Proveli smo dan s Brankom Dukićem, ginekološkim kirurgom, a ne gradonačelnikom. "Ovo je moj zadnji mandat. Ovdje mi je manji stres!"

7:05

- Tko ste vi?

- Novinari.

- Novinari!?

- Da, zbog doktora Dukića.

- Dukića? Branko, al‘ su izbori?

- Ajme, nemoj mene ništa pitati...

- Ideš na treći mandat? Repetitio est mater studiorum?

- Ha ha ha! Me neću više, šta ću više...

- Vidimo, ovdje imate podršku kolega, doktore?

- Izgled vara, gospodo novinari!

- Ha ha ha! Ima ih ovdje svih boja, crvenih, žutih...

Sjedimo za stolom u potkrovlju Odjela za ginekologiju Opće bolnice Zadar. Čekamo doktora Zdenka Matasa, voditelja Odjela, da započne jutarnji kolegij na kojem će dežurne službe predati noćnu smjenu. Još nije svanulo, a u zatamnjenu prostoriju, jedan za drugim, ulaze liječnice i liječnici, sestre i tehničari. Preko puta nas za stolom je doktor Dukić. Ovaj visoki do njega, što od rana podbada i nas i njega, je doktor Krešimir Vranić. Za stolom nas je sada trinaest. Ulazi doktor Matas.

- Znam da smo vam rekli da ćete moći biti na kolegiju, ali ovdje će se spominjati imena pacijentica. Mislim da nije u redu da tu budete...

Slažemo se i izlazimo iz prostorije. Vode nas u sobu gdje se liječnici odmaraju, u dežurstvima ili nakon zahvata. Za desetak minuta dolazi doktor Dukić. Da, Branko Dukić, gradonačelnik. Zadnjih šest i pol godina, otkako je na neposrednim izborima izabran za prvog čovjeka Zadra, Dukić nije prestao dolaziti u bolnicu. Na svoje pravo radno mjesto. Subspecijaliste onkološkog kirurga na ginekologiji. Svaki drugi četvrtak, od prvog dana mandata do danas, Dukić ulazi u operativnu salu i rješava najzahtjevnije ginekološke probleme. Za dosadašnjeg mandata operirao je između 250 i 300 pacijentica. Spasio im je ili produžio život.

Prije njega Zadar je imao dva liječnika za gradonačelnika. Živka Kolegu, kardiovaskularnog kirurga, i Zvonimira Vrančića, ginekologa. Kolega je kao gradonačelnik znao uskočiti kad je bilo potrebno, bio je među prvima kada se dogodila ona strašna tragedija vatrogasaca na Kornatima, ali nitko kao Dukić nije od prvog dana - a tako će sigurno biti do zadnjeg dana njegovog drugog mandata - redovito dolazio u bolnicu. Nije odustao od struke. Nije prestao operirati.

U pravilu dva zahvata do podne, a nakon toga primanje pacijentica u ambulanti, pregledi, kontrole, dogovor oko termina za zahvate. Cijeli dan. Po tome je Dukić poseban javni dužnosnik. Ne samo među gradonačelnicima. Ne samo u Hrvatskoj. Zato smo htjeli jedan od tih četvrtaka provesti na njegovom "pravom radnom mjestu".

Da, pravom radnom mjestu, jer uza sve "za" i "protiv" Branka Dukića kao gradonačelnika ili člana HDZ-a, doktor Branko Dukić je nešto sasvim drugo. Od trenutka kada je izašao iz sobe presvučen u bijelu kutu, bijele hlače i bijele cipele, kao da je postao neki drugi Dukić. Relaksiran, elokventan, artikuliran, fokusiran. S neizbježnim osmijehom, od uha do uha. Uvijek spreman na vic i zafrkanciju. Po tome je u stvari ostao isti.

- Što vam se dogodilo u toj sobi? Tamo ste "skinuli" Branka Dukića političara i "obukli" Branka Dukića doktora?

