DIPLOMATSKI DOAJEN FRANE KRNIĆ OBJAVIO JE KNJIGU O SVOJOJ BOGATOJ KARIJERI – 'SUBOTNJI PRILOG SPEKTAR' ĆE JE FELJTONIZIRATI U VIŠE NASTAVAKA.
Prethodne nastavke pročitajte na ovim poveznicama:
MOVI NASTAVAK:
Generalu je Gotovini, još za života predsjednika Tuđmana, uz predsjednikovo odobrenje, a na prijedlog njegovih najbližih suradnika, bilo praktički zabranjeno da se odazove pozivu na razgovor s haškim istražiteljima. Interno obrazloženje takve odluke bilo je u stajalištu da bi generalov odlazak na razgovor bilo indirektno prihvaćanje, odnosno davanje zelenog svjetla s hrvatske strane Tužiteljstvu MKSJ da može u procese inkriminacije uključiti i vojno-redarstvenu akciju „Oluja”.
Oni, u tadašnjem vrhu hrvatske države, koji su na takav način inzistirali na zaštiti opravdanosti operacije „Oluja” očigledno nisu bili ni blizu svjesni kratkovidnosti takve svoje procjene. Jer, dogodilo se upravo obratno. Sprječavanje generala Gotovine da bude preliminarno saslušan od haških istražitelja u biti je bio upravo onaj presudni korak koji je otvorio većinu kasnijih problema i pritisaka na hrvatsku državu u sklopu formalno proklamirane suradnje s MKSJ i, posljedično, za duže vrijeme opteretio cjelokupnu, a posebno vanjsku hrvatsku politiku toga vremena i njezinu poziciju prema međunarodnoj zajednici.
Bio je to odraz pretenciozne nacionalističke samouvjerenosti političkog vrha, kao i odraz neshvaćanja tadašnje realne, još labilne, međunarodne pozicije mlade hrvatske države.Uz to, takva je odluka bila odraz i lošeg poznavanja međunarodnih pravosudnih normi, kao i pogrešne interpretacije širine nadležnosti MKSJ.
Nažalost, nije bilo ni dovoljno svijesti o ukupnim posljedicama koje bi moglo izazvati nepoštovanje statusa MKSJ (koji su podržavale sve najveće zapadne sile) od države koja je tek tražila svoje mjesto pod suncem.A tko su bili dužnosnici, bliski suradnici predsjednika Tuđmana, kojima se to može pripisati, hrvatskoj javnosti ni do danas nije u potpunosti poznato.
Jedan od prvih podataka na tu temu hrvatskoj je javnosti dao bivši hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić i to tek nakon što je napustio HDZ. Međutim, on ni tada nije bio dovoljno precizan. U intervjuu tjedniku „Nacional” 10. lipnja 2003. godine, za razliku od svog izvješća u hrvatskom Saboru 1998. godine, kada je tu odluku o zabrani Gotovini da stupi u kontakt s haškim istražiteljima opisao kao „dogovorenu s generalom Gotovinom”, u intervjuu je naveo da je ta kritična odluka donesena u trokutu: Obavještajna zajednica, Ministarstvo obrane i Predsjednik Republike. Prema Mati Graniću, prethodno je o tome raspravljano i na tadašnjem Savjetu za suradnju s Haškim sudom, koji je i sam oko pitanja treba li ili ne prihvatiti nadležnost MKSJ prema akciji „Oluja” bio izrazito podijeljen. U većini su bili oni članovi Savjeta koji su se takvoj nadležnosti protivili.
Optužnica za Tuđmana
Na prevagu odluke o odbijanju nadležnosti Haaga nad akcijom „Oluja” bez sumnje je utjecala (makar to službeno nikada nije potvrđeno) u to vrijeme nagovještavana namjera haškog Tužiteljstva da bi, vezano za akciju „Oluja”, mogla biti podignuta optužnicu i protiv predsjednika Tuđmana.
(Precizan odgovor na pitanje je li predsjednik Tuđman bio kandidat za hašku optužnicu ostaje više-manje u sferama nagađanja i uglavnom neizravnih tvrdnji tadašnjih glavnih aktera MKSJ. S druge strane, činjenica jest da je i sam predsjednik Tuđman u više navrata, u razgovorima sa svojim najbližim suradnicima, na temelju niza nekih indikativnih haaških poteza vezanih za akciju ‘Oluja’, a posebno zahtjeva prema hrvatskoj vladi o dostavi određene povjerljive dokumentacije, jasno iskazivao bojazan da bi on osobno, kao i komandni vrh Hrvatske vojske, mogli biti optuženi. Pitanje jest je li Tužiteljstvo MKSJ ikada donijelo takvu odluku, odnosno je li uopće pripremalo optužnicu protiv predsjednika Tuđmana ostaje i dalje nejasno.
Tek kada se otvore arhivi MKSJ bit će o tome dobiveni konkretni podatci.
Međutim, prema mojim informacijama, dobivenim u neslužbenim razgovorima s jednim brojem osoba iz Tužiteljstva i MKSJ, protiv predsjednika Tuđmana optužnica je bila napisana pred sam kraj mandata glavne tužiteljice, Kanađanke Louise Arbour. Istraga protiv njega bila je vođena u najvećoj tajnosti, a i sama je optužnica imala tu oznaku, jer je na temelju izričite suglasnosti Suda tužiteljica imala pravo da do konačne odluke sudskog Vijeća s takvim istragama, odnosno optužnicama, ne izlazi u javnost.
