnog voda, u pratnji tenkova i oklopnih transportera ušao je u dio Škabrnje zvani Ambar, u kojem je živjelo uglavnom hrvatsko stanovništvo. Tamo su on i drugi nepoznati dobrovoljci, uz uništavanje stambenih, gospodarskih i vjerskih objekata, bez izbora cilja i vojnih potreba, iz neposredne blizine iz vatrenog oružja ubili trideset mještana i trinaest branitelja sela.
Samo dan prije, 3. srpnja 2023., na Županijskom sudu u Splitu sazvana je i rasprava protiv šestorice državljana Srbije i jednog državljanina Bosne i Hercegovine.
Stavlja im se na teret da su njima podređene postrojbe i njihovi pripadnici 18. studenoga 1991. u Škabrnji usmrtili 44-ero civila, uglavnom starije životne dobi. Potom su u vremenu nakon toga pa do 12. ožujka 1992., tijekom privremene okupacije Škabrnje, usmrtili još 21 civila, također pretežno starije životne dobi. Optuženi su i da su 19. studenoga 1991. u Nadinu njima podređene postrojbe i njihovi pripadnici usmrtili devetero civila, pretežno starije životne dobi, te od 19. studenoga 1991. pa do 31. prosinca 1992. još dvoje civila, čija su tijela potom s kućom zapalili, a tijekom siječnja 1992. godine i silovali žensku osobu rođenu 1913. godine.
Optužnica je potvrđena 8. srpnja 2020., a 26. listopada 2022. zaprimljen je poziv Županijskog suda u Splitu za raspravu u predmetu sazvanu za 3. srpnja 2023. godine.
Optužnicom su svojedobno bili obuhvaćeni komandant 180. motorizirane brigade JNA Tripko Čečović (74), načelnici stanice javne sigurnosti u Benkovcu Boško Dražić (58) i Slobodan Vujko, načelnik stanice javne sigurnosti u Obrovcu Đorđe Jelić (60), komandant TO-a Benkovac Zoran Lakić (65), komandant TO-a Obrovac Jovan Dopuđ (73), komandant 92. motorne brigade Republike Srpske Krajine Ilija Mašić (75), te Pavle Samaradžić (70), pukovnik JNA, s tim što je od jednog od navedenih tužiteljstvo u međuvremenu odustalo.
Tereti ih se da nisu poduzeli mjere kako bi spriječili postupanja vojnika i policajaca kojima su zapovijedali, već su dopustili postupke svojih podređenih i na taj način počinitelje dodatno motivirali da tako postupaju, zbog čega je ubijeno najmanje 214 osoba, prema civilnom stanovništvu se nečovječno postupalo i nanesene su mu velike patnje, teško tjelesno ozlijeđeno je najmanje 19 osoba, silovano je najmanje pet ženskih osoba, te je uništeno i teško oštećeno 9575 stambenih i gospodarskih objekata.
Nakon postupaka na Županijskom sudu u Zadru, dosad su samo dvije osobe odslužile zatvorsku kaznu za Škabrnju, 58-godišnji Badžoka, poljoprivrednik iz Biljana poznat kao Dragan, i 69-godišnja Banić, tada medicinska sestra u ambulanti u Zemuniku Donjem. Oboje su odavno na slobodi, a sudilo im se na Županijskom sudu u Zadru zbog ratnog zločina u Škabrnji zajedno s još 16 osoba. Banić je bila osmooptužena, a Badžoka petnaestooptuženi.
Tadašnji predsjednik sudskog vijeća Milan Petričić i predsjednik suda Benko Velčić, uz suce porotnike Berislava Maričića, Mladena Rendića i Josipa Rafe-Božića, 11. studenoga 1995. godine donijeli su presudu kojom su osudili Gorana Opačića (57), Boška Dražića (58), Zorana Jankovića (57), Đuru Kosovića (71), Mirka Draču (76), Nadu Pupovac (68), Zoranu Banić (69), Vojina Lakića (78), Petra Radmanovića (78), Milenka Bjelanovića (67), Isu Bjelanovića (70), Špiru Bjelanovića (95), Renata Petrova (53), Desimira Ivanežu (57), Miroslava Mlinara (54) i Marinka Pozdera (61) na kazne zatvora u trajanju po 20 godina.
Edita Rađen osuđena je na zatvor od 15 godina, a Badžoka na 10. Vrhovni sud RH 1998. je odbio žalbe optuženika i potvrdio presudu suda u Zadru, te svojom presudom iz 2001. ponovno odbio žalbe optuženika i potvrdio presudu drugog stupnja. Svim optuženicima, osim Badžoke, suđeno je u odsutnosti.
