Zadar 1964. godine. Glasoviti redatelj Alfred Hitchcock promatra Zadar s prozora sobe 204 hotela Zagreb gledajući prekrasan zalazak Sunca. Kako se raskoš sunčeve igre svjetla polako gubi u plavetnilu mora, oko slavnog režisera privlači nešto drugo: jata galebova počinju kričati leteći nad gradom. U potrazi za hranom, sve su glasniji i uskoro postaju sve agresivniji i nestrpljiviji. Jedan se iz jata obrušava prema prolazniku koji hoda rivom i u niskom letu okrzne mu glavu. Alfredu pada nevjerojatna pomisao: zalaskom Sunca u gradu počinje napad ptica...
Da svoj glasoviti film Birds nije snimio godinu prije posjeta Zadru, kad je njegov portret ovjekovječio slavni zadarski fotograf Ante Brkan, mogli bismo pomisliti da je Ptice Hitchcock smislio u Zadru. Galebovi, simboli Dalmacije opjevani u poznatoj Oliverovoj pjesmi Galeb i ja, zadnjih su godina doslovno okupirali Zadar. Od njihove krike mnogi stanovnici nemaju miran san. Glasaju se i nadvikuju po čitave noći, slijeću na ravne krovove stambenih zgrada gdje se i gnijezde, tuku se s vranama za teritorij, napadaju golubove i druge manje ptičje vrste, kopaju po kontejnerima tražeći hranu, a najomiljenije stanište im je gradska deponija kod Dikla gdje obitavaju u velikim jatima. Zapravo čitav grad doživljavaju kao jednu veliku deponiju.
U turističkoj sezoni po staroj gradskoj jezgri traže ostatke pizza, kukuruza i sladoleda koje bacaju gosti, za vrijeme školske nastave slijeću među đake na odmoru od kojih doslovno iz ruku znaju otimati sendviče, zadržavaju se i u krugu bolnice gdje slijeću na prozore i od pacijenata žicaju hranu, neki od njih stalni su "gosti" zadarskih restorana gdje kuckaju kljunovima na vrata tražeći hranu, a neizbježni su dio i gradskih tržnica gdje prekapaju za ostacima voća i povrća...
Slika jadranskih galebova kako stoje na liticama iznad mora i lete nad pučinom loveći ribu kao da je nestala. Umjesto njih, dobili smo galebove – strvinare, ptice koje su svoj život očigledno prilagodili greškama ljudske civilizacije. Što se to događa s domaćim galebovima, zašto su postali toliko glasni i nastrljivi i – agresivni?
Iz gradskih kvartova Ričine, Smiljevac, Jazine 2, Stanovi, Relja, pa čak i stare gradske jezgre Poluotok, više je građana uputilo pritužbe zbog ponašanja galebova zbog kojih više nemaju mira po danu niti po noći. Neki kažu da su se galebovi počeli čudno ponašati nakon što se izgradila nova luka Gaženica gdje su im bila staništa, pa su se zbog toga proširili na okolne kvartove, ali od njihove najezde nije pošteđen niti zapadni dio grada gdje se nalazi gradska deponija kod Dikla.
Može li se na neki primjeren način obuzdati populacija galebova i njihovo ponašanje učiniti prihvatljivim, te vratiti nekadašnji suživot ptica i čovjeka u Dalmaciji, pitali smo stručnjaka za galebove, biologa Luku Jurinovića s Veterinarskog instituta u Zagrebu koji prati ponašanje divljih ptica.
- Galebovi su počeli naseljavati gradove prije pedesetak godina, ne samo kod nas nego i na zapadu. Prvi je put to opisano u Engleskoj gdje imaju ogromne probleme s tim, ista se stvar događa zadnjih 10 – 15 godina kod nas. Ima li to u Zadru veze s lukom ne znam, ali je sigurno da bi vam oni i bez toga došli u grad. Znam da se u Zadru već godinama gnijezde na krovovima i da Istra ima golemih problema s galebovima, pogotovo Poreč, Rovinj, znam da se gnijezde u Splitu, Rijeci... To je pojava koja se događa. Galebovi su oportunisti, idu za što lakšom hranom. A najlakša je na deponiju. Najbliže deponiju je otići u grad gdje imate još deponija u obliku kanti za smeće, kontejnera s otpacima koje ljudi bacaju i to je to.
Treba razumjeti da galebovi nisu promijenili ponašanje, samo ih ima previše, pa ih ljudi sve više primjećuju. Oni se potpuno isto ponašaju, a jedino što se desi je nakon što ih puno uđe u grad i obitavaju tamo cijelo vrijeme, da se onda malo više okuraže pa hoće i napadati ljude zbog hrane. To čine jer vide da nemaju nikavu prijetnju – kaže Jurinović.
U Engleskoj se ulaže jako puno novca za obuzdavanje problema galebova, ali ne postoji ništa efikasno protiv njih. Čak niti najgore metode poput ubijanja nisu dale rezultate. Galeb je dugoživuća ptica koja može imati 30 i više gnijezdećih sezona. Ako joj se uništi jedna sezona, ništa se nije napravilo. Jedino što može pomoći je zatvoriti smetlišta i sanirati deponije, odnosno ukinuti dotok hrane za galebove. To znači i striktno zatvarati kante za smeće i deponije, ne bacati otpad na ulice.
Hranite li s balkona ostacima kruha vrapce, lastavice ili golubove, možete biti sigurni da ćete za koji mjesec dobiti stanište galebova u dvorištu. A onda više pomoći nema. Niti sokolovi tu ne mogu pomoći. To je samo "liječenje" simptoma i oni se obično koriste za neki bitan event za trenutno rastjerivanje galebova, ali čim sokolovi odu, galebovi se vrate, tako da tu pomoći nema. Ubijanje, osim što je nehumano, neće smanjiti populacije galebova, a znanost je i protiv kontracepcije kroz hranu kao i korištenja bilo kojih drugih kemijskih sredstava prema ptičjim vrstama – kažu nam stručnjaci.
- U Poreču su zamjenjivali jaja, obilazili su gnijezda i postavljali plastična jaja umjesto pravih i na taj način smanjuju broj novih jedinki. Rade to zadnjih 7 – 8 godina i tvrde da su smanjili broj galebova na hotelima i takvim mjestima. Možda se nešto smanji, ali dugoročno se neće riješti problem galebova. Oni doživljavaju gradove kao velike deponije, s ostacima pizza, sladoleda i druge hrane koje iza sebe ostavljaju gosti. Galebovi su pravi oportunisti, lakše im je doći do te hrane nego loviti ribu. Postoje takve populacije na Jabuci ili Palagruži gdje ljudi ne ostavljaju otpad iza sebe. Na Jadranu postoje dvije vrste velikih galebova, jedna je sredozemni galeb koji je "ribar", a drugi je galeb klaukavac, žutonogi koji je pravi oportunist koji krešti i obilazi deponije. Ja se bavim galebovima i proučavam ih, ali iskreno, ne bih volio da mi se gnijezde na krovu – zaključuje Jurinović.
- To nije slučajnost. Galebovi su velike i pametne ptice, baci li im netko hranu, oni će to zapamtiti i doći opet na isto mjesto – kaže Jurinović.