- Kada je preminuo 1995. od raka limfoma u Baltimoru njegov prijatelj američki senator Hatch zatražio je da se u Kongresu upiše bilješka koja odaje počast tati. To isto je tražio i 2006. uoči ceremonije umirovljenja dresa broj 11 koja je organizirana u dvorani Marriott centra na Brigham Young Sveučilištu, kazala nam je Ana Ćosić Pajurin u intervju za Zadarski.hr, a mi vam u nastavku donosimo dosada nepoznati govor i bilješku koju je američki senator Hatch zatražio da se upiše u Kongres 2. ožujka 2006.
„Gospodine Predsjedniče, htio bih na trenutak odati počast jednom od najvećih stranih sportaša koji su igrali u mojoj rodnoj državi, Utahu. To je Krešimir Ćosić.
Moj dragi prijatelj iz Jugoslavije postao je žrtva raka 1995., ali ove će subote Sveučilište Brigham Young službeno umiroviti Krešimirov dres br. 11 ceremonijom na finalu sezone Brigham Younga. Ovo je prikladno priznanje osvajaču četiriju olimpijskih medalja i dvostrukom All-Americanu, koji je primljen u Košarkašku kuću slavnih.
Krešimir, ili Kreš, kako sam ga zvao, legenda je BYU-a, ali vjerojatno će biti zapamćen najviše po tome što je na američkim sveučilištima i u NBA otvorio vrata stranim sportašima. On je zaista imao globalan utjecaj – Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa i Vlade Divac samo su neki od igrača koji svoj uspjeh u Americi duguju svojem nekadašnjem treneru u Jugoslaviji.
Kada sam jednom posjetio Jugoslaviju, Krešo je čuo da ću biti u Zagrebu i dovezao se iz Zadra kako bi me mogao upoznati s jednim od njegovih bivših suigrača. Stigao je u VW bubi. Gledati Krešu kako se ispetljava iz toga malog auta bilo je komično iskustvo.
Smatrao sam Krešu nevjerojatnim prijateljem. Kada je postao zamjenik veleposlanika svoje zemlje, posjetio bi me kad god je mogao i bilo mi je više nego drago što sam mu mogao biti savjetnik i pomoći mu. On je neumorno hodao po Capitol Hillu pokušavajući otkloniti nesporazume o Hrvatskoj i Bosni te o srpskom ratu koji je trajao u njegovoj domovini.
Posljednji sam put vidio Krešu u Medicinskom centru »John Hopkins«. Liječnici su mislili da je u komi, ali kada sam razgovarao s njim, suze su mu klizile iz očiju i topao pogled pun brige odavao je da razumije moje riječi utjehe.
Nakon njegove smrti, kada sam ponovno bio u njegovoj domovini, bilo mi je zadovoljstvo vidjeti njegovu suprugu, osobu koju je toliko volio.
Gospodine Predsjedniče, samo sam spomenuo nekoliko ključnih trenutaka iz života toga velikog čovjeka. Molim jednoglasno dopuštenje da se u Zapis uvede dirljiv članak iz Desert Morning Newsa, koji sadrži sažetak s objašnjenjem zašto toliko nas iz Utaha veseli vidjeti da njegov dres konačno visi s tribina Marriott Centera. Ako nema prigovora, za tisak u Zapis zapišite sljedeće:
UZ TALENT BIVŠEGA KUGUARA ĆOSIĆA, OSMIJEH SE NIJE MOGAO SAKRITI (napisao Dick Harmon)
Krešimir Ćosić jedva je toga dana stao u moj volkswagen iz 1963. Tko bi rekao da ga ovaj svijet nije uspio zadržati. Sa 46 godina vratio ga je Bogu.
Imao sam samo 17 godina, petljao sam oko svoje bube kada sam ugledao Ćosića visokog 211 centimetara kako hoda po pločniku u Provu na putu prema treningu. Pitao sam ga treba li mu prijevoz. Rekao je da treba i utrpao se u auto. Bilo je to poput trpanja bogomoljke u naprstak za šivanje.
Kad je ušao u auto, posegnuo je prema radiju i upalio ga. Okrenuo se prema meni s osmijehom od uha do uha i rekao: „Volim glazbu”.
Ovo ukratko opisuje sve što trebate znati o Ćosiću. Volio je život. Volio je košarku. Volio je igrati ispred prepunoga gledališta na sveučilišnim utakmicama, posebno otkada su 1972. podigli Marriott Center.
