Hrvatski premijer nekidan je novinare, a s njima i svekoliku znanja željnu javnost podučio o pojmovnoj razlici između dojma i činjenice. Uradio je to u kontekstu postpotresnih nesuglasja no opća priroda Plenkovićeve poduke čini je primjenjivom u svakoj situaciji, tako i u prijeporima u svezi sa cijepljenjem protiv covida 19.
Upravo na događanjima oko tog zlog virusa želim testirati vlastito razumijevanje premijerova dociranja.
Počnimo s tv emisijom od prije dvadesetak dana u kojoj je inače simpatični mi predsjednik Vlade decidirano izjavio: "Kad se namire svi koji se trebaju cijepiti prije nas, kad god to bilo, onda ćemo se cijepiti".
Budući da je koristio množinu, njegove sam riječi shvatio kao iskreno obećanje da će se svi vladini dužnosnici cijepiti nakon što se namire najugroženiji i virusu najizloženiji građani RH.
Moj dojam, moj dojam, moje preglupo povjerenje, koje će se u srazu s činjenicama ubrzo raspasti. I uzalud branim svoj intelektualni integritet pomišlju kako je premijer jednostavno nasjeo na mantru o nužnom pružanju primjera skeptičnom (prema cjepivu) pučanstvu. Na ničim potkrepljenu mantru "stožernog glasnogovornika" primariusa Capaka, koji će hrabro izjaviti: "Nudim se da me svi skupa snimite kako se cijepim”.
S tom izjavom vremenski je koincidiralo uklanjanje s interneta uputa HZZJZ-a, koje su apsolutnu prednost u cijepljenju davale najugroženijim skupinama pučanstva i zdravstvenim djelatnicima u bliskom kontaktu sa zaraženima.
Potom su se zaredala događanja fetišizma čina do razmjera neviđenih u suvremenim demokracijama: nakon članova Stožera procijepljeni su ministri, najavljeno cijepljenje saborskih zastupnika, čusmo i za odluku da će se kao svijetli primjeri neukom puku cijepiti župan DNŽ pa čak i prevažni gradonačelnik Dubrovnika...
Svaka čast svim tim ljudima koji se ni igle ne boje, koji su za dobrobit glasača spremni otrpjeti i crvenilo na nadlaktici! Preostaje nam da, u svrhu zaštite funkcionalnosti države, pod hitno procijepimo sve župane i dožupane, sve gradonačelnike i općinske načelnike, potom kotarske glavešine...
Sarkazmom se služim zato što vjerujem kako malotko od procijepljenih dužnosnika te onih sa spremno uzdignutim rukavima ima i trunke empatije za životno ugrožene ljude, kojima cjepivo otimaju. Zato što političke uzurpatore prava na cjepivo i život držim moralnim ništicama.
Sve to je, jasno, samo moj dojam. Dojam temeljen možda i na strahu za život sina koji boluje od neizlječivog (nadam se samo zasad) karcinoma mozga i epilepsije te divljanja jetrenih enzima, kao popratnog dodatka strašnoj bolesti.
Na strahu za sina koji će već ovoga mjeseca morati iz Dalmacije putovati u Zagreb na magnetsku rezonancu 3T, konzultacije s onkologom i neurokirurgom... Ukratko, ako u tom mukotrpnom mu putovanju "pokupi" virus, vjerojatno neće preživjeti.
No, ne bojim se samo za njega nego i za sve druge životno ugrožene ljude, kojima će sebičnost vlastodržaca ukrasti budućnost. Dovoljno sam živio pa za sebe ne tražim nikakve prioritete, iako sam upravo operirao dva različita karcinoma, iako sam star, tlakaš i šećeraš...
Zapravo, naivno se nadam kako ću ipak doživjeti čas kad će bar neki od političkih prvocjepljenika umrijeti od srama.
Dotad, zabavljat ću se slušanjem laži o "milijunskom antivakserskom tijelu u Hrvata", koje će slike injekcije podno političarskih ramena preobratiti brže nego što su biblijske riječi misionara Isusu privele Indijance, laži kojima se prikriva činjenica da deseci tisuća krajnje ozbiljno ugroženih ljudi još uvijek pojma nema kad će i nakon koga sve doći na red za cijepljenje! I smijat ću se skretanjima pozornosti s naših sada već više od 1,1 promila virusu podlegla stanovništva na strašno stanje u inim dijelovima Zemlje.
Makar činjenice govore kako smo brojem mrtvih trostruko nadmašili svjetski prosjek! Dojmljiva činjenica.
