Tužno je kad prolazeći pokraj sudske zgrade čujete riječi „Kuća nepravde!“ ili „Vani gladac, a unutra jadac!“

Samo dvije godine nakon izlaska trećeg izdanja knjige komentara Kaznenog zakona, zadarski odvjetnik mr.sc. Šime Pavlović ovih je dana objavio također treće izdanje knjige komentara Zakona o kaznenom postupku. Tu svoju 19. knjigu po redu Pavlović je "izbacio" svega dva mjeseca nakon što je Sabor usvojio posljednje izmjene i dopune ZKP-a, zajedno s primjerima i komentarom zakonskog teksta i sudske prakse kroz više od tisuću odluka visokih sudova, uspoređujući hrvatsku praksu sa zakonodavstvom brojnih europskih zemalja i šire, te teorijska razmatranja.

Odvjetnik Pavlović je jedini pravni autor u Hrvatskoj koji redovito i ažurno objavljuje komentare dvaju ključnih kaznenih zakona i čije knjige suci, odvjetnici i pravnici koriste kao nezamjenjive udžbenike u svojem svakodnevnom poslu. Prošle godine Pavlović je postao branitelj Božidara Kalmete u upravo započetom suđenju za izvlačenje novaca iz HAC-a, a prije njega preuzeo je obranu Stipe Gabrića Jamba, uspjevši ga zasad obraniti u prvom od nekoliko kaznenih postupaka koji se protiv njega vode. Među više kaznenih predmeta je i obrana legendarnog Giuseppea Giergije.

- Nemam prava ni potrebe komentirati postupke koji su u tijeku – kaže na početku našeg razgovora, jednog od desetak vođenih za novine u zadnjih dvadeset godina, koji su gotovo uvijek bili na rubu žestoke prepirke oko anomalija hrvatskog pravosuđa i dubokih raskoraka između pravosudne teorije i prakse.

Je li nakon ovih posljednjih izmjena ZKP-a hrvatsko kazneno zakonodavstvo bolje nego što je bilo? Ako jest bolje, zbog čega je bolje, ako nije bolje, zbog čega nije bolje?

- Zar mislite da sam pravni mađioničar? Najnovije izmjene i dopune ZKP-a na snagu su stupile 27. srpnja ove godine. Hoće li polučiti barem nekakve pozitivne pomake u našem sporom, dozlaboga složenom i nesistematiziranom kaznenom postupku vrlo brzo ćemo saznati. Prije donošenja odluke o pisanju trećeg izdanja knjige razmišljao sam na što staviti naglasak. Kamo god dirnem, na sve strane curi, teško je jednom izmjenom i dopunom, pa radilo se i o 127 članaka, očekivati čuda. Te izmjene i dopune nisu izazvale nekakav jači odjek u javnosti izuzev reduciranja primjene jamstva umjesto istražnog zatvora samo u slučaju bijega ili ako postoje osobite okolnosti koje upućuju na opasnost da će određena osoba pobjeći. Ostale izmjene i dopune se tiču usklađivanja Zakona s direktivama Europske unije, zatim pojačane zaštite žrtve, cjelovitog uređenja postupka oduzimanja predmeta i imovinske koristi, zatim liberalizacija slobode komuniciranja uhićenika i branitelja i posebno šira ovlaštenja i obveze policije u ispitivanju osumnjičenika.

Koliko se puta mijenjao ZKP u zadnjih desetak godina? Zašto kažete da nije dobro da se ZKP često mijenja, iako ste sami kritični prema njemu i njegovoj praksi?

- Od donošenja Zakona pa do danas bilo je sedam izmjena i dopuna. Jedan od bitnih razloga je potreba implementacije normi Europske unije u naš pravni sustav, ali i u nekim dijelovima loša zakonska rješenja, primjerice, državnoodvjetnički nalog o provođenju istrage bez prava okrivljenika na izjavljivanje žalbe bilo je nužno zamijeniti rješenjem o provođenju istrage, s pravom na žalbu. Tolike promjene unutar svega deset godina nisu svojstvene pravno uređenoj zemlji. Niti danas sudionici kaznenog postupka nisu sigurni da ih iza plota ne čeka neka nova izmjena i dopuna.

Često ističete da postojeći ZKP neravnopravno tretira prava optuženika, odnosno da optužba i obrana nemaju "jednakost oružja" od početka do kraja kaznenog postupka? U čemu se konkretno očituje ta neravnopravnost i je li aktualnim izmjenama taj nerazmjer umanjen ili ukinut?