Ćosiću je glazba svirala kada je držao košarkašku loptu u ruci. On je možda jedan od najzabavnijih igrača koji je ikada postojao. Zasigurno je bio najtalentiraniji centar. Kao što kažu u Europi, Ćosić je Magic Johnson prije Magic Johnsona.
U subotu će ljudi na BYU-u službeno umiroviti Krešin dres br. 11 tijekom ceremonije na završnoj utakmici sezone, protiv New Mexica. Postoji generacija obožavatelja BYU-a koji nikada nisu vidjeli Ćosića kako igra. Pokradeni su.
Kad smo prije nekoliko godina imali turneju po Europi, gdje god smo pošli, znali su za košarku BYU-a zbog Ćosića", rekao je trener BYU-a Dave Rose.
Ćosićev životopis se čita kao da je on izumio košarku. U Europi, i u svojoj rodnoj Jugoslaviji, gotovo i da jest. Četiri puta olimpijac i dvaput All-American, Ćosić je ušao u Kuću slavnih košarke u Springfieldu, Massachusetts.
Ćosić je preminuo u svibnju 1995. godine od raka limfoma. Tjedan prije nego što je preminuo, bio je očajan kad je razgovarao sa svojim bivšim trenerom Glennom Potterom jer je mislio da je pobijedio rak, ali se u procesu liječenja zarazio hepatitisom i trebao je presađivanje jetre. "Sljedeće što sam znao, umro je", rekao je Potter.
Ćosićeva strast prema igri nadmašivala je njegov pristup igri. Više je uživao u dodavanju lopte i postavljanju suigrača nego u šutiranju. Ipak, moglo se čuti kako viče "Opa, Opa" (Otvoren sam, otvoren sam). Smatrao se razigravačem, ali bio je razorni unutarnji igrač, majstor horoka. Bio je šoumen, zvijezda poput Globetrottera kod kojeg je na terenu izbijao šarm u eri bez brucoša, zakucavanja i linija za trice.
Zamislite što bi radio da igra danas.
"Ovo je bilo prije trica, i nije bilo dopušteno zakucavanje lopte", prisjećao se bek Belmont Anderson, sada podijatrist u Las Vegasu. "Imao je domet poput Larryja Birda sa svojim vanjskim šutom. Kad bi ga uzeo, treneri bi vikali, ‘ne, ne, ne... dobar šut, Krešo.‘ Nisu voljeli dugačak šut jer za to nije bilo nagrade. Zamislite što bi učinio da su tada bile trice ili da mu je bilo dopušteno zakucavanje."
Ćosić je bio poznat po vođenju brze kontre, izvođenju preciznih dodavanja ili izvođenju skakanja gdje je povlačio koljena i letio u zraku izgledajući kao deva u letu. Jednom je krenuo protiv Sidneya Wicksa iz UCLA-e, a veliki čovjek bio je zbunjen - nikada nije vidio čovjeka od 6‘11" stopa koji igra na poziciji razigravača.
"Volio je driblati loptu prema naprijed", rekao je Potter. "Sjećam se jednog treninga kada je krenuo s loptom predvodeći kontru, a naš razigravač, Bernie Fryer, potrčao je iza leđa i ukrao loptu. Bio je ljut. Bili su u istoj ekipi."
Anderson je rekao: "Ako ste išli prema košu, a on je imao loptu, morali ste biti oprezni jer vas je Ćosić mogao pogoditi pasom, i ako niste bili spremni, pogodit će vas u glavu."
Po Potteru, Ćosić je bio majstor dodavanja iza leđa i između nogu. "Sjećam se jedne utakmice u Smith Fieldhouseu, Moni Sarkalahti je krenuo prema košu, a Ćosić je loptu dodao kroz vlastite noge, kroz noge centru koji ga je čuvao, i pogodio Monija u ruke za lagani koš.
Bivši pomoćni trener na BYU-u, Pete Witbeck, nazvao je Ćosića najboljim centrom u koledž košarci, boljim od Billa Waltona.
Joe Watts, sada izvršni direktor Utah Golf Association, bio je sportski novinar koji je pratio Ćosićevu posljednju domaću utakmicu u Provu kad je napisao: "Ta misao ostavlja prazan osjećaj, usamljenost, tugu, kao da gubim prijatelja. Nešto stvarno dobro će otići iz mog života. Krešimir Čosić mi je pružio, i mnogima drugima, neke od najljepših trenutaka u košarci. Bez sumnje, on je najbolji centar u dodavanju kojeg sam ikada vidio u igri. Samo to je bilo uzbuđujuće."
