Tko nije htio Lijepu našu? Hrvatska se jako teško osamostalila, jer je ta ideja imala puno protivnika ne samo u Jugoslaviji i svijetu, nego i kod kuće

Tri desetljeća državnosti mnogima je na društvenim mrežama sjajan povod za verbalnu pucnjavu. Udaraju lijevi po desnima i oni po njima, a od dima koji pri tome stvaraju ne vidi se sadašnjost, a kamoli budućnost. Inventuru naših posrtanja i postignuća na tom doslovno krvavom putu, svatko je, s obzirom na ideološki predznak, napravio po svojim aršinima. I zato ni jedni ni drugi ne pišu/govore istinu. 

Dok "domoljubi" prkosno poručuju "kakva je, takva je – naša je", "nostalgičari" ih podsjećaju da "trideseti svibnja nije Dan državnosti, nego zločinačke organizacije". I ama baš nikoga nema da objektivno raščlani razdoblje iza nas, jer se o svemu govori s pjenom na ustima i napetih vratnih žila, što je i inače način komunikacije u državi skromne demokratske tradicije. Isključivost je, naime, jedina zajednička osobina našim desničarima i ljevičarima, jer većina često ne haje za činjenice.

Dogovor Kučana i Miloševića 

A one govore da se Hrvatska jako teško osamostalila jer je ta ideja imala puno protivnika ne samo u Jugoslaviji i svijetu, nego i ovdje, kod kuće. Istina je da je nakon sloma hrvatskog proljeća jedan dio naroda, žaleći svrgnute ili utamničene političke prvake Savku, Miku, Veselicu, Čička, Gotovca..., srcem bio uz tu ideju, kao i to da bi sigurno više od trećine stanovništva tadašnje SR Hrvatske biralo i najgoru Jugoslaviju umjesto najbolje Hrvatske.

Jačanjem političke pozicije Slobodana Miloševića, koji se nakon mitinga na Kosovu polju prometnuo u nacionalista, kao i sve odlučniji stav komunističkog rukovodstva susjedne SR Slovenije u obrani republičkih interesa po cijenu odcjepljenja od Jugoslavije, potaknulo je rast pristaša osamostaljenja i u samoj Hrvatskoj. No dva velika politička rivala s kraja osamdesetih, Milošević i Kučan, ipak su postigla dogovor o razlazu uz minimalne ljudske i materijalne žrtve. Kasnije će Hrvatska, a još više BiH – platiti buletu.

Bez obzira što je potpora ideji nezavisne Hrvatske rasla i kod kuće i vani, jedan dio ljudi ovdje nije je prihvaćao ne samo zato jer je na prvim izborima pobijedio Tuđmanov HDZ, nego im to, čak ni pod uvjetom da su Račanovi "meki komunisti" dobili prve izbore, nikad i ni u kakvom obliku nije bila opcija. U tom smislu, nakon razaranja Vukovara, stvari su se ipak prelomile. I zadnjem jugonostalgičaru bilo je jasno da nema povratka na staro.

Hrvatska kojoj je bilo zabranjeno uvoziti oružje i na koju je nasrnula jedna od jačih armija u Europi, makar bitno oslabljena nakon što su je redom napustili oficiri i podoficiri hrvatske nacionalnosti, lavovski se oduprla neprijatelju do dolaska "plavih kaciga". Upravo taj ratni intermezzo omogućit će konsolidiranje mladoj Hrvatskoj vojsci koja će s vremenom iz obrane krenuti u napad.

Na štošta se tih slavnih dana moglo biti ponosno, a pogotovo na jedinstvo u obrani domovine, no to ne znači da je na teritoriju koji nisu kontrolirali krajiški Srbi, predvođeni Martićem, Babićem i mentorom im Miloševićem, demokracija cvjetala. Dapače, tisuće nevinih ljudi "krivih" krvnih zrnaca završilo je na ulici unatoč izraženoj lojalnosti novoj državi, kao i nemali broj njih u zatvorima i logorima poput Kerestinca i Lore. Tu su zvjerski mučeni i ubijeni, a do dana današnjeg tek su rijetki odgovarali za ta zlodjela.

Nakon Vlade nacionalnog jedinstva, Tuđmanov HDZ brzo je zaveo neku vrstu jednoumlja u višestranačju: oružjem je pokorio medije koji su mu se odbijali povinuti (primjerice, upad Branimira Glavaša u Glas Slavonije i Miroslava Kutle u Slobodnu Dalmaciju, op.a.), pa proveo lopovsku privatizaciju u kojoj su se smutljivci dočepali tvornica za kunu, a stotine tisuća radnika ostale bez posla. Od žrtve, s kojom je 1991. i 1992. simpatizirao cijeli demokratski svijet, baš kao što je danas slučaj s Ukrajinom, pretvorili smo se vrlo brzo u "troublemakera" na Balkanu, u mnogočemu sličnom Miloševićevu režimu, koji, kao i Tuđmanov, guši slobodu medija i ugnjetava manjine.

