Alan Sorić, vlasnik tvrtke Bastion dizajn, autor je projekta obnove opožarene zgrade u Klaićevoj ulici kod Narodnog trga. Obnova zgrade izgorjele u požaru prije dvije i po godine još nije pokrenuta, zapravo sve stoji na istom mjestu, iako je napravljen ogroman posao na projektiranju, o čemu Sorić za Zadarski.hr govori prvi put.
- Mi smo krenuli s tim projektom odmah nakon što je zgrada uništena u požaru. Dali smo ponudu kao i još nekoliko tvrtki, a ja sam svjesno dao ponudu nižu od tržišnih cijena jer mi je bilo stalo da se zgrada obnovi. Živim na Poluotoku i poznajem te ljude. Bilo mi je stalo da im pomognemo i da se što prije ta obnova dogodi... Krenuli smo to raditi, obavili izmjeru izvedenog stanja, detaljni nacrt ruševine i pokrenuli niz sastanaka sa stanarima gdje je trebalo najprije utvrditi što je čije i kome što pripada. Zgrade na Poluotoku su specifične, to je sve dosta zamršeno u smislu vlasničkih i suvlasničkih odnosa. Ovo je bila prilika da se vlasnički, geometrijski, sadržajno i funkcionalno ta zgrada definira do kraja. Krenuli smo iz početka rješavati sva ta pitanja u sklopu projekta koji je trebalo napraviti za obnovu i rekonstrukciju. Napravili smo prvo idejne projekte, onda smo sjeli sa suvlasnicima i svatko je dao svoje viđenje situacije. Riješili smo novo statičko rješenje za zgradu i novo arhitektonsko rješenje. To je bio jako kompleksan proces... Uglavnom, odradili smo more tih sastanaka i dali smo ta idejna rješenja. Javno pravna tijela su dala prethodno svoje uvjete te smo na osnovu toga krenuli raditi glavni projekt.
- U kojoj je mjeri projekt napravljen?
- Napravili smo ga do 95 posto gotovosti. Obuhvaćao je statiku, vodu i kanalizaciju, te strojarstvo (grijanje, hlađenje, ventilaciju) i struju. U procesu strojarstva i struje shvatili smo da fizički mjesta za vanjske jedinice klima uređaja – nema. Prije je netko živio u stanu, nije uopće imao klima uređaj, netko je imao klima uređaj pa ga stavio na fasadu što se ne može prikazati u novom projektu jer konzervatori ne dozvoljavaju vanjske jedinice na fasadi. Tamo kad prođete vidjet ćete i dan danas kanalice, kabele, po fasadi svega i svačega što ne može ići u novom projektu. Kao prvi neriješen problem tu se pojavilo upravo strojarstvo u smislu smještaja vanjskih jedinica klima uređaja. Pokušali smo ih smjestiti u unutarnje dvorište, ali tu su prozori i neće nitko da mu susjedova klima puše pod prozorom itd. Drugi fizički problem je požarstvo u smislu toga da danas postoje pravilnici za požarstvo koji nisu poštivani prije 150 godina niti su postojali. Po tim protupožarnim pravilima moramo postaviti projekte. što to znači? Napisao sam „sto mailova” sudionicima i to pokušao objasniti – u tom protupožarnom smislu imamo nekoliko problema. Objasnit ću to primjerom: netko u toj zgradi živi u ulazu Ulice Mihe Klaića 1 i ima prozor. U ulazu Ulice Mihe Klaića 3 fasadni zid je na 1.30 metara od tog prozora. Prema protupožarnom pravilniku udaljenost mora biti minimalno tri metra. Kako ćemo to fizički napraviti? Tako da ćemo zatvoriti taj prozor. Naravno, vlasnik tog stana neće dozvoliti da mu u sobi u kojoj je živio čitav život i tamo spavao odjednom ostane bez prozora. I što sad?
- Zbog čega tako drastična primjena protupožarnih propisa s obzirom da se ipak radi o staroj zgradi?
- Neće vam nitko tu izići u susret. Razlog zbog kojega je ta kuća u rekonstrukciji je požar. Požarnom inspektoru ne pada na pamet reći „dobro, nema veze tu ne treba prekidna udaljenost”. Ne postoji instanca nekog višeg pravilnika koja kaže „eto za ovaj se slučaj ne moraju poštivati protupožarni uvjeti.
- Tu je projekt zapeo?
- Točno tu. Mi smo uložili zbilja puno vremena i energije u sve te sastanke sa suvlasnicima, objašnjavanja i sl. Ovo što sam spomenuo je samo jedan od protupožarnih uvjeta koji na te dvije zgrade nije zadovoljena. Ima tu još nekoliko stvari koje se jednostavno fizički trenutno ne mogu riješiti. To znači da moramo od svakoga ponaosob dobiti pisano dopuštenje da se on slaže da mu se zatvori prozor, drugome sruši komad zida, itd. Stanje je sad takvo da se moram vratiti nazad i sve te uvjete opet ugraditi u projekt. To je neisplativ posao, ali nije bitno, ja iskreno želim da se to riješi jer mi je ljudski stalo do toga.