Don Haskins iz UTEP-a, na kojem je Hollywood temeljio film "Glory Road", nazvao je Ćosića najboljim centrom na Olimpijadi. Bio je to Ćosićev dugi šut na UTEP-u koji je Haskinsu donio prvi poraz na domaćem terenu Minera otkako je pristupio WAC-u, prekinuvši petogodišnji savršeni domaći rekord u ligi.
Ćosić je mogao imati uspješnu karijeru u NBA ligi. Privukao bi publiku i poboljšao gledanost na televiziji. Umjesto toga, odlučio se vratiti kući u Jugoslaviju, pomoći u razvoju drugih i igrati za jugoslavensku olimpijsku momčad. Kasnije je postao hrvatski veleposlanik u Sjedinjenim Američkim Državama.
"To vam puno govori o Ćosiću u usporedbi s današnjim igračima koji čak ne žele igrati niti na Olimpijadi", rekao je Anderson. "Ćosić je mario o igri, svojoj zemlji, više nego o novcu i slavi."
Potter se sjeća Ćosićeve kasnog povratka s Olimpijade prije njegove seniorske godine. Propustio je nekoliko rokova za povratak u Provo. Potter je dva puta nazvao Cosića i pitao ga kada će se vratiti.
"Treneru, bit ću tamo", Ćosić je rekao dva puta. Na kraju, kad se pojavio u Provu, Potter je pitao Ćosića zašto kasni toliko, gotovo mjesec dana. Ćosić mu je rekao da je dok je putovao po Jugoslaviji s nacionalnim klubom, jednom je prilikom rekao "publici u teretani" kako ima film za njih koji će kasnije vidjeti. Bio je to "Čovjekovo traganje za srećom", film Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana koji objašnjava plan spasenja. Nakon toga, Ćosić je rekao, prisluškivali su mu telefon i oduzeli mu putovnicu.
Potter se sjeća iscrpljenog Ćosića koji se oslonio na košarkaški stup na treninzima te godine. Potter ga je pitao što nije u redu, a Ćosić mu je rekao da je umoran, zadnjih nekoliko tjedana ide u 3 ili 4 ujutro na spavanje. Potter ga je pitao zašto. Potteru nije bilo poznato da je Ćosić ostajao budan prevodeći Mormonovu knjigu na hrvatski. "To je nešto što je smatrao vrijednim i što je morao učiniti."
Potter se sjeća kako je Ćosić dolazio u njegovu kancelariju na BYU-u i raspravljao o taktici igre i strategiji. Ključno je bilo dati mu loptu. Bio je toliko dobar u dodavanju da ste željeli da uvijek ima loptu u rukama.
Kad se Ćosić vratio u Zadar, Jugoslaviju, kako bi trenirao, tri puta je zvao Pottera da ga posjeti. Jednog dana Ćosić je nazvao Pottera i pitao ga da dođe u Zadar i pomogne mu s problemom treninga.
"Što je?" pitao je Potter. "Treneru, ne znam što da kažem bekovima da rade." Potter se gotovo srušio od smijeha. "Sva ona vremena u mojoj kancelariji, raspravljajući..."
Ćosić je na kraju postao europski heroj, otvarajući vrata stranim sportašima u američkim koledžima i NBA ligi. Osim što je svaki put punio novi Marriott Centar u ranoj fazi 70-ih godina, njegov utjecaj bio je globalan. Oni koji su učili od njega ili bili pod utjecajem Ćosića su Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa i Vlade Divac - svi igrači jugoslavenske olimpijske ekipe iz 1984. godine koje je trenirao i osobno odabrao Ćosić.
U svojim posljednjim godinama, radeći u Washingtonu D.C. kao veleposlanik, Ćosić je radio na otklanjanju nesporazuma o Hrvatskoj i Bosni te srpskom ratu koji se vodio u njegovoj rodnoj zemlji.
Ćosić je tadašnjem dopisniku Deseret News iz Washingtona, Leeu Davidsonu, rekao da bi se jednog dana volio vratiti treniranju košarke, ali nije bio siguran hoće li se to ostvariti, s obzirom na karcinom.
"To je ono što bih volio raditi, ali ne nužno i ono što ću raditi. Nikada ne znate što će se dogoditi. Možda će mi moja zemlja trebati za nešto drugo. Ili možda Bog ima druge ideje."
Bio je u pravu. U roku od šest mjeseci od tog intervjua, preminuo je.
