– No comment. A što reći na to?! To je prestrašno. To su nebuloze. To su anomalije, devijacije... Van svake pameti.
U pitanju su ekscesne situacije, sulude, iz zakonskih i podzakonskih propisa – tako nam je kapetan duge plovidbe Branko Kundih, dipl. iur. i jedan od vodećih domaćih stručnjaka za pravna pitanja pomorskog dobra, komentirao slučaj iznajmljivanja ležaljki na jednoj od najatraktivnijih jadranskih plaža – Sakarunu na Dugom otoku – čiji koncesionar za maksimalno 20 ležaljki godišnje treba Općini platiti samo 400 kuna, a dnevno svaku od njih, prema tvrdnjama posjetitelja, iznajmljuje za 200 kuna!
Činjenicu da Marin Vrsaljko, vlasnik obrta "Lanterna" i HDZ-ov predsjednik mjesnog odbora Jazine I u Zadru, koji je dobio koncesijsko odobrenje za iznajmljivanje suncobrana i ležaljki na Sakarunu, godišnje obveze riješi u pet minuta najmom dviju ležaljki, u Općini Sali karakteriziraju zakonski čistom, jer se samo pridržavaju Uredbe o postupku davanja koncesijskih odobrenja na pomorskom dobru, koju je Vlada RH donijela u ožujku 2004. godine.
– Cijena plaćanja koncesionara ovisi o toj Uredbi i o turističkim razredima. Na tom području mi spadamo u "C razred" i koncesionaru možemo naplatiti minimalno 15 i maksimalno 20 kuna za postavljanje jedne ležaljke za godinu dana. Mi smo stavili najveću dopuštenu cijenu, odnosno 20 kuna – objasnio je Zoran Morović, načelnik općine Sali, kojoj pripada i atraktivna pješčana plaža.
Ugledni stručnjak za pomorsko dobro Branko Kundih nije iznenađen pričom s Dugog otoka. Dugi niz godina naslušao se takvih i sličnih, kojima se, nažalost, ne nazire kraj. Hrvatske nebuloze na pomorskom dobru iz godine u godinu sve su nevjerojatnije...
– Čitav sustav nije sređen, kapilarno je metastazirao u jednu suludu situaciju. Ovo je tek mikron, atom čitavog sustava. Kapilarni nered je uhvatio sve segmente. U ovom je slučaju Općina mogla na jedan način, iako znam da je tržište otvoreno i da bi to možda bilo ispod žita, reći iznad koje se cijene najma ležaljki ne bi smjelo ići. Pa valjda bi trebao biti javni interes da se te ležaljke iznajmljuju po nekakvim normalnim cijenama! Nije li možda i za hotel "Hilton" 200 kuna po ležaljci previše?! Evo u Opatiji, na kultnoj Slatini, ležaljke se iznajmljuju za 80 kuna – uspoređuje Kundih.
Vlasnik i urednik stručnog portala pomorskodobro.com u svojemu je tekstu "Čudnovati kljunaš na pomorskom dobru – kako je sve počelo", nedavno objavljenom na istoimenom portalu, već, uostalom, iznio sve manjkavosti neuređenog sustava, pri čemu se pozabavio koncesijama, kronologijom događanja od 90-ih naovamo, te zakonskim pokušajima i promašajima i mogućnostima zaštite hrvatske vrednote – pomorskog dobra.
"Mnogi ne vjeruju da se radi o općem dobru u nevlasničko pravnom režimu. Mnogi još manje vjeruju da taj prostor nismo odgovarajuće uredili i zaštitili ravno četvrt stoljeća. Činjenica je da je iz laboratorija pomorskih poglavara (nadležnih tijela ili pojedinaca u okviru resornog ministarstva) desetljećima i desetljećima izbačeno na desetke i desetke, što nacrta, što prijedloga, što konačnih što beskonačnih zakonskih prijedloga o pomorskom dobru i morskim lukama. Naprosto fascinira ta zakonska (ne)produktivnost koja graniči s opstrukcijom nacionalnih interesa, koja će biti bez svake sumnje zapisana u analima pravne znanosti i povijesti pomorskog dobra", piše Branko Kundih.
Čudnovati kljunaš u njegovu tekstu označava simbiozu pravne norme o pomorskom dobru i predlagača zakona, pri čemu "kljunaš i njegovi pajdaši više od četvrt stoljeća stoluju na obalama Lijepe naše ostavljajući duboke rane po kojima se još uvijek kopa i kopa".
"Svakodnevno smo svjedoci beskrupuloznih devastacija i uzurpacija morske obale gdje nadležne institucije naprosto vješto žongliraju u prebacivanju svoje (ne)nadležnosti i odgovornosti u općoj kakofoniji koja je zadesila pomorsko dobro. Proces traje ništa manje nego ravno četvrt stoljeća. Čini se da se i politika na tom skliskom poligonu teško snalazi i jednostavno prepušta vremenu da učini svoje", navodi, među ostalim, Kundih u svojemu tekstu, ističući kako se pravna arhitektura pomorskog dobra ne može graditi bez vizije i jasne političke volje.
"Država nema vlasništvo nego samo obnaša vlast, koja prije svega znači brigu o pomorskom dobru kao općem dobru. Onaj koji ima vlast na pomorskom dobru mora imati jasno definirane ciljeve i strategiju kako bi mogao upravljati i gospodariti tako složenim sustavom. U suprotnom igramo se i igramo s prvorazrednim nacionalnim resursom u čijoj igri malo tko pita znanost i struku. O gospodarstvu od kojega živimo da se i ne govori", po tko zna koji put je upozorio stručnjak za pomorsko dobro.