- U našim uvjetima poštivanje načela jednakost oružja stranaka je najobičnija floskula. Kako se o tome uopće može govoriti kad državni odvjetnik u istrazi provodi dokazne radnje, a da obrana u njima ne sudjeluje. Štoviše, koliko sam upoznat, državnim odvjetnicima je dan obvezan naputak da o poduzimanju dokaznih radnji ne obavještavaju okrivljenika i branitelja.

Je li takav ZKP-a protuustavan? Kome odgovara da okrivljenik nema jednaka prava? Zašto veća prava ima država, ako živimo u navodno slobodnom i demokratskom društvu koje se temelji na slobodi i pravima pojedinca?

- Da je navedeno zakonsko rješenje protuustavno valjda bi se netko sjetio staviti prijedlog za ocjenu ustavnosti tih odredaba ZKP-a. Pustimo Ustav. Čini se da je teško dokučiti bit nekih zakonskih rješenja. Ono što nas sve treba zabrinjavati je kako nam se naukuju pravosudni djelatnici, policija, pa i odvjetnici te zašto nam se pojavljuje veliki broj kaznenih slučajeva, ali bez uspješnog svršetka. Koliko puta sam čuo na ulici, među običnim ljudima nekakva njihova razmišljanja i argumente koji nemaju baš puno veze sa značenjem i prirodom slučaja. Nije to bez vraga. Negativna percepcija prelijeva se na atmosferu unutar pravosudnih krugova, pojedini odvjetnici gotov da se samoreklamom i na drugi način pojavljuju kao Mesije. Tužno je kad prolazeći pokraj sudske zgrade čujete riječi „Kuća nepravde!“ ili „Vani gladac, a unutra jadac!“ Nepovjerenje je prešlo sve granice. Tko je za to kriv? I ja bih volio znati. A da se vratim na vaš upit. Nedvojbeno da je država glavni kontrolor kaznenog postupka i da ona trasira postojeće i buduće ciljeve spornog slučaja putem konstruiranja Zakona o kaznenom postupku te da kroz postupak ostvaruje svoje političke ciljeve. Tako je bilo i bit će, od postanka pa do danas. Volio bih kad bi me netko uvjerio da je kazneni postupak nadmetanje dviju ravnopravnih stranaka. A upravo pojam pravičnosti vapi za postupovnim oblicima i modelima koji će strankama osigurati jednakopravnost tijekom postupka.

Izmjene ZKP-a pokrenute su za vrijeme SDP-ove koalicije na vlasti, a usvojila ih je HDZ-ova koalicija u Saboru? Je li politička smjena na vlasti utjecala na sadržaj predloženih izmjena i dopuna ZKP-a? Što je u ZKP-u mijenjala SDP-ova vlast, a što HDZ-ova?

- Radna skupina koja je sudjelovala u izradi izmjena i dopuna ZKP-a je stručna, a ne stranačka, pa promjene političkih stranaka na vlasti nisu bitno utjecale na sadržaj Konačnog prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku.

Jeste li ikada sami podnijeli neke prijedloge izmjena ZKP-a ili KZ-a? Što bi, po vama, bilo nužno unijeti u te zakone da bi se istražni postupak vodio efikasnije, da bi se sudilo učinkovitije, da bi se donosile kvalitetnije presude? Što je potrebno promijeniti u teoriji i praksi da bi se umanjio jaz između prava i pravde?

- Bez nekakve velike filozofije i sterilnog umovanja, dovoljno je pratiti promjene u međunarodnom materijalnom i procesnom kaznenom pravu, praksu i standarde Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije, a zašto ne kroz komparativnu analizu prihvaćati dobra strana rješenja. Osobno sam za to da novi KZ i ZKP „ostavimo na miru“ barem nekoliko godina kako bi nam se iskristalizirala prava rješenja i dobre strane ta dva važna organska zakona, a ono što se uoči kao loše da se odbaci i zamjeni novim zakonskim rješenjima. Upitali ste me jesam li ikada stavio neki prijedlog izmjena ZKP-a i KZ-a. Jesam. Sjećam se postupka pred Ustavnim sudom pokrenutim na moj prijedlog da se pravomoćna oslobađajuća presuda ne može izmijeniti na okrivljenikovu štetu povodom izvanrednog pravnog lijeka. Ustavni sud je prihvatio stajalište iz prijedloga.