Zamalo je umro od smijeha.

- Bio sam pročelnik Odjela trinaest godina, a zamjenik mi je bio doktor Matas. Sada je on šef, a ja dolazim kad mogu i pomažem. Jer nisam htio ispustiti nit u struci.

- Dobro, ali, vi ste ovdje druga osoba! Ovdje ste kao riba u vodi!

- Ovdje mi je manji stres. Ovdje se osjećam komotno. Imam u glavi taj neki "switch". Okrenem prekidač i nema problema!

"Switch"? Prekidač? Ajde neka. Nakon malog milijuna poziva, frustracija, problema i distrakcija koje ima na dnevnoj bazi kao gradonačelnik, ući u operacijsku salu i kulerski nekoj teško bolesnoj pacijentici odstraniti maternicu, ne izgleda baš samo kao neki "switch". U pravu ste, to je posao ginekološkog onkološkog kirurga, nije ga potrebno mitologizirati, ali ni najbolji kirurzi na svijetu ni prije ni nakon zahvata ne moraju sjesti u fotelju gradonačelnika. Makar i jednoga Zadra.

8:00

Dukić se sprema za operaciju. Sestre mu donose tursku kavu.

- Samo da popijem pa se idemo pripremiti. Gospođa je iz Splita, pedesetak godina. Asistirat će mi mali Luka. Vidimo se za maksimalno sat vremena.

Mali Luka. On ga tako zove. Taj "mali Luka" je doktor Luka Matak koji je upravo dobio godišnju nagradu Hrvatske liječničke komore za najzapaženije stručno ostvarenje u području liječničke profesije. Doktor Matak je u svojoj 36. godini prvi u Hrvatskoj, i među prvima u svijetu, baš u zadarskoj bolnici izveo zahvat vNOTES. Riječ je o minimalno invazivnoj kirurgiji u kojoj se koriste endoskopski instrumenti kako bi se kroz prirodne otvore pristupilo ciljanim organima. Proširio je primjenu metode u ginekološkoj kirurgiji, među prvima u svijetu i na onkološke pacijentice.

Luka Matak će danas Dukiću biti asistent, a Dukić glavni operater. Tu novu, revolucionarnu tehniku, Dukić je savladao u hodu, praktički kroz nekoliko zahvata. Operacija je na koncu ipak potrajala nešto duže.

- Histerektomija. Morali smo ukloniti cijelu maternicu. Bio je to najbolji izbor. Osim toga, i pacijentica je bila specifična, odbila je transfuziju – govori Dukić.

- Niste zahrđali?

- Ne, ja sam on/off. Kad sam ovdje, ja sam doktor. Sama operacija je trening. Kao šuteri u košarci. Ako ne treniraš, ne možeš ni pogoditi.

- Sluša li vas, ipak ste vi "meštar" – pitamo "malog Luku"

- Obećava. Bit će nešto od njega.

Smijemo se, a Luka nam priča...

- Doktor Dukić mi je bio prvi mentor, a ja njemu prvi učenik.

- Učenik dakle uči mentora! - poentiramo.

- Ne... – upada Dukić – učio sam i druge prije tebe, ali Luka je dobar u svemu šta se uhvati. Tri u jedan, kao i ja! (smijeh).

Smiju se i doktorica Mihaela Oroš Čačić, anesteziologinja, i sestra Dragica Sladić, tehničarka anestezije.

- Stvarno nije zahrđao? - pitamo ih.

- Dukić je jedan od boljih i sigurnijih. I Matak je odličan. Kad su oni u sali, nema straha.

- Što to znači?

- Da će riješiti svaku situaciju – odgovara doktorica.

- Operateri su dobri onoliko koliko su dobri asistenti – Dukić zaključuje raspravu.

Pije drugu, opet tursku kavu.

- Nisam vas htio pitati prije zahvata, imate li čistu glavu kad ulazite u operacijsku dvoranu?

