Već 1989. je bilo izvjesno da vojska napušta gradske prostore. Nakon odlaska JNA, Zadar je u prostorima bivših vojarni dobio rezervu dvostruko veću od Poluotoka. Tada su vojarne u centru urbanog tkiva postale nove javne površine. Jedna od takvih je i atraktivna zgrada na vrhu Rive, u koju se smjestila Zadarska županija. I od tad, kad su pročelnici na čelu sa županima sjeli u te sjedalice, vrata su se za javnost – zatvorila.
No, nije uvijek tako bilo.
Kako nam je rekao Zoran Gugić, bivši ton majstor u HRT centru Radio Zadra, itekako se moglo ući u Dom.
- Sedamdesetih godina, kad je vojska bila u toj zgradi, vikendom su se održavali plesnjaci uz glazbu uživo, uz bend koji je ponajviše bio sastavljen upravo od vojnih lica, odličnih glazbenika. Često su na te plesnjake dolazile slobodne djevojke koje su imale plan udati se za oficira. Ulaz se plaćao, a u trapericama nisi smio ući. Mi smo bili gradski fakini pa smo često preskakali ogradu kako bi ušli bez karte – prisjetio se Gugić, dodavši kako su se osim plesnjaka, organizirale i maturalne zabave. Upravo je on bio jedan od glavnih organizatora zabave za svoju generaciju elektrotehničara ('73).
- Tada nismo imali puno izbora: ili si morao maturalni ples imati u hotelu ”Novi park” na Boriku ili u Domu JNA. Mi smo odabrali ovaj drugi jer nam je bilo bliže, ali i zbog ambijenta. U Domu se nalazila velika dvorana s pozornicom za bend i s velikom terasom koja je gledala na more i otoke – prisjetio se Gugić. No, osim plesnjaka i maturalnih, u sadašnjem dvorištu Županije, tih je 70-ih godina bilo itekako veselo.
- Najbolji sastavi bivše Jugoslavije gostovali su u bašti, kako smo ju tad zvali. Bila je puna stolova na kojima se jelo i pilo, uživalo. Na te je koncerte znalo doći i do 300 ljudi, mahom ekipe iz grada, mladih koji su došli slušali svoje idole poput Crvenih koralja, Korni grupe, Belih vrana, Bijelog dugmeta, Grupe 220... Bila su to za Zadar, za kulturu grada, stvarno dobra vremena – istaknuo je te dodao kako je sve to trajalo do kraja 80-ih.
Prisjetio se kako je u zgradi bio i dio za biljar, društvene igre, te je siguran kako je tada, prije više od pedeset godina, običan građanin puno jednostavnije mogao ući u zgradu i uživati u njenom sadržaj nego što to može danas.
- Da nisam tad išao tamo, i da kasnije nisam radio ovaj posao, pa sam često bio na konferencijama za medije kod župana, ne bih znao kako izgleda unutra, kao što nažalost mnogi Zadrani ne znaju - zaključio je Gugić
S njim se slaže i poznata zadarska bankarica i humanitarka Lada Šokota koja kaže kako, živeći cijeli život prvi red do Doma JNA nikad nije imala osjećaj da je u njoj vojska.
- Rasla sam zajedno s Domom i stvarno moram priznati da me samo lijepe uspomene vežu uz njega! To je bio naš dom, tamo smo plesali, zabavljali se, uživali u tim nekim malim stvarima što su činila ona vremena. Osim na plesnjake, odlazili smo i na izložbe slika koje su tamo bile organizirane - prisjetila se te dodala kako bi kroz jutra slušali veliki orkestar koji bi vježbao, a koji je bio sačinjen od vojnika.
- Zapravo mi je samo to bio jedini dojam da je u tom Domu vojska. Inače je uvijek ta zgrada bila otvorena za nas, i djecu i mlade. Zato bi ju i danas dodijelila gradskoj mladosti. Nikako crkvi! - jasna je Šokota koja je 70-ih godina upravo u Domu JNA sudjelovala na festivalu šansone "Maestral" te pobijedila sa svojom prvom šansonom koju je napisala u čast prerano preminuloj majci.
Danas se Šokota slaže sa idejama svojih sugrađana, Frane Brajkovića te Pavuše Vežića, te je istaknula kako Dom županije mora imati javnu namjenu:
- Ja bih još uz umjetničku akademiju dodala i dio za mlade, za djecu, baš kao što bi tamo prebacila i dio Gradske knjižnice. Jer nije više knjižnica samo mjesto gdje se podižu knjige, već se druži, uči, istražuje u grupama... Poluotok je već mrtav, moramo se trgnuti i spasiti ga od kompletnog propadanja - zaključila je Šokota.