Banić je uhićena u Švicarskoj na temelju međunarodne tjeralice 2001. godine i u Zadru je osuđena na 13 godina, u ponovljenom suđenju na deset, a Vrhovni sud joj je smanjio kaznu na šest godina.
Poseban značaj u tom dokaznom postupku na Županijskom sudu u Zadru imao je iskaz tada 59-godišnjeg zapovjednika obrane Škabrnje Marka Miljanića, koji je posvjedočio kako je kobnoga 18. studenoga 1991. godine postrojba na cijelom području brojila oko 800 osoba djelomično naoružanih lakim oružjem, i to uglavnom mještana sela, bez iti jednog pripadnika tadašnjeg Zbora narodne garde. Imali su samo dva minobacača.
Rekao je kako su tenkovi koji su došli iz pravca između Škabrnje i Prkosa sleđa razbili kompletnu obranu mjesta, te je to bilo presudno za pad Škabrnje.
– Prethodno, oko 11 sati, u štab je došla jedinica od 20-ak pripadnika ZNG-a naoružanih protutenkovskim oružjem, te su raspoređeni na cestu Benkovac – Zadar, a do danas se ne zna gdje je ta jedinica završila i tko ju je povukao. U 12 sati Škabrnju su napala tri aviona, oba su voda bila prepolovljena, u prvom vodu ostalo je samo sedam živih boraca od 24.
Cijelo jutro, sve do 14 sati, u 14 navrata tražena je pomoć iz Zadra preko IO centra, a odgovarano je da pomoć stiže, ali nije bilo tako – rekao je tada na sudu Miljanić.
Dodao je kako je oko 17 sati napušten položaj štaba. Iako je četnike vidio, nije ih mogao prepoznati jer su svi bili namazani crnom bojom, a neki i maskirani čarapama. Štab je prešao na rezervni položaj, a on je oko 21 sat otišao u Zapovjedništvo u Zadar. Tamo je našao zapovjednike Tuličića i Krcu kako jedu, te je zbog toga bio izvan sebe, te ih je pitao zašto im nije poslana pomoć.
Na izlasku ispred zgrade Komande sektora zatekao je 30-ak Škabrnjana koji su bili u sastavu MUP-a ili Specijalne policije koji su cijeli dan tu čekali da ih netko prebaci na položaj.
U Sukošanu je zatekao zapovjednike Đurkovića i Đaju, a na njegovo traženje da mu odrede jedinicu za pomoć, rečeno mu je da nema ljudi i da su već raspoređeni. Objasnili su mu da im nisu pritekli u pomoć jer nije bilo naredbe.
U Goricu, gdje je upućen, nije uspio naći zapovjednika, pa se vratio u Prkos i potom su pješice otišli njih 15-ak u Škabrnju, oko 23.30, na rezervni komandni položaj.
Tada je izviješten od preživjelih da nemaju više ni jednog metka, izvijestili su ga o masakru i tko je sve poginuo. Poslije je doznao iz razgovora, posebice tražeći podatke tko mu je ubio oca, da su u masakru u Škabrnji sudjelovale neke osobe iz Zemunika Gornjeg, a da mu je oca ubio Mirko Drača. Njegova majka i nevjesta rekle su mu da su prepoznale Zoranu Banić.
Poljoprivrednik iz Biljana Jovan Badžoka, koji je jedini od optuženih bio na sudu, ispričao je kako je u ljeto i jesen 1991. godine bio neprekidno kući u Biljanima. Radio je s obitelji oko vinograda, imali su i nešto stoke. Priznao je da je možda ukupno desetak dana bio na seoskim stražama koje su organizirane u ljeto i jesen 1991. godine. Bili su naoružani s nekoliko pušaka, a imali su i jedan stari mitraljez. U vojsku ga je pozvala JNA. Za napad i stradanje Škabrnje čuo je nekoliko dana nakon što je do toga došlo. Bio je kod svoje kuće, ali informacije nisu bile opširne.
– Govorilo se samo da je puno naroda izginulo, da je to učinila JNA i da je tamo bio Goran Opačić – rekao je, te dodao da 18. studenoga 1991. nije bio u Škabrnji. Pojasnio je kako je tamo prije napada bio svega jednom u životu, kada je imao deset godina.
– Istina je da sam u ožujku 1993. godine bio u Škabrnji i tada vidio križeve na prostoru oko škole, bilo ih je dvadesetak. Zaključio sam da su tamo pokopane osobe stradale 1991. U ožujku 1993. bio sam pozvan na položaj u Škabrnju i tamo sam bio do 15. studenoga 1993. Borbi nije bilo, jedino su padale granate. Držali su položaje od raskrižja Škabrnje do Nadina. Seoske straže održavane su po naređenjima, a oni koji su to odbijali bili su proganjani i tučeni – rekao je na sudu kao jedini prisutni svjedok među 17 optuženika.