- Najčišću! (smijeh).

- Pitam s obzirom na dnevna opterećenja, politika, pritisak javnosti, medija. Zadnjih se dana, spomenimo samo najsvježiji primjer, "slučaj New York", svašta o vama pisalo. Ispada da vam Keith Richards nije ni do koljena?

- Kad ovdje dođem, o tome ne razmišljam.

- Ne narušava vam to koncentraciju?

- Sklopka. Imam sklopku. Jednostavno se prebacim.

- Ali ovdje jedan krivi potez može nekome ugroziti život.

- Imam sklopku i to me više ne tangira. Više me boli zbog bližnjih koji se sa takvim stvarima teže nose. Ja sam se već nekako naučio s tim i protiv toga boriti.

- Mislite na obitelj?

- Da. Nije to sve skupa lako izdržati, pogotovo jer je tu obitelj koja se mora s tim nositi i koja je tome izložena.

Uzmite samo ove zadnje najprizemnije laži kojima me pokušavaju diskreditirati. Podmetanjima i lažima pokušavaju me prikazati kao glavnog razvratnika u Zadru. U tome prednjači par opskurnih portala i istih takvih urednika zajedno s njihovim nalogodavcima. Ima tu i političkih parazita koji na takvim lažima pokušavaju skupiti pozornost javnosti. To nije moj svijet, to je talog s dna kace. Jad i bijeda. Žalim taj i takav tužan svijet.

- I vaše pacijentice su izložene takvim medijskim sadržajima i javnom pogovoru. Što one mogu misliti, operirat će me onaj za kojeg govore da je i ovo i ono...!?

- Da, postoje i takve situacije. Ali tko me zna, zna, ja tu nemam problema. Primijetio sam da se za takvim temama i pričama najviše bave frustrirani i dokoni ljudi, koji nemaju neke drugu zanimaciju u životu, i tu nervozu prenose na druge.

- Dobro, i ja to pročitam – ubaci se mangupski dr. Matak.

- Ha ha ha! Nisu to ugodne stvari, ali se s njima moram nositi i boriti. Takav sam bio i u ratu, i ovdje na poslu, i kod kuće. Iskuliran sam dosta, ne bježe mi misli. Fokusiran se na ono što je bitno. Kad sam doma i gledam televiziju, žena mi često nešto viče deset puta, kao i svakome, a ja ne čujem (smijeh). Šalim se, ali imam tu neku kontrolu. To je stvar vježbe, vjerujem da je tako i kod Luke. Kad nešto radiš ozbiljno ne možeš razmišljati o nečemu trećem.

Dukić je danas na rasporedu imao samo jedan zahvat, a na odjelu će ih biti još četiri. Dr. Matak će sudjelovati u još dva. Raspored je dogovoren na jutrošnjem kolegiju, za svaku operaciju se zna tko će biti glavni operater, a tko asistent. Dukić će pacijenticu obići kad se probudi i ako bude sve u redu, već sutra je mogu pustiti kući. Ambulantni pregled je za mjesec dana.

10:35

Prije odlaska u ambulantu, Dukić nas poziva na demonstraciju nove medicinske opreme. Primjena robotike u kirurgiji. Vodi nas kroz labirint hodnika i liftova, prelazimo zatvorenim mostom iz zgrade bolnice u novu zgradu Poliklinike. Tamo je postavljen moderan uređaj vrijedan nekoliko milijuna eura. Koristi pet robotskih ruku za laparoskopske operativne zahvate, plus monitor s 3D vizualizacijom. Umjesto dva kirurga, anesteziologa i četiri instrumentarke, njemu treba samo kirurg i jedna sestra. Isplativ je jer zamjenjuje ljude. Odjednom kroz vrata proviri nečija glava...

- Gradonačelniče! - podvikne.

- To je Barba, ovaj, Barbaroša, moj šofer... – objašnjava Dukić. Donio mu je neki dokument iz gradske uprave koji mora hitno potpisati.

