„Posvajanje je najbolji oblik borbe protiv trafikinga”, tvrdi Tanja Budimir Gulan, zadarska odvjetnica i predsjednica novoosnovane udruge ”International adoption Hrvatska - udruga za potporu međunarodnom posvajanju”.
Tanja Budimir Gulan majka je petero usvojene djece iz DR Konga, o svom privatnom usvajateljskom i životnom iskustvu već je otvoreno govorila u medijima što je izazvalo snažne reakcije u javnosti. Njeno gostovanje kod Aleksandra Stankovića u emisiji Nedjeljom u 2 na temu posvajanja iz Afrike, nakon što su četiri para iz Hrvatske završila u zambijskom pritvoru zbog sumnje na trgovinu djecom, bio je okidač za osnivanje udruge koja okuplja hrvatske posvojitelje djece iz inozemstva.
„Trafikinga nažalost ima u cijelom svijetu, ne samo u Africi, pogotovo tamo gdje su sustavi lošiji, a korupcija veća. Upravo afričke zemlje su tome najizloženije. Zato je važno dobro znati pravne okvire, ali i prakse takvih zemalja. Također je važno domaće zakonodavstvo i ulogu države u tim postupcima podići na višu razinu u smislu veće zaštite i potpore posvojiteljima, kaže odvjetnica Budimir Gulan s kojom smo razgovor dogovorili istog dana kada su iz Zambije, nakon šest mjeseci, konačno stigle dobre vijesti o oslobađajućoj presudi za osam hrvatskih državljana koji su u želji da posvoje djecu našli u pravosudnom košmaru pod nevjerojatnim optužbama.
Iza vas je, kažete, šest mjeseci strašnog stresa, izgubili ste gotovo deset kilograma. Kako ste vi i drugi posvojitelji u Hrvatskoj dočekali oslobađajuću presudu iz Zambije?
- Naravno da je svima pao kamen sa srca jer je to bilo šest mjeseci neizvjesne i teške agonije. Mi smo ipak bili kod kuće sa svojom djecom, a o tome što su oni sve prošli teško mi je uopće govoriti. Svi im se divimo što su uspjeli sve preživjeti jer ti su ljudi od početka znali da sve rade ispravno, i sve što su do kraja radili radili su ispravno temeljem zakona. Isto kao i svi mi ostali koji smo posvojili djecu iz DR Konga. Njihovo pritvaranje je zbog toga bio nevjerojatan šok.
Gotovo cijelo vrijeme bili ste u kontaktu s njima, i prije nego što ste formalno osnovali udrugu. Na koji ste im način pokušali pomoći?
- Povezala nas je situacija. Mi se prije uglavnom nismo poznavali, ali svatko je od nas znao nekoga sa sličnim iskustvom, i tako smo se međusobno povezali u mrežu. Pokušali smo se ujediniti, ponajprije da se međusobno upoznamo mi posvojitelji, ali i da shvatimo što se tamo uistinu događa. Neki od nas su znali parove koji su završili u Zambiji i tako smo s njima ostvarili kontakt. Drugi posvojitelji u Hrvatskoj bili su u neposrednom kontaktu s njihovim roditeljima i rodbinom. U startu nismo bili u kontaktu s uhićenima jer je to bilo prerizično, ali pred kraj, kada su pošteni na slobodu, kako se suđenje bližilo, naši su kontakti bili sve intenzivniji.
Osobno sam nastupala u ulozi odvjetnice jer mi je to struka i pokušavali smo shvatiti što se zapravo desilo te kako Zambija u tom smislu ”diše”. Za nas je to s pravne strane bila jedna velika nepoznanica, zbog čega smo svi na početku bili šokirani.
Što vas je posebno šokiralo? Optužbe ili njihov pravni sustav?
- Ono što je nama najviše upadalo u oči je činjenica da je nakon pandemije, u razdoblju 2020-2022., na identičan način na koji su djeca uhićenih ljudi iz Konga ušla u Zambiju, bilo posvojeno između 20 do 30 djece u Hrvatskoj. To je nešto malo veći broj u odnosu na godine prije korone, kada su posvajanja bila praktički zaustavljena. Naime, dosta je ljudi u međuvremenu dobilo presudu, ali nisu mogli ići po djecu. Tad je, nakon korone, izabrana Zambija kao zemlja za primopredaju djece.
Želim naglasiti da je dakle prije uhićenih Hrvata, kroz isti postupak prošao veći broj posvojiteljskih obitelji koji su dokumentaciju o posvajanju pokazivali različitim imigracijskih službenicima i različitim carinicima, i prošlo je više od 20 djece. Svi su dakle imali svu potrebnu hrvatsku dokumentaciju i niti jedan par nikada prije nije imao problem.