Edita Rađen oslobođena je 2009., iako nikada nije sjela na optuženičku klupu u Zadru na obnovljeni postupak. Kazneno djelo ratnog zločina prekvalificirano je u kazneno djelo oružane pobune, za koje se primjenjuje Zakon o općem oprostu.
Osuđeni Renato Petrov također je zatražio obnovu postupka, te je u obnovljenom postupkom oslobođen optužbi. Sudilo mu se na Županijskom sudu u Zadru kao bivšem milicajcu "SAO Krajine" nakon što je uhićen u travnju 2011. godine na aerodromu u Düsseldorfu, na temelju Interpolove tjeralice. Za optužbu na temelju koje je u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora ključan je bio iskaz 40-godišnjeg branitelja iz Vukovara Bruna Ivkovića.
On je od zatvorenika Mladena Uzelca, Srbina, u kninskom zatvoru čuo da su on i Petrov sudjelovali u čišćenju Škabrnje, te da je Petrov hicem iz pištolja u glavu ubio starijeg mještanina Škabrnje.
– Iskazi svjedoka po čuvenju, a ne po neposrednom opažanju, ne mogu biti indicije, a kamoli dokazi u kaznenom postupku – kazao je tada Ante Krajina, zadarski odvjetnik koji je Petrova zastupao po službenoj dužnosti.
Naglasio je tada kako se iz podataka Ureda za obranu bivšega vojnog odsjeka u Benkovcu vidi da je Mladen Uzelac u inkriminirano vrijeme služio vojni rok, te da nikako nije mogao u vrijeme zločina u Škabrnji biti u društvu s optuženikom. Županijsko državno odvjetništvo je za zločin u Škabrnji naknadno podignulo optužnicu i protiv Milenka Radaka, uhićenog 2003. godine. Na suđenju je utvrđeno da je sudjelovao u napadu na Škabrnju kao zapovjednik Drugog specijalnog voda dragovoljaca, ali nije bilo dokaza da je počinio ratni zločin, te je 2004. godine oslobođen optužbe.
Županijsko državno odvjetništvo u Zadru predložilo je istražnom sucu prekvalifikaciju kaznenog djela i primjenu Zakona o oprostu prema kojem je Momčilo Drača oslobođen sumnje za ratni zločin, a za oružanu pobunu je amnestiran prema Zakonu o oprostu iz 1996. godine.
Njega je za ratni zločin nad civilima u Škabrnji optužio njegov sumještanin iz Islama Grčkog koji je tvrdio kako je Momčilo Drača zajedno s ocem Milanom i očevim bratom sudjelovao u zločinu nad civilima u Škabrnji.
Odbor ministara Vijeća Europe dostavio je ove godine Europskom sudu za ljudska prava (ESLJP) akcijski plan koji će osigurati pravedno suđenje u Hrvatskoj 61-godišnjem Marinku Pozderu, koji je bio dio grupe optuženika osuđene u odsutnosti 1995. godine na zadarskom sudu na 20 godina zatvora zbog zločina u Škabrnji.
Europski sud za ljudska prava dosudio mu je, naime, u prosincu 4000 eura naknade za nematerijalnu štetu i 2000 eura za troškove postupka u predmetu za povredu prava na pravično suđenje. Utvrđeno je kako je Pozder imao određena saznanja o postupku koji se vodio protiv njega, ali da mu naknadno nikada nije dostavljena optužnica ili poziv za raspravu, niti su ga hrvatske vlasti na bilo koji način obavijestile da je postupak protiv njega nastavljen.
Zbog toga se nije moglo zaključiti je li Pozder nastojao izbjeći suđenje u ovom predmetu ili se odrekao prava da se pojavi pred domaćim sudom.
ESLJP smatra kako Pozderu nije pružena mogućnost da ostvari ponovno razmatranje optužbi koje su mu stavljene na teret, na način koji bi potpuno poštovao njegova prava obrane.
U akcijskom planu se ističe da je nakon pravomoćnosti presude Europskog suda Pozder imao na raspolaganju praktičnu i učinkovitu priliku da prekine negativne posljedice utvrđene povrede, te da je 14. veljače zatražio obnovu pobijanog kaznenog postupka pred Županijskim sudom u Zadru.
Postupak po ovom zahtjevu još je u tijeku, a vlasti će obavijestiti Odbor ministara o daljnjem razvoju događaja u postupku.