Porod je jedno posebno iskustvo koje, osim što uvelike utječe na ženin daljnji život, ima znatan utjecati na psihu i duhovnu preobrazbu buduće majke. Iz tog je razloga iznimno bitno da taj važan trenutak žena provede uz apsolutnu podršku i u okruženju u kojem će se osjećati shvaćeno i prihvaćeno... Stoga ne čudi da se sve se veći broj rodilja odlučuje da ih na porođaju prate pripadnice istog spola, koje će im biti najbolja potpora.
Ne, to nisu nužno njihove najbolje prijateljice, sestre ili majke. Riječ je o doulama.
Od srijede sve do utorka (od 22. do 28.ožujka) obilježavamo Svjetski tjedan doula, koji započinje Svjetskim danom doula. Zato je baš ovaj tjedan idealan za temu o ovom prilično novom zanimanju u Hrvatskoj.
Na grčkom, doula [dula] znači žena koja služi. Ona je educirana osoba koja ženi i njezinoj obitelji pruža kontinuiranu emocionalnu, informativnu, fizičku i duhovnu podršku tijekom razdoblja trudnoće, poroda i postpartuma (babinja).
U Zadru postoje samo dvije licencirane doule: Marta Brala (28) i Ivana Mamić (38) koje su nas uvele u ovaj poseban svijet doula i otkrile sve što buduće majke, kao i šira javnost, trebaju znati o ovom posebnom pozivu...
Mnogi još uvijek ne znaju što su točno doule i koji je njihov zadatak? Što one rade, a što nije njihov opis posla?
Ivana: Kako ste i sami rekli u uvodu, mi smo educirane "žene koje služe" ženama i njihovim partnerima u najposebnijim trenucima u njihovim životima. Doule dokazano čine razliku s većim stopama pozitivnog porođajnog iskustva, uspješne uspostave dojenja, većim stopama očuvanja međice, lakšim podnošenjem baby blues-a, a manjim potrebama za upotrebom indukcije, lijekova, intervencija i vakuuma na porodu te manjim stopama izvršenja carskog reza.
Sva znanja i informacije s kojima doula raspolaže su evidence-based, činjenice koje se temelje na suvremenim znanstvenim spoznajama, na temelju kojih žena informirano donosi odluke, a doula je ne osuđujući podržava. Primjerice, doula će te informirati o djelovanju i svim prednostima i nedostacima epiduralne analgezije, a na tebi je da odlučiš želiš li je primiti ili ne. Dakle, važno je naglasiti kako doule i primalje nisu isto: primalje su medicinski obrazovane osobe koje asistiraju pri porodima, vrše preglede i medicinske procedure te na vrijeme uočavaju znakove mogućih komplikacija pa samim time i djeluju kako bi spriječile nastanak istih.
Marta: Kažu da doula ženi pruža podršku od glave do struka, a primalja od struka nadolje. No, nijedna od njih ne porađa ženu. Žena je ta koja rađa, dok su primalje i doule u službi podrške njoj - majci. Doula podrška ukratko izgleda ovako: u trudnoći zajedno se pripremate za porod i postpartum, dostupna ti je za sva pitanja, savjete i nedoumice. Kada uđeš u termin kreće njeno dežurstvo koje traje 5 tjedana (od 37.do 42. tjedna trudnoće), gdje ti je dostupna 24/7 i na tvoj poziv da je porod krenuo ona dolazi kod tebe doma, neovisno koje je doba dana ili noći. U porodu ti pruža nježnu i nenametljivu podršku, pazi da su sve tvoje potrebe zadovoljene, da je ambijent prilagođen porodu, pomaže ti kod promjene položaja i masira te, kako bi ti se olakšale senzacije i trudovi. Po potrebi te prati u rodilište, a nakon poroda dolazi u posjet kako bi ti pomogla oko dojenja i presvlačenja bebe, kućanskih poslova, spremanja hrane te da ti bude moralna podrška.
Kako se postaje doulom i koliko traje proces učenja?
Ivana: Obuka za doulu može se završiti u organizaciji Hrvatske udruge doula (DONA International) ili u organizaciji Balkan birth workers, a postoje i brojne druge međunarodno priznate organizacije putem kojih se može završiti online obuka. Trajanje samog procesa učenja ovisi o tome koju edukaciju odaberete završiti. Postoji širok spektar što sve doulino djelovanje obuhvaća pa tako postoje porođajne doule koje su usmjerene na trudnoću i porod, postpartum doule koje su svoj fokus djelovanja usmjerile na najosjetljiviji period - babinje, zatim bereavement doule koje daju podršku ženama nakon gubitka bebe...