Zašto su onda stvari prošle u krivo? Sada se iz Zambije čuju glasovi da je u pitanju možda bila neka namještaljaka?
- Možda će vrijeme pokazati što se doista desilo. Svatko ima neku svoju teoriju, imam i ja svoju, ali ne mogu o njoj govoriti jer za nju nemam nepobitne dokaza. Ali da je nešto bilo, kako ste rekli, namješteno, vrlo je moguće. Naime, nelogično je, a i mediji su o tome pisali, da je samo dan prije uhićenja jedna hrvatska državljanka prošla istu proceduru bez problema. Imamo informacije da su prošli i neki parovi iz Slovenije, također bez problema, postavlja se pitanje što se nakon toga dogodilo i zašto su naši državljani upali u agoniju. Za sada nemamo odgovor na ta pitanja, ali moguće da će moga kroz neko vrijeme dobiti.
Što je bilo presudno za oslobađajuću presudu? Naši su posvojitelji u nekoliko navrata pritvarani pa pušteni, sudska ročišta su izgledala bez glave i repa. Što je bilo presudno za odluku suda da oni nisu trgovci nego posvojitelji djece? I odakle uopće tvrdnje da su oni trgovci djecom?
- Teško je dati odgovor na to pitanje jer nitko od nas nije imao uvid u spis, niti smo sudjelovali u tim postupcima, ali sam upućena u situacija. Uopće optužba da su oni trgovci djece je bila pravno neutemeljena. Kao odvjetnica, tvrdim da je optužba bila formalno-pravno šuplja, nedostajalo joj je pravnog utemeljenja. Optužili su ih za trafiking u pokušaju, dakle za namjeru da bi djecu dalje iskorištavali, a u samoj optužnici nigdje nema dokaza ili tvrdnje da su dokumenti eventualno krivotvoreni. Jedno dakle drugo pobija! Tko će trgovati djecom sa službenim dokumentima?
No ako je postojao neki moment koji je označio prekretnicu izvan tog pravnog gledanja, onda je to zasigurno bio trenutak kada su djeca ušla u sudnici i otrčala svojim posvojiteljima. Taj je trenutak sve promijenio...
Što je to trafiking u pokušaju?
- To je pravni nonsens, ne kažem to samo ja. Ovom se tematikom, veoma duboko i ozbiljno, bavio Aleksandar Maršalevski, izvanredni profesor kaznenog prava Pravnog fakulteta u Zagrebu, koji se inače bavi trafikingom i koji se svojevoljno involvirao u cijelu priču. Napisao je niz tekstova gdje je jako dobro razložio zašto je optužba sama po sebi nedokaziva. Ali, kako smo svjedočili raznoraznim sudskim manevrima, puštanju pa zatvaranju, do samog kraja nitko od nas u Hrvatskoj nije znao kakva će na kraju biti presuda. Možda su posvojitelji i njihovi pravni zastupnici znali više, ali mi smo samo znali da je optužnica pravno gledano apsurdna.
Što se zapravo dogodilo između Konga i Zambije? Je li u pitanju neka pravna praznina ili neusklađenost zakona u postupcima usvajanja? Kongo naime nije potpisnik Haške konvencije...
- Nije u pitanju pravna praznina, ili neusklađenost propisa, kako kažete. Ako je negdje bio problem, tvrdim od početka, onda je to bio problem u Kongu. Oni sami moraju riješiti taj problem. Naime, oni sami trebaju donijeti odluku mogu li se djeca posvajati ili ne. Tamo je, koliko sam uspjela shvatiti analizirajući njihove zakone, došlo do jednog balona između zakonodavne i izvršne vlasti. Donesen je zakon za koji ne znamo je li ratificiran, formalni odgovor iz Konga nikad nismo dobili. Ali smo zato kao udruga u osnivanju dali truda i pronašli svjetske statistike o posvajanju djece iz Konga u razdoblju 2016.-2017., kada navodno posvajanja nije bilo, pa do 2022. Utvrdili smo da su tom razdoblju ne samo Hrvati, nego i druge europske države, posvajale djecu iz Konga.
U tom kontekstu jako je interesantan, možda i najbitniji u ovom trenutku, stav SAD-a po tom pitanju. Oni su također imali problem s posvajanjima iz Konga i 2016. su donijeli snažnu preporuku da se djeca iz Konga ne posvajaju. No neki su posvojitelji i dalje nastavili posvajati. Jedno je dijete ”zapelo” u Kongu i vodio se gotovo četiri godine proces je li to posvajanje bilo legalno ili ne. Amerikanci su donijeli presedansku presudu da je bila riječ o legalnom posvajanju, bez obzira što je Kongo pravno nesigurna zemlja i nije potpisnica Haške konvencije. Ali je potpisnik dvije konvencije o zaštiti prava djece koje su po svojoj snazi iznad nacionalnog zakonodavstva. U takvim se situacijama uvijek gleda veći interes djeteta, a posvajanje djece iz Konga je uvijek u većem interesu nego ostavljanje djece u Kongu.
