Što će biti s nama jutro poslije? To je jedino pitanje koje danas ima smisla, jer kad smo posljednji put imali tu priliku, upropastili smo je

Kad prođe, a proći će, bit će zanimljivo vidjeti kakvi ćemo se toga jutra probuditi. I gdje.

Što će biti s nama jutro poslije? To je, naime, jedino pitanje koje danas ima smisla. Jer, virus će proći - kad već prođe - a mi koji ostanemo pričat ćemo priču. O nama, a ne o virusu.

Posljednje jutro poslije u zemlji koja se ovih dana boji zaspati zbilo se ne tako davno. Barem ne toliko davno da ga mnogi ne bi pamtili. Bilo je to jutro kolokvijalno znano i kao hrvatska zora.

Probuđen mnogim davorijama neki se neznani Hrvat tog dana ustao kao, na primjer, Josip Gucić. Zijevnuo je, rastegnuo se i požurio obići svoje tvrtke s više od 9000 zaposlenih.

- Nitko ne zna kako je biti Josip Gucić - reći će godinama poslije na nekom suđenju.

Prihvatio je težak teret hrvatskog tajkuna i junački ga godinama nosio. I nikome se nije žalio - kako se i inače njegovi sunarodnjaci znaju usputno na svašta žaliti - kako to da je breme baš njega dopalo, i to njega koji se sve tamo do 1989. krio u Njemačkoj, od socijalističke vlasti koja ga je tražila radi krađe srebra iz kosovske Trepče. Mogao je fino ostati skriven u mrklom zapadnoeuropskom mraku i što bi mu falilo. A ne da ga onako naivnog i krmeljavog tog svijetlog jutra natovare poput kenjca.

Jedan od natovarenih bio je i Miroslav Kutle. Što je pak taj čovjek tog jutra sve podnio teško je prepričljivo.

Još donedavno bio je revizor u mirovinskom osiguranju, da bi odjednom na njegova nejaka pleća bilo stavljeno sve što se moglo zgrabiti. A tog slavnog hrvatskog jutra poslije grabilo se kao nikad.

Netko je ugrabio televizor, a netko televiziju. Netko kravu, a netko mljekaru. Netko se dohvatio komšije, a netko komšinice. Nekoga je dopao kamen, a nekoga kamenolom. Jedan je uzeo olovku, a drugi tvornicu olovaka. Jedan apartman, a drugi apartmansko naselje.

A jutro je bilo sunčano. Znoj se, kao da smo u filmu za odrasle, cijedio niz vrele hrvatske slabine. A tako je, uostalom, i red, jer tko je još vidio državu da se bez muškarčeva znoja stvara. Krv je ionako precijenjena, nju za ideale samo djeca i budale prolijevaju.

Mnogi su tog jutra poranili u potrazi za svojom srećom. A zašto i ne bi, pa taj su trenutak čekali stoljećima, trenutak u kojemu će Hrvati dobiti svoju državu i graditi je po svojoj mjeri. I zaslugama.

I sagradili su je.

Državu. U kojoj je srušeno sve što je otprije bilo sagrađeno.

Državu u kojoj je ruka na srcu jedino mjerilo domoljublja.

Državu u kojoj domoljubi plaze po oltarima.

Državu u kojoj je Crkva privatizirala vjeru u Boga.

Državu u kojoj svaka općina ima svoga boga.

Državu koja ima 428 općina.

Državu u kojoj smo dobili nove riječi.

Državu u kojoj su rekli da ništa staro ne valja.

Državu u kojoj je tajkun bila jedna od tih riječi.

Državu u kojoj tajkune nitko ne pita odakle im prvi milijun.

Državu u kojoj tajkune nitko ne pita odakle im posljednji milijun.

Državu u kojoj se na građevinsku dozvolu čeka mjesecima.

Državu u kojoj samo budale na građevinsku dozvolu čekaju mjesecima.

Državu u kojoj kažnjavaju novinare.

Državu u kojoj oslobađaju kriminalce.

Državu u kojoj ministri ne znaju ispuniti imovinsku karticu.

Državu u kojoj ministri imaju milijune izvan imovinskih kartica.

Državu u kojoj je stranka zamijenila partiju.

Državu u kojoj je partija mila majka u odnosu na stranku.

Državu u kojoj je korupcija sve i svukud.

Državu u kojoj poštena čovjeka tretiraju kao govno.

Državu u kojoj na pisce izlijevaju kante s govnima.

Državu u kojoj na turizam otpada 20 posto BDP-a.

Državu koja će krepati ako jedno ljeti Česi odluče otići u drugu državu.

Državu u kojoj su borce zamijenili branitelji.

Državu u kojoj branitelji odlučuju o svemu i svakomu.

Državu koja je Tita zamijenila Tuđmanom.

Državu u kojoj je Tuđman nezamjenjiv.

Državu u kojoj nitko ništa ne čita.

Državu u kojoj nitko ništa ne čita.

Državu u kojoj je ponavljanje odavno prestalo biti majka znanja.

Državu u kojoj ravnatelj bolnice možeš biti samo ako si podoban.

Državu u kojoj zapovjednik policijske postaje možeš biti samo ako si podoban.

Državu u kojoj ravnatelj Doma za starije i nemoćne možeš biti samo ako si podoban.

Država u kojoj ne možeš biti ništa ako nisi podoban.

Državu u kojoj sveučilišta funkcioniraju poput supermarketa.

Državu u kojoj se diplome prodaju na kile.

Državu u kojoj tisuće života ovise o Luki Brčiću.

Državu u kojoj mediji javljaju o Petru Škoriću.

Državu u kojoj se snimaju filmovi koje nitko ne gleda.

Državu u kojoj nitko ne gleda što se snima.

Državu u kojoj se vijesti iz kulture emitiraju u ponoć.

Državu u kojoj su sportski heroji robovi menadžera.

Državu u kojoj se propitkivanje moralnosti sportskih heroja smatra veleizdajom.

Državu u kojoj se za paljenje bengalki ide u zatvor.

Državu u kojoj se za krađu stotina milijuna kuna ide u Hercegovinu.

Državu u kojoj je jedan nogometni klub prvak deset godina za redom.

Državu u kojoj jedan nogometni klub zapravo ima dva kluba koji igraju u istom rangu.

Državu iz koje se mladi iseljavaju.

Državu iz koje pametni bježe.

Državu koje se mlade i pametni groze.

Državu koja s državom nema nikakve veze.

Državu koju samo resetiranje na tvorničke postavke može spasiti.

Državu koju bi od temelja trebalo ponovno izgraditi.

Eto, u takvoj smo se državi tog slavnog jutra neprimjetno probudili. Bilo je to naše posljednje jutro poslije.

A jutro koje je pred nama lako bi moglo biti zadnje.

Što će biti s nama to jutro poslije? To je, naime, jedino pitanje koje danas ima smisla. Jer, virus će proći - kad već prođe - a mi koji ostanemo pričat ćemo priču. O nama, a ne o virusu.