Marta: Ivana i ja, uz još jednu ženu, jedine smo aktivne porođajne doule u Zadru, s tim da ću ja uskoro završiti i obuku za postpartum i dojenje. Naše obrazovanje nikada ne prestaje jer konstantno nadograđujemo naše znanje sa najnovijim istraživanjima, knjigama, webinarima i slično. Također, mnoge doule se usavršavaju u nekom smjeru koji ih najviše privlači. Tako se Ivana certificirala za prenatalnu masažu te prenatal i postnatal treninge, dok sam ja završila obuku za VBAC (priprema za vaginalni porod nakon carskog reza) te masažu abdomena, pomoću koje se rješavaju brojne ženske tegobe.
Kako i zašto ste se odlučile baš za ovaj poziv?
Ivana: Nakon rođenja prvog djeteta, istraživala sam što sam mogla učiniti da mi porod ide nešto drugačijim tijekom. Porod je naime bio divan, zadarsko osoblje je sve moje želje ispoštovalo, no došla sam prerano u bolnicu te sam nekoliko sati u predrađaoni bila sama. Ništa strašno niti neuobičajeno, no željela sam znati kako to promijeniti u idućoj trudnoći. Naišla sam na edukaciju za doule te se prijavila. Tada je sve nekako sjelo na svoje mjesto, naučila sam sve bitno o ulozi hormona u porodu, intervencijama, važnosti pokreta u porodu... U međuvremenu sam se i dodatno educirala, certificirala i započela rad sa ženama pa sam u drugoj trudnoći svo stečeno znanje primijenila na sebi te imala porod o kakvom sam i maštala: 20 minuta od ulaska u bolnicu, rodila se moja kćer.
Marta: Dok nisam zatrudnjela, jedino što sam znala o porodu bilo je ono što sam vidjela na TV-u ili pročitala u ispovijestima Rodine akcije "Prekinimo šutnju". Ono što sam osjećala jest da porod ne mora biti bolno ni traumatično iskustvo, stoga sam krenula pripremati se i educirati putem raznih literatura i online edukacija. Imala sam angažiranu doulu i stručan primaljski tim te sam svoju kćer rodila kod kuće, što je za mene bilo nevjerojatno iskustvo. Nakon poroda spontano sam krenula osvještavati i osnaživati svoje trudne prijateljice te sam tada u biti osvjestila svoj poziv da želim postati doula, kako bi i druge žene imale mogućnost dobiti podršku i znanje kakvo sam i sama imala u tom periodu.
Koliko su ti kućni porodi popularni i jesu li uopće? Koliko ste ih vi do sada radile i kakva su vam tu iskustva, a kakva žena koje su se na to odvažile? Što je sve potrebno za kućni porod i zašto je on (možda) bolji nego u bolnici? Što liječnici kažu na to?
Marta: Svake godine u Hrvatskoj se izvrši stotinjak planiranih kućnih poroda (tu se ne ubrajaju slučajni porodi gdje žena nije stigla do bolnice). Kućni porodi su za vrijeme Covida doživjeli svoj porast, ponajviše zbog zabrana pratnji u rodilištima te nepoštivanju smjernica SZO-a u slučaju pozitivnog testa kod majki i beba. Do sada smo bile na desetak kućnih poroda i iskustva su nam predivna. Također, žene koje su se odlučile na takav porod su prezadovoljne svojim iskustvima.
Ivana: žene koje se odluče na to su dobro informirane o svemu, moraju imati urednu trudnoću i angažirati primalju. Ono što je njima najbitnije, žele biti aktivan sudionik svog poroda. To znači: osluškivati svoje tijelo, čekati da porod prirodno krene, neometano se kretati za vrijeme trudova, zauzimati razne položaje, jesti, piti, koristiti tuš, kadu ili porođajni bazen, povremeno pratiti bebu ctg uređajem, ne žele nepotrebne bolničke intervencije, žele pričekati s presijecanjem pupkovine dok dijete ne primi svu dragocjenu krv s matičnim stanicama, itd... Na kućnom porodu nema pravila kada taj porod mora biti dovršen, odnosno ako je sve u redu sa bebom i mamom, nježno se sve pušta da ide svojim tijekom, ne gledamo na sat. Sve žene su upoznate i sa mogućnošću transfera u bolnicu, koji se najčešće događa kod dužih poroda kad primalja primijeti da mama gubi polagano snagu. Sve se situacije prepoznaju na vrijeme i reagira se u dogovoru sa trudnicom. Nikada nema hitnoće!
