Psi otkrili kosti stare 3000 godina!

Posebno obučeni psi, belgijske ovčarke Panda, Sattwe, Mali i njemačka ovčarka Arwen, od 2015. godine do danas na lokalitetu Drvišica na Velebitu, u blizini Karlobaga, namirisale su i locirale ljudske ostatke u šest grobova iz 8. stoljeća prije Krista, prije 3000 godina!

Voditeljici arheoloških istraživanja na Drvišici Vedrani Glavaš, s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru, i Andrei Pintar, arhitektici i osnivačici Centra za obuku pasa posebne namjene S-PAS, prošlog je tjedna u prestižnom časopisu "Journal of Archaeological Method and Theory" objavljen znanstveni rad koji je prvi put u povijesti dokazao metodologiju i rezultate istraživanja u kojima su korišteni psi kao biodetektori u arheologiji. Objava njihova rada izazvala je pravu senzaciju u stručnim krugovima jer takvu metodologiju dosad nitko nije primjenjivao, čime je postala revolucionarna za arheologe, ali i forenzičare, kinologe i etologe.
Vedrana i Andrea slučajno su se upoznale na Velebitu 2015. godine, kada su odlučile testirati granicu psećeg njuha.

– Istraživanja na lokalitetu Drvišica počela su 2013. godine, a godinu poslije krenula sam s istraživanjima na nekropoli, prapovijesnom groblju, gdje smo istražili i otvorili tri groba u kojima smo pronašli grobne škrinje s ljudskim ostacima. Pse smo prvi put dovele na teren 2015. godine, gdje su se nalazila prethodno iskopana tri groba koja su stajala eksponirana na suncu, kiši i buri. Kosti i zemlja bili su uklonjeni, a ostale su vidljive samo strukture grobova. Željele smo vidjeti kako će se psi ponašati i hoće li imati interesa za već iskopane grobove, a oni su već tada markirali točne pozicije grobnih škrinja u kojima smo pronašli kosti godinu dana prije. Rezultat nas je oduševio i trebalo nam je nekoliko dana da shvatimo što smo sa psima postigle – počinje priču Vedrana o istraživanju lokaliteta Drvišica (na srednjem Velebitu) iz željeznog doba, koje financiraju Ministarstvo kulture i Općina Karlobag.

Grobne škrinje

Drvišica je kompleksan lokalitet koji čine prapovijesna gradina s nekropolom, rimsko naselje u podnožju lokaliteta, kasnoantička utvrda, srednjovjekovna crkvica sv. Vida, a u blizini se nalazi i stara austrougarska cesta Terezijana, koja je preko Velebita povezivala tadašnje pukovnijsko središte Gospić s lukom Karlobag.

– U rujnu 2015. krenuli smo s korištenjem pasa na ostalom dijelu nekropole, a moj plan je bio nastaviti s iskapanjima u smjeru kako psi markiraju. To je dugotrajan proces jer arheološka metodologija zahtijeva precizno iskopavanje, a financijska sredstva su ograničena. S druge strane, to je Velebit, na kojem se ne može baš raditi u svako doba godine. Sve pozicije koje su psi do sada markirali potvrdile su se kao pozicije grobnih škrinja gdje su bili pokopani ljudi, što je detaljno objavljeno i u međunarodnom časopisu "Journal of Archaeological Method and Theory" – objašnjava Vedrana, dodajući kako ovaj uspjeh nije bitan samo za Hrvatsku, nego i za cijeli svijet, jer su rezultati i metodologija potvrđeni od strane struke i prvi čvrsti znanstveni temelj da se psi mogu koristiti u arheološke svrhe.

Psi Panda, Sattwe, Mali i Arwen školovani su za detekciju posmrtnih ostataka (HRD dogs – Human remains detection dogs) i oni su lokatori mirisa, a ne "lokatori tijela". Ovo je prvi put da je netko znanstveno obradio rad pasa kao biodetektora u arheologiji.

