Povodom novog poskupljenja putnih karata za trajektni i brodski prijevoz do zadarskih otoka, gospodin Branko Švorinić (Baran) iz Sestrunja uputio nam je pismo koje prenosimo u cijelosti.
Dana 14. lipnja obilježilo se 119 godina od najznačajnijeg datuma u povijesti otoka Sestrunja – otkupa mjesta od kolonatstva, kada su napokon žitelji otoka postali gospodari svojih vjekovnih truda i žuljeva. Ujedno, ovih je dana krenuo novi, sezonski plovidbeni red, kojim je otok Sestrunj svakodnevno povezan trajektnom i brzobrodskom vezom sa Zadrom. Naizgled, hvale vrijedno, mada…
Kako je državna vlast čestitala žiteljima otoka Sestrunja taj značajni dan? S novim plovidbenim redom, stigle su nove, drastično veće cijene karata za putnike koji nisu umirovljenici i stariji od 65 godina i koji nemaju prebivalište na otoku.
Nova višestruko veća cijena prijevoznih karata iznosi 4,78 eura ili bivših 36,01 kn za trajekte i čak 6,04 eura ili bivših 45,51 kn za brzobrodsku vezu. Za usporedbu, prošlogodišnje cijene putnih karata u sezoni bile su za trajekt nekih 22, a za brzobrodsku vezu 30 kuna.
Postotak poskupljenja nije teško izračunati – iznosi 61,09% za trajekt i 65,91% za brzobrodsku vezu!
I to za sve jednako – bilo za strane turiste koji se ljeti dođu odmoriti, da ne kažem posrati i oprati guzice u moru i za osobe koje su porijeklom s otoka, ali nemaju prebivalište na njemu! Za naglasiti je da je netom prije uvođenja novog plovidbenog reda na web stranici državne Agencije za obalni pomorski promet bio cjenik u iznosu od 37,97 kn ili 5,04 eura za brzobrodsku vezu. Kako je došlo do naknadnog poskupljenja, a da o tome nitko, vjerujem, nije bio obaviješten, ne znam.
Iako sam porijeklom s otoka Sestrunja, osobno nemam prebivalište na otoku, i prisiljen sam, ako se želim držati reda, plaćati punu cijenu prijevozne karte do otoka. Moji su roditelji umirovljenici i imaju prebivalište na otoku Sestrunju, pa za njih još uvijek vrijede povlaštene osobne iskaznice i besplatan prijevoz s otoka u grad i natrag. Iako ne spadam u kategoriju otočana određenu Zakonom o otocima, mislim da imam itekako pravo smatrati se i biti ponosan na to što jesam, barem duhom, otočanin. Kako drugačije nazvati osobu kojoj su oba roditelja, didovi i nane, svi pradidovi i 3 od 4 pranane, 7 od 8 šukun-didova i 5 od 8 šukun-nana rođeni na Sestrunju. Jedna pranana, 1 šukun-did i 3 šukun-nane rođene su u Rivnju, ali su i njihovi grobovi na Sestrunju, jer su se Rivanjci zakapali na Sestrunju sve do 1968. godine. Napominjem da su mi roditelji ponosni did i nana troje unučadi. Kako će moja sestra, njihova majka, koja također živi u Zadru, doći po ovakvim cijenama s peteročlanom obitelji na otok?! Kako did i nana mogu vidjeti svoje unuke?!
Tko je donio gore navedenu odluku o cijenama karata? Državna brodska tvrtka i Vlada u čijem je vlasništvu navedena tvrtka Jadrolinija (bolje reći Jadna Linija)! Kako se državne vlasti brinu za svoje ni više ni manje nego nacionalno blago? Nikako! Od Banskih dvora, do Županije i Općine Preko, kojoj otoci Rivanj i Sestrunj administrativno pripadaju. Da li su otočani samo glasačka mašinerija i ovce koje će za Judine škude mižernih povlastica, prodavati svoj ponos i ljudsko dostojanstvo?! Možda neki hoće, ali ne svi!