Hrvati i Srbi kontra Muslimana

Godina 1993. i rušenje Starog mosta u Mostaru Hrvatsku definitivno svrstava na tamnu stranu. Silna humanitarna pomoć koja je ovdje stizala u trenu je obustavljena, jer su Tuđman i Milošević uspostavili savezništvo po oružju u ratu protiv Muslimana, da bi telefonski praktički dogovorili kraj rata na račun BiH, pa isto sproveli na terenu. Iza HV-a i HVO-a u ratu s Muslimanima ostaju silni zločini, a Armija Bosne i Hercegovine osvetnički udara tamo gdje su Hrvati malobrojniji i slabiji od Bošnjaka i čini slične ili jednako gnusne zločine.

U "domunđavanjima" Slobe i Franje na račun najslabijih, a to su svakako bili Bošnjaci, Hrvatska je iz rata jedina izišla kao istinski pobjednik. U sjajno izvedenoj "Oluji" oslobođen je veliki dio okupiranih teritorija, a u ništa manje briljantnoj mirovnoj misiji istočna Slavonija integrirana bez ijedne žrtve u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

I kad se već činilo da sve konačno ide kako treba i da ćemo se za koju godinu pridružiti naprednoj europskoj zajednici naroda, ponovno problemi. Nakon "Bljeska" i "Oluje", ali i akcije "Medački džep", vuku se repovi. Iza "Oluje" psi rata ubijali su preostale srpske civile i uništavali im imovinu, a isto se dogodilo i poslije borbi u ličkom Medačkom džepu. O "Bljesku" i optužnicama protiv hrvatskih pilota čitamo tek ovih dana.

Smrt prvog hrvatskog predsjednika je prekretnica. Dvijetisućitih Račanova vlast spašava Hrvatsku tihih sankcija koje je Tuđmanovu režimu nametnuo svijet, no oteže s izručivanjem optuženih za ratne zločine Haagu. Ono što nije imao petlje odraditi Ivica, učinio je poslije Ivo, pa pitanje ratnih zločina polako pada u drugi plan. Zamjenjuje ga borba protiv korupcije koja je kapilarno premrežila cijelu Hrvatsku, a glavni joj je protagonist upravo najmoćniji i od sviju slavljeni domaći političar – Ivo Sanader.

Korupcija i dalje cvate

Kad je isti završio u Remetincu, vrata raja su se konačno otvorila. Hrvatska je sama, poput neželjena djeteta, ohoho godina poslije Slovenije, Češke, Poljske..., čak i Rumunjske i Bugarske, pripuštena u EU, pa je zaostatak za drugim tranzicijskim zemljama zato i dalje evidentan. Truckamo se u posljednjem vagonu jednog od najsuvremenijih svjetskih vlakova, čijom moćnom lokomotivom upravljaju Nijemci.

U međuvremenu, turizam nam je "eksplodirao", kao i cijene nekretnina, a umjesto nezaposlenosti muku mučimo s nedostatkom radne snage. Korupcija i dalje cvate, uz razliku da, s vremena na vrijeme, pokoji ministar ipak završi onkraj brave, ali mu se zato suđenje otegne unedogled.

Prema "ratnom" veleposlaniku SAD-a u Hrvatskoj Peteru Galbraithu, postajemo dosadna demokracija jer ne radimo probleme koji uznemiravaju susjedstvo, EU i međunarodnu zajednicu. U prosjeku, živimo bolje nego poratnih godina, a u katastrofama poput pandemije i potresa zdušno su nam pomogli i pomažu Bruxelles, Berlin i Pariz. No, i dalje sami ne znamo riješiti naše glavne probleme: mržnju prema svim vrstama manjina na kojoj parazitiraju političke hulje, korupciju i birokraciju, te bijelu kugu koja nam je, uz rat, iseljavanje i koronavirus, u ovih trideset godina "otkinula" dobar dio od tih milijun stanovnika koliko nam nedostaje u odnosu na popis iz 1991. godine.

Hrvatska je danas daleko od države koja bi drugima mogla biti uzor, ali je u političkom smislu definitivno napustila Balkan. Prelaskom na euro, ali prije i poslije svega ulaskom u tzv. schengenski režim, otvaraju nam se neslućene perspektive.

No sve to, kao i toliko puta do sada, možemo pokvariti samo mi sami. Ufam se da smo iz pogrešaka koje su nam se događale svih ovih godina, ne samo kao pojedinci, već i kao društvo, ipak nekog vraga naučili. Eto, bar više nitko ne sumnja u legitimnost izbora, dapače, u posljednjih nekoliko izbornih ciklusa navode nas kao svjetao primjer kad je izražavanje narodne volje u pitanju. Tko je sve to pored "mrtvih glasača" i onih koji su "dvaput glasali", nekada mogao zamisliti?

Lako je napisati: "Sretno, Hrvatska!", no sreću treba zaslužiti. Možda me stvarnost već sutra grubo demantira, ali čini mi se da su ispred nas ipak neka bolja vremena. EU je dobitna kombinacija. Nemojmo proćerdati njihovo povjerenje.