Prema jednom od njezinih suradnika, tužiteljica Arbour usprkos napisanoj optužnici nije bila u potpunosti uvjerena da će se sve tvrdnje optužnice moći uspješno dokazati pred sudom, pa je sugerirala da konačnu odluku o podizanju optužnice donese njezina nasljednica Carla Del Ponte, s obzirom na to da će upravo ona, kao nova glavna tužiteljica, biti ta koja će se s optužnicom morati hrvati u jednom takvom kompleksnom sudskom slučaju.A upravo Carla Del Ponte, tijekom jedne diplomatske večere u rezidenciji srpske ambasadorice u Haagu (tužiteljica i ja sjedili smo jedno do drugog), na moje izravno pitanje je li od svoje prethodnice „naslijedila optužnicu” protiv hrvatskog predsjednika Tuđmana, vrlo jasno mi je odgovorila slijedeće: ‘Smrt je spasila vašeg predsjednika, pa je sve obustavljeno’.
Na ovu istu temu Carla Del Ponte je dala slične odgovore i dosta prije ovog našeg razgovora, točnije 2001. godine u intervjuu američkom CNN-u, kao i nekim drugim medijima. No i tada je stvoren dojam da su takve njezine, naizgled precizne izjave, ponajprije formulirane zbog njezinih taktičkih potreba u nekim drugim sudskim postupcima protiv hrvatskih optuženika.
Ipak, najizravniji dokaz da bi predsjednik Tuđman bio optužen pred Haškim tribunalom nalazi se u obrazloženju pravomoćne presude MKSJ, kojom je za izvršenje više kaznenih dijela ratnih zločina, pravomoćno osuđena grupa ‘šestorice’ iz Herceg-Bosne, Prlić i drugi, jer je u tom obrazloženju hrvatski predsjednik imenovan jednim od najodgovornijih političara za ta kaznena djela.)
Iz niza detalja koje sam godinama nakon toga osobno dobivao od pojedinaca iz kruga Haškog tužiteljstva, posebno vezano za tzv. topničke dnevnike i optužbe o prekomjernom granatiranju Knina, a onda i na temelju analize njegove oslobađajuće presude, mogao bih s visokim postotkom izvjesnosti potvrditi da optužnica protiv generala Gotovine uopće ne bi bila podignuta da su Tužiteljstvu u preliminarnoj fazi postupka bili predočeni svi, i njemu i hrvatskoj strani poznati kontraargumenti. Ishod bi bio identičan kao u slučaju generala Luke Džanka, a Hrvatskoj bi time bio, bez sumnje, uklonjen niz političkih problema, dok bi general Gotovina bio lišen težine dramatičnog bijega i sedmogodišnjeg nezasluženog pritvora.
General je Gotovina tek naknadno i indirektno bio poručio Haškom tužiteljstvu (u vrijeme mandata predsjednika Mesića), kroz njegov simptomatični intervju koji je iz ilegale dao uredniku „Nacionala” Ivi Pukaniću i koji je objavljen 10. lipnja 2003. godine, da bi on bio spreman razgovarati s haškim istražiteljima pod uvjetom da mu se prethodno status optuženika promjeni u status osumnjičenika. Ako bi Tužiteljstvo i nakon tog razgovora ostalo pri svojim stajalištima, general Gotovina tada bi se, kako je izjavio, sam dobrovoljno predao Haagu.
Izazov za Carlu del Ponte
U tom intervjuu Gotovina je također kategorički negirao da je prije odluke predsjednika Tuđmana da mu se ne dopusti razgovor s haškim istražiteljima, bio o tome konzultiran. Dodao je da on uopće nije bio ni informiran o zahtjevu Tužiteljstva prema njemu osobno.
Ovakvu Gotovininu tezu, nakon objave intervjua, pokušao je posebnim pismom – političkim inzistiranjem kod Carle Del Ponte – podržati i sam predsjednik Mesić, a i mnogi hrvatski mediji tražili su od Tužiteljstva dozu elastičnosti i udovoljenje Gotovininu traženju, međutim, to više nije bilo izvodljivo. Postojala su dva očigledna razloga zbog čega to više nije bilo moguće.
Prvi je razlog bio eklatantno pravni. Jednom podignuta optužnica po statutu MKSJ više nije mogla biti povučena na taj način. To je bilo moguće učiniti samo od Suda u predviđenoj proceduri, što je podrazumijevalo i dolazak Gotovine u haški pritvor.
Drugi razlog baziran je na psihoefektima koje je dotadašnja dvogodišnja neuspješna potraga za generalom u bijegu izazvala u međunarodnoj zajednici i široj javnosti. „Zahvaljujući” raznorodnim političarima, sociolozima, pravnim teoretičarima i svjetskim medijima, „Slučaj Gotovina", tada se već bio pretvorio u svojevrsni „optužni simbol” Haškog suda i Tužiteljstva i u poseban, osobni, profesionalni, izazov za glavnu tužiteljicu Carlu Del Ponte, koja je generala doživljavala kao jedan od svojih „vrhunskih slučajeva”, čime ga je, već samim tim svrstavala u kategoriju, tada još u bijegu, srpskih ratnih zločinaca, Karadžića i Mladića.
Međutim, realnost takve situacije bila je jasna Račanovoj Vladi, posebno potpredsjedniku Goranu Graniću, a onda i nama koji smo radili u Uredu za suradnju. Granić je i hrvatskoj javnosti u tijeku potrage za generalom poslao jasnu poruku da je „slučaj Gotovina” isključivo pravno pitanje, iz kojeg treba isključiti sve političke aspekte, a istodobno poručio i samom Gotovini u bijegu da može računati na punu podršku pri dokazivanju vlastite nevinosti i na punu pravnu pomoć od hrvatske Vlade.