Kako komentirate odluku Ustavnog suda koja je praktički ukinula odluku Vrhovnog suda u slučaju Sanader? Ustavni sud je naime utvrdio da se izmjena Ustava o nezastarijevanju kriminala u pretvorbi i privatizaciji ne može retrogradno primjenjivati. Nije li nonsens da Ustavni sud odlučuje o vlastitoj odluci, ali i nonsens da se u Ustav unosi nešto što se ne može primjenjivati?

- Odluka Ustavnog sudan je izazvala burne reakcije. Najkraće. Ustavni sud se upustio u nedopuštenu ocjenu ustavne odredbe iz članka 31. st. 4. Ustava, prema kojoj ne zastarijevaju kaznena djela ratnog profiterstva, kao ni kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, propisana zakonom, ili ona koja ne zastarijevaju prema međunarodnom pravu. Tu se postavilo pitanje retroaktivnog djelovanja ustavne odredbe iz 2010. godine. Pri tome treba znati da prema odredbi čl. 90. st. 4. i 5. Ustava zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno djelovanje, osima ako iz posebno opravdanih razloga pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje. Temeljem tih ustavnih odredbi 2011. godine Hrvatski sabor je donio Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije. Nije isuvišno navesti dio rješenja Drugog senata Ustavnog suda SR Njemačke od 24. listopada 1996. da je opravdana striktna primjena zabrane retroaktivne primjene zakona. To se opravdava posebnom osnovom povjerenja na kojima u smislu čl. 103. st. 2. Temeljnog zakon (Ustava) počivaju kazneni zakoni, ako ih je usvojio demokratski zakonodavac koji ima obvezu poštivanja temeljnih prava. Odstupanje je moguće samo u slučaju ako je nositelj državne vlasti potaknuo nepravdu ili joj pogodovao izašavši iz okvira pisanih normi i na taj način u najtežem obliku prekršio ljudska prava koja su općepriznata u međunarodnoj zajednici. U tom slučaju striktna zaštita povjerenja prema navedenoj odredbi Temeljnog zakona dolazi u drugi plan.

Kad smo vodili razgovor prije dvije godine rekli ste da je nisko povjerenje građana u pravosudni sustav stvar novinarskog dojma, a da za takve teze i tvrdnje nema relevantnih pokazatelja (istraživanja). U međuvremenu, ali i prije toga, predsjednica Hrvatske udruge poslodavaca je izjavila da je pravosuđe najveći problem u Hrvatskoj, toga su mišljenja brojne europske institucije koje upozoravaju na neučinkovitost pravosuđa, sami se pitate kakvu svrhu imaju sudske odluke koje se donose deset dana prije nastupa zastare, da ne spominjemo aktualni slučaj kažnjavanja svećenika pedofila dobrotvornim radom i oslobađanjem Horvatinčića zbog sinkope. Zašto mislite da itko ima povjerenje u hrvatsko pravosuđe koje još nikoga od političara optuženih za pljačku države nije kaznilo?

- Samo budala ne korigira svoje mišljenje kad za to postoji razumno opravdanje. Ako su točne vaše konstatacije, tada mijenjam svoje stajalište, uz napomenu da mediji u svojoj misiji veoma često dolaze u konfliktne situacije s drugim vrijednostima zaštićenim Ustavom Republike Hrvatske, posebice s pravima i interesima pojedinaca zaštićenih Ustavom. Mediji i druge pravne i fizičke osobe moraju postupati u skladu s općim pravnim poretkom. Drugačije rečeno, prava drugih osoba jednakoga su ranga kao i sloboda medija. Mediji donekle imaju povlašteni položaj kad u okviru svoje zadaće i općeprihvaćenih pravnih normi izvršavaju tu svoju zadaću.

Dojam javnosti je da se uglavnom kažnjavaju slabiji, oni koji si ne mogu priuštiti skupu obranu pred sudom. Vrijedi li u Hrvatskoj pravda samo za bogate i dobro umrežene pojedince i grupe?

- Teško mi je bez konkretnih podataka odgovoriti na postavljeni upit. Ali je posve jasno da se siromašni okrivljenik, posebice kad je bez branitelja ili mu je branitelj postavljen po službenoj dužnosti, ne može suprostaviti državnom odvjetniku ili imućnijem suokrivljeniku. Znate, u krajem odakle potječem vrijedi izreka „Sirotinjo i Bog te je zaboravio!“. Naravno da tu izreku treba shvatiti metaforički.

Hrvatska javnost je skandalizirana oslobađajućom presudom za Horvatinčića zbog sinkope. Je li vam poznato da je neki sud prije ovog slučaja oslobodio nekoga za ubojstvo ili drugo teško kazneno djelo zbog sinkope? Je li vam uopće poznata praksa obrane sinkopom?