Taj dječačić je došao u Ameriku mjesec ili dva prije nego što su naši oslobođeni u Zambiji. Amerika je svojom odlukom legalizirala sva posvajanja iz Konga od 2016. do danas.
Kad se već govori o mogućoj namještaljci, s kojim bi se motivom netko u to upuštao? Kome su pomršeni računi ako je posvajanje provedeno u skladu sa zakonu?
- Mi o tome sada možemo samo kalkulirati i naći desetke mogućih scenarija, ali o tome nema smisla govoriti dok ne budemo sigurni što se tamo stvarno dogodilo. Ali već sada i novinari iz Zambije iznose ocjene da je vrlo moguće bila riječ o namještaljci, da je od starta nešto bilo ”čudno”.
Osim problema s zakonima između afričkih zemalja, posvojitelji su u domaćoj javnosti dobili veliki broj neprijatelja. Forsirana je atmosfera hajke od strane nekih konzervativnih udruga i pojedinaca. Neki, poput Pernara, otišli su toliko daleko da su direktno u Zambiji progonili pojedine posvojitelje, pokazalo se, bez ikakvog dokaza. Kako je Udruga na to reagirala?
- Sigurno da smo reagirali, ali tada kao udruga u osnivanju. Pokušali smo napraviti što smo mogli, kad bi vidjeli objavu nekog članka koji ne stoji reagirali smo demantijem, pokušavali smo u javnost progurati što više točnih, provjerenih i validnih informacija. Za jednog od tih naših progonitelja, koji je na koncu i otišao u Zambiju, rečeno je bilo da je u Beogradu, konkretno u ambasadi DR Konga, dobio potvrdu da su posvajanja nezakonita. Mi smo to odmah demantirali, jer je nama posvojiteljima upravo ambasada Konga u Beogradu ovjeravala rodne listove djece i nikada nikome nitko nije rekao da su ta posvajanja zabranjena ili ilegalna.
Drugi problem koji se pojavio se iznošenjem informacija da u Hrvatskoj nedostaje usvojene djece, što je nekima poslužili kao dokaz da se djeca preko Hrvatske ”izvoze”, odnos da se njima trguje, da je Hrvatska čvorište trafikinga iz Konga za prema dalje. Mi smo se potrudili, i u suradnji s Ministarstvom obitelji napravili popis kontakata gotovo svih posvojitelja iz Hrvatske koje oni nisu imali. Djelatnice ministarstva su nazivale sve posvojitelje i rekle da ćemo dobiti poziv Centra, odnosno da će oni doći vidjeti gdje su djeca. Svi su na to pristali jer to nam je bilo jako bitno, i taj proces je još uvijek u tijeku. Za sada je utvrđeno da su sva djeca tamo gdje trebaju biti i da nema ”nestale” djece.
Slučaj je htio da ste prvog lipnja, baš na dan oslobađajuće presude, imali sastanak s Vesnom Vučemilović, predsjednicom saborskog Odbora za obitelj, mlade i sport, koja je iznosila jako teške optužbe na račun posvojitelja, uglavnom bez ikakvih dokaza. O čemu ste s njom razgovarali?
- Ona je dosta zagovarala tezu da u Hrvatskoj nedostaje usvojene djeca iz Konga. Sjeli smo i razgovarali o svemu, pa i o tome, s ciljem da za sve informacije u vezi posvajanja djece iz inozemstva ubuduće stojimo na raspolaganju.
Je li se možda ispričala za svoje riječi i tvrdnje?
- Mi kao udruga moramo komunicirati sa svim državnim tijelima koja mogu pomoći ili sudjeluju u procesima posvajanja djece iz inozemstva i ja kao predsjednica udruge dužna sam postupati u zajedničkom višem interesu.
Međunarodna posvajanja će se nastaviti, nisu zabranjena, ukoliko se posvajanja iz Konga zabrane, mi ćemo to poštivati. Nitko tako nešto nije dosad napravio. U međuvremenu, od početka ove ”talačke krize” u Zambiji, zakonodavac je predložio neke izmjene zakona, ali mišljenja smo da te izmjene nisu dovoljno jake. Svim budućim posvojiteljima trebat će puno jača zaštita, a tu snažniju zaštitu, odnosno podršku, može najbolje pružiti država. Kako i na koji način, u kojoj formi, o tome bi trebalo razgovarati i to je, između ostalog, jedan od ciljeva naše udruge.