Što je Vlada od proglašenja samostalnosti Republike Hrvatske na ovamo, bez obzira koja politička opcija njome upravljala, donijela najnerazvijenijim hrvatskim otocima, među koje spadaju i otoci Rivanj i Sestrunj? Donijela je Zakon o otocima sa svim izmjenama i dopunama, donijela je Nacionalni plan razvitka hrvatskih otoka, koji je više-manje mrtvo slovo na papiru! Podijelila je otoke zadarskog arhipelaga u nekoliko općina, od kojih su čak 3 na otoku Ugljanu, 2 od njih same za sebe (Kali i Kukljica), koje ne služe tako reći ničemu, nego uhljebljivanju ne sposobnih, već podobnih kadrova, niti da živimo u doba komunizma!
Istini za volju, uložena su neka sredstva iz državnog proračuna i na otoke Sestrunj i Rivanj. Od proglašenja samostalnosti Republike Hrvatske izvršena je elektrifikacija uvala Kablin i Hrvatinj na otoku Sestrunju i to 2002. godine. Do tada suotočani po mraku u zimsko doba čekali vezu za Zadar, dakle puno jedno stoljeće od početka elektrifikacije u Hrvatskoj. Prošireno je privezište u uvali Kablin i sagrađena nova trajektna pristaništa na oba otoka – Sestrunju (uvala Kablin) i Rivnju. Priznati treba i početka boljeg sustava skrbi za hitne medicinske situacije. To je mislimo, ipak premalo, jer postoji još mnoštvo problema u funkcioniranju svakodnevnog života na otocima Rivnju i Sestrunju. Sposobna i funkcionalna Vlada učinila bi vjerujemo puno više!
Što je i kakav je cilj ovakvog ophođenja državnih i lokalnih vlasti prema otocima i otočnom stanovništvu? Plašim se da smo blizu toga, ako to već nije činjenica, da se Sestrunj i Rivanj u svom povijesnom razvitku vrate na razdoblje prije 1904., odnosno 1905. godine, kada su tuđini uživali u trudu i znaju otočana. Plašim se da je po navedenome došlo vrijeme da će vlasti tolerirati sitne povlastice starijem otočnom stanovništvu, dok je ovo par desetaka staraca umirovljenika još živo na otocima, a zatim slijedi oporezivanje nekretnina, pa i vjekovne djedovine! To se već počelo provoditi kroz razne odluke o plaćanju komunalne naknade koje već provodi Općina Preko i za žitelje otoka Sestrunja. Plaćanje komunalne naknade za što?! Za činjenicu da su otoci Sestrunj i Rivanj možda jedina katastarska općina u Županiji u kojoj JOŠ UVIJEK NIJE IZVRŠENA KATASTARSKA IZMJERA i ne postoje zemljišne knjige!
Postavljam retoričko pitanje – ZAŠTO? Što je sljedeće – možda naplata grobnih mjesta na otoku na kojem barem za sada nema ni pedlja državnog vlasništva. Plaćanje komunalne naknade, pa i za gospodarenje i zaštitu voda, za činjenicu da otočani još uvijek nemaju riješeno pitanje vodoopskrbe, već ovise o onome što Bog dade i o gusternama?! Plaćanje komunalne naknade za činjenicu da su otočani prisiljeni odlaziti u grad po osnovne životne i živežne namirnice i potrebe – kruh, brašno mlijeko, benzin itd. jer na otoku više nema ni trgovine da bi se te osnovne potrebe zadovoljile?! I to vozeći se u starim, sporim i otpisanim trajektima i katamaranima, starima 40 i više godina, koji se često znaju i pokvariti u vožnji, npr. puknućem sajle za spuštanje rampi na trajektima?! Plaćanje komunalne naknade za činjenicu da na otoku ne postoji sigurno alternativno pristanište za privez katamarana i trajekata, osobito zimi po fortunalu juga, kada je privez u uvali Kablin nesiguran ili nemoguć, a otok izoliran od svijeta?! Plaćanje komunalne naknade za činjenicu da je otok pretvoren u lovište za divlje svinje i tko zna kakvu još divljač, a životima otočana prijete nesretni slučajevi od ne daj Bože, zalutaloga metka lovaca kada odlaze u svoje maslinike. Zar je to turistički razvitak otoka?!
