- Obratiti se Ligi protiv raka za psihološku pomoć i dolaziti na razgovore sa psihoterapeutom je dobra odluka, jer se kroz terapiju ne osnaži samo onkološki pacijent već i članovi njegove obitelji, što je od iznimne važnosti – kaže Vilma Mazija, gestalt psihoterapeutkinja, inače prof. pedagogije i sociologije. Ona već treću godinu volonterski pomaže osobama oboljelima od karcinoma da prebrode psihičke teškoće sa kojima se suočavaju u „sudaru“ s bolešću, a koje kao lavina povuku i brojne druge obiteljske probleme.
Da li je većini građana poznato da Liga protiv raka pruža stručnu psihološku pomoć, i to besplatnu?
- Mislim da mnogi za to ne znaju; postoje plakati u onkološkoj ambulanti i na još nekim mjestima, gdje je naveden kontakt telefon. Oni koji su to vidjeli i koji su osjećali da trebaju pomoć, nazvali su.
Muškarci i žene?
- Da, pomoć traže i muškarci i žene, iako je broj muškaraca znatno manji.
Žene primarno dođu zbog karcinoma koji ih je zadesio, no razgovarate i o svim drugim okolnostima života?
-To je upravo ono što najviše pomogne. Primarni, prvi razgovor uvijek je, dakako, o karcinomu, no vrlo brzo se pređe na reakciju obitelji i okoline prema bolesti. Pacijent može razgovarati o bilo kojoj temi koja mu je u tom trenutku važna.
Kako obitelj reagira na svog člana, najčešće suprugu i majku, koja je oboljela od maligne bolesti?
- Rad terapeuta s onkološkim bolesnicima u Ligi protiv raka je takve prirode da svaka osoba ostaje anonimna za svih, osim za terapeuta. Samim tim ne mogu iznositi ni primjere iz obitelji bilo koga od mojih pacijenata. Mogu načelno kazati da se ne nose svi jednako s novonastalom situacijom u kući i da žene ponekad ne osjećaju dovoljnu podršku članova obitelji.
Što podrazumijevate pod različitim reakcijama? Zar se angažman obitelji oko oboljeloga ne podrazumijeva?
- Navela sam da se ne nose svi jednako s traumom. To znači da se netko „zaledi“, netko „pobjegne“, a netko se ostane boriti uz oboljelu osobu. Za članove obitelji ovakva bolest je također velika trauma, oni naprave najbolje što znaju i mogu, ali to ponekad pacijentu nije dovoljno. Stoga je važna dodatna podrška u obliku stručne psihoterapijske pomoći.
Može li onda i član obitelji doći kod vas, sa, primjerice, svojom oboljelom suprugom?
- Da, naravno, članovi obitelji se također mogu ukjučiti u terapijski proces. Kad ojača član obitelji, ojačaju i njegovi ukućani, teret se nekako prelije i manje je težak. Pacijentice često nastoje poštedjeti svoje ukućane, manje se razgovara, no ovdje se sve kaže i pronalaze se rješenja – kazala je Vilma Mazija, dodajući da joj se obraćaju onkološki pacijenti u dobi od 40 do 65 godina.
- Netko dođe jednom ili dva puta, a netko mjesecima dolazi. Osim što osjećaju podršku, razgovaramo i o mnogim drugim temama koje utječu na to kako će se oboljela osoba osjećati i kako će funkcionirati – rekla je Vilma Mazija.
U Hrvatskoj psihoterapeuti nisu, na žalost, dio zdravstvenog sustava u dovoljnoj mjeri.
Psihoterapeutkinja Vilma Mazija kaže bi se prevenirale i ublažile brojne psihosomatske i psihičke tegobe, te osobito pomoglo djeci s poremećajima u ponašanju, kada bi psihoterapeut bio jednako dostupan kao zubar ili liječnik opće prakse. Za sada, većina psihoterapeuta radi privatno i dostupni su samo onima koji ih mogu platiti. Ili, kao u slučaju Lige protiv raka, psihoterapija je dostupna besplatno, a Vilma Mazija onkološkim pacijentima pomaže od srca, volonterski.