– Ostaci su pronađeni tijekom "slijepe" i "dvostruko slijepe" potrage na način da su psi izvođeni slučajnim redoslijedom kako bi se spriječio učinak reda. Psi su u prvom pokušaju, 2015. godine, pokazali izvrsne rezultate, nakon kojih sam ih uz pomoć materijala poput kostiju koje mi je dala Vedrana dodatno istrenirala kako bi reagirali na malu koncentraciju mirisnih čestica, za što mi je bilo potrebno oko godinu dana – objašnjava Andrea, koja je završila drugi stupanj školovanja za instruktoricu pasa za detekciju ljudskih ostaka na Western Carolina Universityju.

Pogrebne prakse

Ljudi su mirisno specifična vrsta, a tijekom raspadanja razvijaju isti molekularni spoj. Andrea je morala istrenirati pse da reagiraju na malu koncentraciju mirisnih čestica jer se mirisna slika mijenja kada je tijelo u kontaktu sa zemljom, kao u ovom slučaju.

Pronađeni i istraženi grobovi sastoje se od suhozidnih struktura promjera oko pet metara i unutar svake kružne strukture nalazi se jedna mala grobna škrinja unutar koje se pokapao pokojnik u položaju fetusa. Kasnijom analizom ljudskih kostiju u Americi utvrđeno je da je unutar svake škrinje bilo pokopano najmanje pet osoba, među kojima je bilo i djece i odraslih.

– Arheolozi imaju posebne metode procjenjivanja starosti. Jedna od njih su analize nalaza materijalne kulture koje pronađemo uz kosti, odnosno predmeti koji se nalaze uz pokojnika kada je ukopan. Drugi način je analiza kostiju uz pomoć metode C14 (metoda raspada radioaktivnog ugljika) koja nam pruža točan odgovor na pitanje kada je kost počela odumirati, odnosno kada je čovjek umro – govori Vedrana.

Objašnjava kako je datacija pronađenih kostiju iz 8. stoljeće prije Krista, iako neki predmeti materijalne kulture koje su pronašli, kao što su fibule (kopče), upućuju na to da bi nekropola mogla biti i starija, čak i 10. stoljeće prije Krista.
Velika važnost istraživanja je prvenstveno zbog Velebita kao takvog jer je do sada bila istraživana samo jedna nekropola, i to prije stotinjak godina na lokalitetu u Jablancu, kada je hrvatska arheologija bila na svom početku.

– Ovo istraživanje nam je pružilo uvid u pogrebne prakse i rituale stanovnika Velebita tijekom željeznog doba, o čemu do sada nismo imali mnogo saznanja. Nakon prvog testiranja sa psima, krenula sam istraživati znanstvenu literaturu kako bih provjerila jesu li ovakve stvari do sada rađene. Bilo je nekih pokušaja u Americi i Australiji, ali to je samo objavljeno u novinskim člancima i nije bilo potvrđeno egzaktnom metodom jer većinom nije iskopavano kao kod nas – govori Vedrana.

Nova metodologija

– Posla za iskopavanja na Drvišici ima za nekoliko idućih generacija arheologa, a meni nije namjera sve istražiti jer uvijek treba nešto ostaviti za buduće generacije i buduće bolje metode istraživanja. Plan mi je sljedećih nekoliko godina još raditi na Drvišici, a nakon toga prebaciti se na neki drugi lokalitet na Velebitu jer mi je on fokus istraživanja – govori Vedrana, ističući kako joj je želja fokusirati se i pronaći arheološke lokalitete na višim nadmorskim visinama.

– Ljudi su se po planini uvijek kretali i ona im je bila izvor hrane i glavni resurs života. Velebit nikada nije predstavljao ljudima nepremostivu barijeru, nego je uvijek bio mjesto susreta. Želim pronaći prapovijesne tragove u višim zonama, jer njih mora biti, samo još moram smisliti kako ih naći. Velebit nije moguće nikada u potpunosti upoznati jer mi za to ne bi bilo dovoljno ni šest života. Moram smisliti kako istraživati viša područja a da nije samo na moje noge jer istraživanje Velebita uzduž i poprijeko nije lako, a i sporo je – zaključuje Vedrana, koja je na ovom istraživanju uspjela spojiti svoje tri ljubavi, a to su Velebit, arheologija i psi.

Vedrana i Andrea ovim istraživanjem ispisale su povijest te svijetu pružile čvrste znanstvene temelje za novu metodologiju istraživanja uz pomoć posebno obučenih pasa. Ukratko, unijele su revoluciju u arheologiju.