- Kako sad dalje?
- Mi trebamo nekoga tko će biti ovlaštena osoba od strane stanara, odnosno suvlasnika. Većinu smo posla na preprojektiranju obavili. Ali za „točku na i” to trebaju odobriti suvlasnici. Jednoj razumnoj osobi oni bi trebali dati punomoć da s nama završi taj projekt inače se, bojim se, nikada nećemo izvući. To je čvor kojega ja sam ne mogu otpetljati, jer pravno nemam snagu i ovlaštenje da ljudima skidam dijelove kvadrata sa stanova, itd.
- Na koji način zgradu obnoviti?
- Zadržavamo sve fasadne zidove koji imaju konzervatorsku vrijednost u smislu očuvanja, unutra radimo kompletnu novu nosivu konstrukciju koja nije čisto armirano-betonska. Jest u vertikalnom smislu, ali u horizontalnom podovi i ploča su tzv. spregnuta konstrukcija drvo-beton. Što to znači? Nisu teške pločetine po 20 cm koje su nepovoljne za takve objekte nego su to sustavi s drvenim gredama preko kojih se postavljaju drvene daske, unutar kojih kroz gredu idu čelični vijci i tanka betonska ploča od 6 cm s jednom mrežom. To bi bila duplo lakša horizontalna konstrukcija, ali s jednakim svojstvima nosivosti. Tako inače radimo rekonstrukcije u starim zgradama kakve su na Poluotoku. Sva smo ta statička rješenja napravili odavno, još prije dvije godine, ali sve je blokirano. Konzervatori tu uopće nemaju velikih zahtjeva, pristupili su tu vrlo jednostavno, fasada mora zadržati postojeći oblik, s kamenim okvirima oko prozora, drvenim škurama i stolarijom i to je to. I ne mogu klime ići na fasadu.
- Financiranje? To je vjerojatno najveći problem?
- Zapravo ne bi trebao biti problem. Zgrada ima policu osiguranja. Troškovi našega projektiranja trebali bi biti jednog dana kad uspijemo to napraviti pokriveni iz te police, ne iz džepa suvlasnika. Veliki dio gradnje, odnosno rekonstrukcija, može biti pokriven iz police, a takav je i plan od početka sa Zadarstanom preko kojega se plaća ta polica. To znači da suvlasnici najvjerojatnije neće morati potrošiti ni centa za dio gradnje prve faze koji je statička rekonstrukcija i pokrivanje krova. Polica još uvijek velikim dijelom miruje, Grad Zadar je plaćao podupiranje konstrukcije podupiračima. Ne želim sad u ovom razgovoru ispadne da bilo koga ja za nešto krivim. Niti slučajno. Svatko ima svoje razloge. Ali mene već godinu dana za taj projekt nitko nije nazvao da me pita što je u vezi s tim. Ja i dalje vjerujem da se ta kuća može zatvoriti i konstruktivno renovirati od te police osiguranja. Do razine da zgrada više ne propada, da unutra imamo stabilnu konstrukciju u kojoj će suvlasnici onda moći obnavljati svoje prostore.
- Trenutno je situacija takva ako Grad Zadar prestane plaćati najam potpornih stupova, sve će se srušiti?
- Ne znam, tu nemam odgovor. To je možda i vrhunac apsurda trenutne situacije. Ipak mislim da je rješenje apsolutno dohvatljivo. Treba nam netko tko će suvislo te suvlasnike predstavljati i onda možemo krenuti dalje. Tko će komunicirati s projektantom, s Gradom Zadrom, sa Zadastanom kao upraviteljem zgrade i tko će to sve skupa koordinirati. Ne može se od projektanta očekivati da mi brinemo postoji li polica, što pokriva... Moraju se podijeliti nekakvi zadaci. Mi ćemo pronaći rješenje projektno, ali ne mogu ja na svoju ruku ljudima otkidati kvadrate, zatvarati prozore i sl. Jer će na kraju biti - ne pristajemo i onda od toga neće biti ništa. Moram od svih njih dobiti punomoć kako bi mogao ishoditi građevinsku dozvolu. A za to moraju prihvatiti projektno rješenje, koje za neke od njih neće biti povoljno dok druge neće ni „dotaknuti”.
- Kakva je komunikacija s Gradom Zadrom?
- Izvrsna. Gradu Zadru skidam kapu. Poimence Niko Pletikosa, njegova kolegica Josipa Milat, Ante Ćurković, Tomislav Korona... Toliko sastanaka, toliko energije da se problem riješi, objašnjavanja. Nitko od njih nema ništa od toga, ali su zbilja uložili ogroman trud da se ovo razriješi. I nitko im to ne priznaje. Niti nama koji smo se ubili oko tog projekta, a sve stoji na početku. I sad će svatko možda ovo protumačiti na svoj način i odmahnuti rukom, ali meni je zbilja stalo da se ovo razriješi – zaključuje na kraju Sorić.
