Dakle, od jučer konačno imamo i naredbu – masku na lice pa tek onda u dućan! Nema mrdanja ni eskiviranja, befel je befel, karta kanta... Jedino što nitko pojma nema kakvu možebitnu kaznu nosi ignoriranje ove naredbe. Ravnatelj HZJZ-a Krunoslav Capak je kazao da on nije za represiju nego za edukaciju građana, ali je propustio kazati tko je za tu edukaciju zadužen. Naime, nejasno je što bi trebala napraviti prodavačica u dućanu kad joj se u redu pred blagajnom stisne desetak ljudi od kojih dva mudraca ne žele staviti masku.
Navodno, trebala bi pozvati policiju, a dok policija ne dođe, oni s maskom bi, koliko ja razumijem stvari, trebali izvršiti demokratski pritisak na dvojicu antimaskera te ih, bez upotrebe nasilja, bilo u verbalnome, bilo u fizičkome smislu, s dva propisana metra udaljenosti na koja će po službenoj dužnosti paziti prodavačica s odjela metraže – ona jedina ima metar u džepu! – uvjeriti da se ponašaju razumno. To, dakako, neće polučiti rezultat te će vjerojatno u roku od desetak minuta doći i policija.
Onda će policija, premda po definiciji represivna, pokušati pokazati mir i dobro i izvršiti edukativni pritisak na rečene izgrednike. Ni to, naravski, neće polučiti nikakav rezultat, ali budući Capak i ekipa nisu za kažnjavanje, a policija nije trenirana za mirnoću nego za strogoću, stvar će se raspasti u roku odmah. Krajnji rezultat – gospođa s blagajne će odustati od intervencije, sutradan će se praviti slijepa, svi ćemo se praviti slijepi i svi ćemo se ponašati u skladu sa svojim vlastitim, a ne s Capakovim uvjerenjima.
Ono što ni Capak, kao ni Vili Beroš i ostatak Stožera ne želi prihvatiti jest da je upravo na uvjerenju, odnosno na povjerenju, čitava stvar s koronom i kiksala u Hrvatskoj. Dok je nacija imala povjerenje u Stožer, dok je vjerovala da članovi Stožera znaju o čemu govore, dok su vjerovali kako su oni "struka" a ne politika, dotle su se ljudi i ravnali po njihovim naputcima. Kad su maske struke pale i ispod tih maski se pokazalo lice politike, građani su jednostavno prestali ravnati svoje privatne živote po njihovom diktatu.
Da stvar bude gora, i oni sami, ti polutani na razmeđu struke i politike, što su se više otkrivali kao političari, to su više i proturječili samima sebi te su tako i nas, obične smrtnike, prepustili našoj vlastitoj zdravoj ili nezdravoj logici, ovisno o individualnim značajkama svakoga od nas.
Samo oko pitanja tih nesretnih maski "stožernici" su samima sebi stoput uskočili u usta, mijenjali stavove, davali kontradiktorne izjave, rastvorili širom granice zemlje za turiste sa svih strana svijeta, a nama savjetovali oprez, nama sugerirali distancu, a u izbornoj kampanji i u izbornoj noći pred TV kamerama demonstrirali izostanak ikakve epidemiološke suzdržanosti...
Sad su u čudu jer ih ne slušamo, a ne slušamo ih iz trivijalnog razloga: mi ih, naime, i vidimo! Ton i slika se evidentno ne slažu te smo ih, baš kao i televizor koji "krči", jednostavno – isključili.
To možda i nije mudro, ali je posve ljudski i prirodno.