- Predmet je sub iudice i ne želim ga komentirati. Osim toga s moje strane radilo bi se o čistoj spekulaciji da komentiram slučaj iz kojeg mi nisu poznate odlučne činjenice. Nažalost neke od mojih kolega putem medija nadugo i naširoko komentiraju taj slučaj i time pokazuju nedostatak profesionalne etike. Pregledom sudske prakse nisam naišao na kazneni predmet u kojem se okrivljenik branio da je kazneno djelo počinio uslijed sinkope.

Može li slučaj sinkope postati presedan za sudsku praksu na koju bi se mogli pozivati gotovo svi počinitelji teških kaznenih djela?

- Ozbiljan sudac, državni odvjetnik ili odvjetnik ne bi trebao davati odgovor na takvo hipotetičko pitanje.

Nedavno je bivši predsjednik Općinskog suda u Zadru Željko Rogić kažnjen za klevetanje kolega u medijima, a prethodno su se suci za istu stvar naplatili i od medijskih izdavača zbog povrede osobnosti. Je li normalno da u zemlji s navodno ustavnim pravom na slobodu govora mediji budu kažnjeni zato što su u autoriziranom intervjuu prenijeli riječi predsjednika suda o svojim kolegama sucima? Po čemu su to suci, kao državni dužnosnici, bolji od drugih, kad upravo sudstvo mnogi drže rak ranom našeg pravosudnog, ali i društvenog sustava? Kad na niti jedan način nije spriječeno uhljebljivanje sudaca po političkim, nepotističkim i drugim interesnim linijama, i da pritom ostaju doživotno zaštićeni kao lički medvjedi?

- Odnose unutar Općinskog suda u Zadru pozvani su rješavati neki drugi, a ne ja. To su: viši sud, Vrhovni sud, Ministarstvo pravosuđa i Državno sudbeno vijeće.

Zašto suci, ako im je do časti, ne traže simboličnih jednu kunu za navodne klevete ili povrede osobnosti, nego se iživljavaju u novčanim zahtjevima koje im njihove kolege suci rado dodjeljuju bez ikakvog umanjenja?

- Još jedno pitanje izvan mojih osobnih preokupacija i interesa. Rado bih vam odgovorio kad bi za to bio ovlašten.

Jedan od recenzenata vaše knjige je i sudac Ivan Turudić čiju ste revizijsku presudu u slučaju Stepinca integralno u knjizi objavili. Turudićevi istupi izazivaju oprečne reakcije u javnosti, kao i njegova revizija postupka Stepincu koju su kritizirali da je donesena ekspresno, tobože zbog podilaženja aktualnoj politici. Treba li sve osuđenike zbog tzv. "političkog delikta" rehabilitirati, bez obzira što su neki od njih bili osuđeni za ozbiljna kaznena djela, primjerice pljačku, oružane napade, terorizam...

- Eto čovjeka napadamo što je u veoma kratkom vremenu donio revizijsku presudu. Zar to nije za svaku pohvalu? Što se tiče instituta revizije pomiješali ste različita kaznena djela. Revizija je dopuštena samo za politička kaznena djela, politički motivirana kaznena djela ili druga kaznena djela ako je do osuđujuće presude sudova bivše Jugoslavije došlo zlouporabom političke moći ili njoj drugog odgovarajućeg pravnog akta. Ne postoji zakonska mogućnost prihvaćanja revizije ako sud utvrdi da je podnesena protiv odluke kojom je podnositelj osuđen za ratni zločin ili drugo kazneno djelo za koje je Republika Hrvatska dužna progoniti po pravilima međunarodnog prava, kazneno djelo čijim je počinjenjem došlo do gubitka života neke osobe, teške tjelesne ozljede ili ako je osuđenik za sebe ili drugoga stekao protupravnu imovinsku korist ili ako se radi o djelu suprotnom javnom poretku Republike Hrvatske.

Prešli ste 70 godina života i 45 godina rada, kada planirate odvjetništvo objesiti o klin?

- Američki sudac Robert Merton navršio je 80 godina, ali i pokraj toga kao sudac aktivno sudjeluje u suđenjima pred Međunarodnim kaznenim sudom za zločine počinjene na području Jugoslavije. Nadalje, devet sudaca Vrhovnog suda SAD-a biraju se doživotno i taj posao prestaju obavljati kad se više ne osjećaju mentalno i fizički sposobnim. Godine nisu važne, već intelektualna vitalnost, znanje i htijenje.