Mišljenja smo da ni sam odnos Općine Preko i općinskog poglavarstva prema otocima Sestrunju i Rivnju nije dobar, dapače, možemo reći da je katastrofalan.
Rivanj i Sestrunj su više smetnja Općini i zadnja rupa na svirali, da se tako izrazimo. Kada se u obzir uzmu gore navedeni problemi i činjenice, osobito činjenica o neriješenoj katastarskoj izmjeri i izradi zemljišnih knjiga to je tako! Komunikacija Općine i mještana je nikakva. Gospodin načelnik Brižić je jako glasan kada se trebaju čuti problemi mjesta Preko i otoka Ugljana, prijeti i sudskim tužbama, kao npr. u slučaju davanja koncesije talijanskom brodaru, ali ga nema ni čuti ni vidjeti kada je riječ o problemima otoka Rivnja i Sestrunja. Da li je u nekoliko uzastopnih mandata došao osobno na Rivanj ili Sestrunj i upoznao se s problemima mještana?! On, kojemu je to dužnost, ako je sposoban voditi jednu Općinu? Ili netko iz Općinskog poglavarstva ili Vijeća? Nikada! Tko u Općini čuje glas samih otočana? Nitko! U preko 30 godina samostalnosti Republike Hrvatske, nikada, apsolutno u radu niti jednog Općinskog vijeća nije bio prisutan nijedan mještanin Rivnja ili Sestrunja, barem kao nekakav pridruženi član, kada se raspravlja i odlučuje o pitanjima vezanim i za otoke Sestrunj i Rivanj. Bilo je nekoliko pokušaja uključivanja mještana, odnosno stavljanja na liste na izborima za Općinsko vijeće, ali na mjestima na kojima nemaju izgleda da budu izabrani. I to je više-manje sve. Dovoljno rečeno!
Ono što da tako kažemo najviše boli, nisu niti cijene karata, već nepravda. Iako nemam, a niti realno gledajući dok sam u radnom odnosu ne mogu imati zakonski status otočana zbog neprilagođenosti plovidbenih redova s radnim vremenom, osobito zimi, ipak cijeli svoj dosadašnji radni vijek proveo sam u domovini i namjeravam tu i ostati, a jednoga dana, ako dočekam i vidim mirovinu, i vratiti se na otok. Da li je pošteno da netko tko je cijeli radni vijek radio vani i plaćao doprinose za mirovinu, ne u hrvatski, nego u tuđi proračun, ima povlasticu nazivati se otočaninom, i 2-3 mjeseca ljeti, kada jedino živi na otoku, koristiti povlastice statusa otočanina?!
Katastarska izmjera i osnivanje Zemljišne knjige za k.o. Sestrunj-Rivanj osnovni je preduvjet za sređivanje sadašnjega stanja i rekli bismo transparentno provođenje otočne politike. Tada bi se vjerojatno moglo konačno riješiti ono pitanje tko je otočanin i tko ima pravo na potporu na otocima. U vrijeme informatizacije i mrežnog povezivanja raznih državnih organa, to je jedini način pravilne i poštene otočne politike. Da li su otočani oni koji cijeli radni vijek provode u domovini ili i oni koji koriste razne povlastice ljeti, prijavljujući svoje prebivalište na otoku, a živeći i radeći izvan domovine, uplaćujući doprinose za mirovinsko osiguranje u tuđini. Vrijeme je da država sama, posredstvom svoga aparata konačno definira i pročisti sve – od prijava prebivališta do porezne politike. Jedino je tako moguće funkcioniranje kako države same tako i sustav otočnih potpora i planiranje politike održivog otočnog razvoja. Jer otočani nisu i ne smiju biti samo glasačka mašinerija na izborima, već ljudi dostojni života u Bogom danoj ljepoti otoka. Jadna je Vlada i Država koja živi od ovaca koji za Judine škude prodaju svoje ljudsko dostojanstvo i ponos. Vrijeme je da se i država sama zapita – da li su i otoci Rivanj i Sestrunj njeno nacionalno blago ili njena nacionalna sramota!
Branko Švorinić (Baran)