Demonstrator na robotu je Rumunj, ali govori engleski. Poziva Dukića da uzme u ruke joysticke i s naočalama za proširenu stvarnost pokuša savladati zadatak. Dukić se s njim prvo nešto kratko konzultira, onda sjedne za "kokpit" i zadatak rješava iz prve.

- Ajde Ivice, i ti pokušaj – dobacuje nam, ali ne damo se navući na te sitne provokacije.

Idemo nazad, opet prolazimo sklop hodnika i liftova. Dukić susreće svoje pacijentice ili poznanice, teško je razaznati. Zastaje, opušteno razgovara, ohrabruje ih i pozdravlja. Javljaju mu se pacijenti u čekaonicama, medicinske sestre, kolege liječnici... Eto zašto ga je HDZ gurnuo na izbore. Nema tko ga ne zna. Popularan je bio i prije politike. I u pravilu svi na njega pozitivno reagiraju. Zato su neki odmah rekli: izgubit ćemo odličnog doktora, a dobit ćemo još jednog političara...

- Imate li neki poseban motiv da operirate dok ste gradonačelnik?

- Kada nešto dobro radiš, zašto se toga ostaviti?

- Ovdje se vraćate nakon isteka mandata?

- Naravno, a di ću? (smijeh)

- Odustajete od politike?

- Šta više govorim da odustajem, oni žešće udaraju po meni. Vide u meni i dalje opasnost. Uvijek sam govorio da su dva mandata sasvim pristojna. I da je to dosta. Imamo mlađih koje treba gurati za funkcije. Nosiš određeni dio tereta neko vrijeme, ali ne možeš stalno.

- Imate li neke ambicije u bolnici?

- Pa ja sada mogu samo preći u mentore.

- Mislim da je ta uloga najvažnija – prisluškuje nas dr. Matak, i onda poentira... - Da imate neku osobu s iskustvom koja može povremeno savjetovati. To je neprocjenjivo.

11:15

- Šefe, gospođa vas čeka već deset minuta – kaže mu sestra, Monika Grgić. U čekaonici ambulante je pacijentica iz Knina. Jutros je operirao gospođu iz Splita. Dukiću dolaze pacijenti iz cijele Dalmacije, iz cijele Hrvatske. Njegove kolege znaju što zna i koliko može. Kad imaju pacijenta od kojih drugi odustaju, ili nisu sigurni u uspjeh zahvata, šalju ih u Zadar. "Idite kod Dukića, on će vam pomoći..."

- Ali ne na Narodni trg, nego u bolnicu – rugamo se.

- Nisam ja više jedini, ima tu, Bogu fala, i drugih kolega. Nakon mene je subspecijalizaciju završio dr. Kulišić, pa dr. Matak. Kad sam ja došao, bilo nas je četvero liječnika, kad sam otišao, bilo nas je skoro petnaest. Mi sada u našoj bolnici možemo izvesti sve zahvate – odgovara Dukić.

- Ajte doktore, nemojte biti skromni. Recite novinarima... – uzima stvar u svoje ruke sestra Monika. Dukića je upoznala još dok je kao glavna sestra radila u Kninu. Kasnije se preselila u Zadar i kao medicinska sestra počela s njim raditi.

- Moj bivši šef je najprije veliki čovjek, pa veliki liječnik, pa tek onda veliki šef. I sad je veliki gradonačelnik – ne prestaje ga hvaliti.

- Eto, tri u jednom. U bolnici je vama možda savršen, ali ja nemam ginekologa za doktora, nego za gradonačelnika – pokušavamo objasniti.

- Joj, da nam se hoće vratiti! Znao se red, ali znali smo se i nasmijati.

Dukić se ovaj put malo zarumenio.

- Čuli ste, primit će me nazad – izvlači se.

Na današnjem popisu je desetak pacijentica, ostavljamo ga da radi, većinom kontrole i dogovori za operaciju.