Marta: Štoviše, većina situacija koje se u bolnici procjenjuju kao komplikacija, kod kuće se bez problema rješavaju jednostavnom promjenom položaja ili, primjerice, odmorom. Kada poštuješ fiziologiju poroda, znaš da tvoje tijelo djeluje u ciklusima i ako se uspore trudovi, to je uglavnom zato što tijelo daje priliku majci i bebi da odmore i prikupe snagu za dovršetak "maratona".
Ivana: Osobno znamo za nekoliko zadarskih ginekologa koji imaju pozitivan stav prema kućnim porodima, no budući da su unutar sustava, ne nastupaju javno s time. Razumijemo ih i iskreno se nadamo da će doći uskoro do promjena te da će porodi biti vraćeni primaljama, a da će doktori preuzimati samo patološke trudnoće i porode. Nadamo se i minimalnim promjenama u hrvatskim rodilištima, poput neometanog kretanja žene za vrijeme trudova, koje bi odgodilo eventualne intervencije poput davanja sintetičkog oksitocina. Nadalje, dopuštanjem ženi da pri izgonu zauzima položaj koji je prirodniji za nju i za bebu, smanjio bi se veliki broj carskih rezova. No da nije sve tako crno, dokazuju nedavne priče žena koje su u zadarskom rodilištu dobile "zlatni sat", zatim jednu je ženu primalja odvela pod tuš te ju nježno polijevala toplom vodom po donjem dijelu leđa i tako joj olakšala trudove... Čujemo razne priče te smatramo da sve primalje i doktori koji uvode neke promjene u našoj bolnici mogu biti ponosni na sebe, jer čine divne stvari ne samo za naše Zadranke, nego i za naš grad. Ne kaže se uzalud "Promjenom načina rađanja mijenjaju se naša djeca, naše obitelji, a naposljetku i cijeli naš narod."
Kakva su vaša dosadašnja iskustva, osobito sa Zadrankama? Jesu li se ljudi ovdje ipak malo otvorili ka takvim (nazovimo ih alternativnijim) pristupima trudnoće, poroda i postpartuma ili su i dalje dosta skeptični po pitanju posla koji radite?
Marta: Prije nekoliko godina, kada sam započela s radom, više sam imala angažmana od žena iz Splita i Rijeke, nego iz Zadra, no i one su se u zadnje vrijeme počele sve više otvarati prema tome. Oni parovi koji osjete da im je potrebna naša podrška, nakon svega imaju samo riječi hvale za nas.
Ivana: Nailazimo na raznorazne stavove prema doulama. Neki smatraju da je to nepotreban trošak, jer sve su žene rodile - nekako! No ljudi najčešće imaju podržavajuće stavove i sve više cijene naš rad, a najviše pohvala dobivamo upravo od partnera. Jer katkada je doula na porodu potrebnija upravo njima - da im pomognemo da pronađu svoje mjesto na rođenju svog djeteta, pružimo im sigurnost te da čuvamo prostor.
Mogu li doule ići u bolnicu kao pratnja? Kako medicinsko osoblje reagira na to?
Marta: U većini hrv. rodilišta doulama je dopušteno da dolaze kao pratnja, no ja osobno to ne prakticiram. U radu s trudnicama tijekom pripreme za porod uvijek maksimalno uključim njihove partnere, kako bi i oni bili informirani i bez straha. Većina muškaraca jedva dočekaju sudjelovati, nakon što shvate koliko je bitna njihova uloga u porodu. Nažalost, u našim rodilištima je dopuštena samo jedna pratnja, dok u uređenijim zemljama prisutnost doule ne isključuje partnera na porodu.
Ivana: Na početku svog rada sam kroz komunikaciju sa djelatnicima medicinskog osoblja predstavila što i tko su doule te nemam neugodna iskustva prilikom pratnje na porodu. Ja sam tamo isključivo kao podrška ženi koja me angažirala te se ne uplićem u rad medicinskog osoblja. Međutim, kada situacija to dopušta, odnosno partner je prisutan te ima volju i mogućnost – potičem upravo njegovu prisutnost na porodu.