Kao jedna od ideja spominje se osnivanje državne agencije za posvajanje iz inozemstva?
- To je jedna od ideja, ali u ovom trenutku ne znamo koliko je ona provediva. O tome je vrlo rano razgovarati, ali o tome ćemo razgovarati s nadležnim tijelima i Ministarstvom obitelji.
Jeste li zadovoljni reakcijom državnih tijela i pomoći koju su naši građani imali u Zambiji?
- U startu su svi, pa i oni, bili zatečeni situacijom. Stvar koja se dogodila bila je bez presedana. Koliku su pomoć pružali našim posvojiteljima najbolje znaju oni u Zambiji, ali koliko smo shvatili, djelatnici Ministarstva su konstantno bili s njima u kontaktu, članovi obitelji su bile na sastancima u Vladi. Jesu li mogli manje ili više, u to ne mogu ulaziti, jesu li ljudi u Zambiji od njih očekivali više ili ne, u to ne bih ulazila, ali da su se trudili i da je bilo aktivnosti Vlade, to je neosporno.
Osim pomoći kod usvajanje djece iz inozemstva, koji su još ciljevi vaše udruge, u smislu promjene zakonodavstva da se ovakvi slučajevi ne ponove, s obzirom da je presudom potvrđeno da s hrvatske strane ništa krivo nije rađeno?
- Prvo, pokušali bi ukoliko je moguće s vladajućim strukturama dati prijedloge i savjete da dođemo do boljeg zakonskog modela posvajanja djece iz država koje nisu potpisnice Haške konvencije. Naime, kad država nije potpisnica, stvari su manje transparentne, posvojitelj je prepušten sam sebi. To, ponavljam, nije nezakonito, ali država bi tu trebala biti zaleđe posvojiteljima, suport i zaštitu da se ovakvo nešto kao u Zambiji bilo kome više ne ponovi.
Kako mislite zaštiti vašu i drugu djecu posvojitelja koji su šest mjeseci bili izloženi atmosferi hajke na društvenim mrežama i nekim medijima. Što tu kao udruga možete napraviti?
- To je društveni problem koji mi ne možemo riješiti, ali na koji želimo utjecati da se promijeni. Mi smo svjesni da ta atmosfera linča neće stati i da stigma na djecu i anatemizacija posvojitelja neće sutra proći ili bili skinuta. Nemojte misliti da je ova oslobađajuća presuda nešto bitno po tom pitanju promijenila, do nekog drugačijeg doživljaja posvojitelja ili promjene vrijednosnog sustava ili percepcije.
Neki su čak dodatno razjareni njihovim oslobađanje!
- Ima nažalost i toga, poglavito u komentarima na društvenim mrežama, koji su dosta negativni. Pitanje je jesu li ovi negativno raspoloženi naprosto glasniji ili ih ima više, to ne zna, ali vrlo ćemo teško vrati situaciju koja je bila prije slučaja Zambija vezano za našu djecu.
Jeste li vi, vaša djeca, ili neki drugi posvojitelji, imali neugodnosti zadnjih šest mjeseci. Vi ste se javno izložili u medijima i otvoreno o svemu govorili...
- Bilo je nekih dobacivanja, ali nekih opasnijih neugodnosti nije bilo, ni prema nama kao roditeljima, ni prema našoj djeci, čega smo se najviše pribojavali svih ovih šest mjeseci, upravo zbog tog medijskog rata koji se vodio i još uvijek se vodi.
Vi ste ipak odvjetnica, hoćete li kao udruga ipak reagirati na tu poplavu govora mržnje i poticanja na netrpeljivost, koju smo svjedočili do sabora do anonimnih komentatora?
- Dogovorili smo se da ćemo poduzeti neke korake, u smislu pokretanja kaznenih prijava protiv određenih osoba koje su svojim istupima poticali mržnju. To je bio i jedan od razloga zašto smo se htjeli povezati u udrugu. Kad su krenuli ti ispadi govora mržnje sa svih strana, mi smo odlučili pričekati i reagirati kad za to bude vrijeme, ali neke će osobe sigurno biti prijavljene zbog govora mržnje. Tu moramo poslati poruku i biti proaktivni, jer mi tako štitimo djecu. Uvijek ponavljam da nitko od nas ne očekuje da nas netko voli, hvali, diže u nebesa ili govori o nama kao velikim humanitarcima. To nas uopće ne zanima. Ne moraju nas voljeti, ali ne trebaju nas ni javno mrziti, na način koji možete ugroziti sigurnost i živote naše djece. To nije zahtjev, to je naša molba.