14:45

Opet smo u potkrovlju, kao i jutros. Za stolom opet čekamo dr. Matasa, početak drugog kolegija, na kraju radnog dana. Nova primopredaja dužnosti...

- Cijeli je dan u nekom ritmu – kaže Dukić.

- Da ste danas imali tri zahvata, svejedno bi imali ambulantu?

- Da, uvijek imam ambulantu. Morate razgovarati s pacijentima. Pokušavam tempirati da četvrtkom budu maksimalno dvije operacije. Dok sam stalno radio, znao sam imati po dvije do tri manje zahtjevne i do dvije teže operacije dnevno.

- Osjećate li da ste kao operater stagnirali tijekom ovih šest-sedam godina u politici?

- Nimalo. Kao kad naučiš voziti auto, sjedneš i voziš. Meni je puno lakše, jer dolazim dvaput mjesečno i uvijek sam u kontaktu s kolegama. Radim, operiram, vidim što se događa, koje su nove smjernice u struci za dalje. Puno stvari se tako može pratiti.

- Nije vam se u nekom trenutku dogodilo zasićenje, da vam se život iz politike prelilo na bolnicu, da ste sebi rekli: "Ma neću više operirati..."

- Nije.

- Ovdje se dosta zafrkavaju na vaš račun doktora-političara...

- Uvijek je tako. U svakom kolektivu postoje različita razmišljanja oko toga u kojem smjeru treba ići, ali kad se donose odluke, donose se konsenzusom. Nikad samo jedan čovjek ne odlučuje, pogotovo ne o problematičnim stvarima.

- Tu ste opet za dva tjedna, što ako se u međuvremenu nešto dogodi vašem pacijentu?

- Ja dolazim, bez problema.

- Bilo je takvih situacija zadnjih godina?

- Pa bilo je nekih, uglavnom postoperativnih komplikacija. Neiskusnijim liječnicima je teže to odraditi, onda se zove operatera koji je bio na zahvatu, ili nekoga tko zna i koji to može riješiti. Uvijek se najprije zove šefa. Bolnica je hijerarhija. Onda šef rješava problem.

- Večeras nakon bolnice kao gradonačelnik idete za Šibenik. Kada dođete kasno doma koji će vam film biti u glavi?

- Ja posao ne nosim doma, ni jedan ni drugi. Niti doma to nekoga interesira. U glavi mogu "vrtiti" neke zahvate, ali ujutro ću pitati sestre je li sve okej s pacijenticom. Ako je problem, onda će me oni zvati. I to stavljam ad acta.

- O čemu sad razmišljate?

- Kome se još trebam danas javiti i kako ćemo ići u Šibenik "uzeti" malo para.

- Onih 43 milijuna eura iz EU fondova?

- E, e, tih! Za sretan i ispunjen kraj dana. (smijeh)

- Na osobnoj razini, ispunjava li vas posao u politici kao i ovaj u bolnici?

- Ispunjava.

- Imate isto unutrašnje zadovoljstvo i osjećaj svrhovitosti?

- Ako si ispunio ciljeve onda da, ako bezglavo juriš u neke stvari, a ne znaš kamo ćeš, onda to nema puno smisla. Svatko mora imati neke svoje ciljeve i neke svoje granice.

Prekida nas ulazak doktora.

- Ajde Branko, je li bilo dosta – "napada" ga doktorica Milka Hoti Matešić. - Eh, mi ga znamo malo duže nego vi novinari...

- Oćeš biti na duplerici? – interesira se doktor Tomislav Lisica.

- Najmanje na duplerici – odgovaramo.

- Možda u "Gloriji" – dobacuje netko.

- Na nekim sam portalima redovito u nastavcima - hihoće se Dukić, dok mu zvoni telefon.

Treba li to netko Dukića doktora, Dukića gradonačelnika ili Branka Dukića?

Tko god da ga treba, sigurno mu nije lako.