Slučaj iz biogradske osnovne škole, u kojoj je 11-godišnjeg dječaka u zahodu pretukla skupina od desetak starijih đaka, još je jednom privukao opravdanu pozornost na temu vršnjačkog nasilja, posebno stoga što se nasilje dogodilo unutar škole i što su i žrtva i nasilnici djeca mlađa od 14 godina.
Dakako, iz početne reakcije sustava koji, kako se čini, nije našao za shodno niti odmah pozvati roditelje pretučenog petaša, a i iz naknadne reakcije ravnatelja škole, dade se iščitati određena lakoća ignoriranja incidenta. Mediji su prenijeli izjavu ravnatelja Joška Brtana koji je kazao da se "stariji učenici, narodskim rječnikom, idu glupirati i obično to rade mlađima, a cilj im nije bilo nasilje".
U međuvremenu su roditelji pretučenog dječaka podnijeli kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja, ali i protiv škole, u kojoj se uskoro očekuje dolazak prosvjetne inspekcije.
Ma kakav ‘narodski rječnik‘
– Prema informacijama dostupnim u medijima, događaj u Biogradu okarakterizirao bih nasiljem, i to vrlo grubim i ponižavajućim – kazao nam je dr. sc. Toni Maglica, socijalni pedagog s dugogodišnjim iskustvom u radu s djecom s problemima u ponašanju i njihovim obiteljima, a koji sada predaje na Filozofskom fakultetu u Splitu.
– Važno je kazati istinu i od nje krenuti. Nasilje ne smijemo uljepšavati, kao ni koristiti "narodski rječnik", posebno ne od strane nas odraslih, profesionalaca, ljudi koji obnašaju javne, društvene funkcije i koji su plaćeni za to. Slučaj u Biogradu govori mi da imamo djecu kojoj je prijeko potrebna podrška, poučavanje, usmjeravanje, zdrave granice, odgoj i preodgoj. Pritom mislim na dijete koje je bilo izloženo nasilju, kojem treba osigurati žurnu, sveobuhvatnu podršku, fizičku i psihološku, ali i djecu koja su se nasilno ponašala, koja trebaju konfrontaciju, jasne granice te stručno vođenje kroz koje bi se trebalo utvrditi što ih je potaknulo na takvo ponašanje, kako nadoknaditi štetu koju su počinili i kako ne ponoviti nasilno ponašanje – kaže Maglica.
– Ne zaboravimo i djecu koja su sve to promatrala, koju treba poučiti kako se postaviti u tim situacijama, kako pozvati pomoć i slično – dodaje Maglica.
– Javnost voli osudu. Ja bih "osudio" nas odrasle koji se premalo, površno i stihijski bavimo odgajanjem. Odgoj nam je uvijek sekundaran. U ovakvim slučajevima, ja bih zaustavio sve nastavne planove i programe, kurikule i predmete i bavio se ovom temom. Smiju li to nastavnici? Tu dolazimo i do politika odgoja i obrazovanja. Nasilje kao i drugi problemi u ponašanju složeni su fenomeni i podrazumijevaju snažan politički, stručni i znanstveni konsenzus i partnerstvo u njihovu rješavanju – kaže dr. sc. Toni Maglica, uz ogradu da je s konkretnim slučajem upoznat tek iz medija te stoga i ne može ulaziti u dublju analizu.
Većinu prijavljuju roditelji
Na vršnjačko nasilje u svome izvješću za prošlu godinu upozorava i dječja pravobraniteljica Helenca Pirnat Dragičević, koja napominje kako se od lani zaprimljenih 46 prijava za nasilje u osnovnoj i srednjoj školi, 40 prijava, dakle 87 posto, odnosilo upravo na vršnjačko nasilje. Također navodi i kako prijave, baš kao i u slučaju škole u Biogradu, najčešće podnose roditelji, koji joj se obraćaju gotovo tri puta češće nego djelatnici škola u kojima se nasilje dogodilo.
– Djeca osnovnoškolske dobi u određenom broju slučajeva u prvi tren neće i ne žele pokazati slabost, kako bi zaštitili roditelje, nastavnike, prijatelje ili pak sebe – potvrđuje psiholog Krešimir Prijatelj, asistent na Sveučilištu u Zadru, koji je prethodno radio i u zagrebačkoj Poliklinici za zaštitu djece i mladih, a sada je aktivan i u udruzi Nepopularna psihologija.
– Ipak, psihološkom obradom gotovo uvijek saznajemo o stvarnoj težini koju je žrtva ponijela nakon doživljenog nasilja, a tragovi traume mogu sezati i puno dublje od prve reakcije, te je djetetu potrebno vrijeme i strpljenje odraslih kako bi se zaista otvorilo i počelo otvoreno komunicirati o tako teškom i stresnom događaju, koji bi i nas odrasle izbacio iz tračnica svakodnevnog života, a kamoli ne dijete od 11 godina.
Žrtvi nasilja potrebno je uz hitnu medicinsku pomoć omogućiti i multidisciplinarnu obradu, koja će uključivati psihijatra, psihologa, socijalnog radnika te po potrebi uključiti i stručnjake iz drugih područja kako bi se dobila sveobuhvatna slika stvarnog stanja djeteta koje je doživjelo fizičko nasilje od strane grupe vršnjaka – zaključuje Krešimir Prijatelj.
On kaže, referirajući se na izjavu ravnatelja škole da mladim nasilnicima "nasilje nije bio cilj", kako je vrlo nezahvalno govoriti o cilju nasilja jer bismo time potencijalno mogli na neki način insinuirati da opravdavamo takav čin. "Brojni razlozi mogu biti prisutni kod počinitelja nasilja među vršnjacima, ali važno ih je prepoznati, odnosno identificirati te tretmanski intenzivno raditi na njima, a sve s ciljem prevencije daljnjeg činjenja nasilja među vršnjacima", kaže Prijatelj.
Brinuti se o odraslima koji se brinu o djeci
– Nasilje, kao i drugi problemi s kojima se susrećemo u školi, a sve je više i problema vezanih uz ovisnosti, depresivnost, samoozljeđivanje, iznimno su složeni fenomeni koji zahtijevaju stalna, sveobuhvatna i višerazinska djelovanja – kaže dr. sc. Toni Maglica.
– Naši programi i intervencije kojima bi se trebali obuhvatiti ovi problemi ipak su još uvijek povremeni i uglavnom se provode stihijski. Moramo se jasnije i snažnije opredijeliti za odgojni element u sustavu koji nazivamo odgojno-obrazovni. Osigurati brigu o mentalnom zdravlju već u ustanovama rane i predškolske dobi, podupirati socijalno-emocionalno učenje u školama, provoditi učinkovite intervencije za svu djecu, a onda i za one koji su u riziku ili pak već pokazuju probleme u ponašanju. Brinuti se o odraslima koji se brinu o djeci, dakle odgojno-obrazovnim djelatnicima. I njih treba zaštititi, educirati, brinuti se i o njihovoj dobrobiti te osnažiti uključivanje i partnerstvo škole i roditelja – kaže Maglica.