Koliko se u zadnje vrijeme posao doula proširio u Hrvatskoj i koliko je svijest o njihovom postojanju postala veća (zahvaljujući medijima i prije svega društvenim mrežama gdje doule ipak dopiru do najveće publike)?
Marta: Što se tiče rasprostranjenosti doula, ima nas dosta u usporedbi sa stanjem prije 5-10 godina, ali i dalje je brojka vrlo mala. Najveći izbor doula je u Zagrebu. Po ostalim većim gradovima nema nas puno, no i potražnja još nije toliko zaživjela, stoga ima posla taman za svaku od nas. U Hrvatskoj svake godine 30-ak novih doula završi obuku, no samo nekoliko njih se odvaži da im to baš postane zanimanje. Štoviše, djelatnost doula još uvijek nije uvedena u popis NKD-a. Stoga doule najčešće otvaraju obrte za savjetovanje, ako se uopće odluče na to. Jer najčešće treba godina-dvije dok se uhodaš, dok ljudi saznaju za tebe. A priroda ovog posla je vrlo odricajuća pa ga je nemoguće raditi uz neki drugi, stalni posao.
Ivana: Što se tiče svijesti o postojanju i vrijednosti doula, to se u zadnje vrijeme počelo širiti - najviše zahvaljujući društvenim mrežama, gdje dosta kolegica promovira svoj rad. Kao i za svaku drugu djelatnost, potrebno je puno ulaganja u marketing i društvene mreže ako želiš doprijeti do veće publike. Nas dvije ne reklamiramo se toliko na društvenim mrežama, ali žene svejedno nađu put do nas. To je najčešće putem preporuka zadovoljnih klijentica, koje nas dalje preporučaju svojim prijateljicama i to je, smatramo, naša najveća reklama. Kroz godine rada imale smo na desetke trudnica i isto toliko prisutstvovanja porodima.
Znate li možda kakva je situacija u svijetu? (ili pak u EU, nekim nama bliskim zemljama – Slovenija, Italija..?)
Marta: U Americi i zemljama EU, pa tako i u našim susjednim (Italija, Slovenija, Mađarska) doule su već godinama unazad prepoznate kao "čuvarice poroda", žene ih masovno angažiraju te su u određenim zemljama čak i integrirane u medicinski sustav, gdje u suradnji s medicinskim osobljem čine savršene i sveobuhvatne pružatelje perinatalne skrbi. Što se tiče samog mjesta rađanja, u tim zemljama postoje različiti modeli skrbi unutar i izvan rodilišta, kućni porodi su regulirani zakonom te je moguće roditi i u tzv. kućama za porode – to su centri koji su uređeni tako da posjeduju sva pomagala potrebna za porod, vode ih samostalne primalje u suradnji s doulama, a uz ženu i njenu bebu tamo mogu boraviti i njen partner te njihova ostala djeca.
Mnogi, nažalost, i dan danas osporavaju postporođajnu depresiju, a ona je baš u Dalmaciji često tabu tema. Kako komentirate zapravo cijeli taj proces nakon poroda, u kojem je žena (ponavljam, u ovim krajevima) gotovo prepuštena sama sebi (i na milost ili nemilost svoje obitelji)? Kako tome stati na kraj i educirati ljude? Osobito starije generacije koje vole imati svoje prste u "podučavanju" novih, mladih majki?
Marta: "Bapski savjeti", koliko god oni dobronamjerni bili, ne bi smjeli biti nešto na što će se jedna mlada majka, pogotovo prvorotka, oslanjati. Jer, upravo zbog tih savjeta, mnoge majke odustanu od npr. dojenja, misleći da nemaju dovoljno mlijeka, da im je beba gladna i slično. Za takve stvari postoje stručnjaci, savjetnice za dojenje. Zatim su tu savjeti poput: "ne nosi puno bebu, naviknut ćeš je na ruke"! I to se govori u periodu kada jedino što je bebi potrebno JESU ruke i dojke majke... i tako dalje.
Obitelj i prijatelji mogu biti jako dobra podrška novopečenim roditeljima, ali samo ako im se postave jasne granice te daju smjernice za pomoć koju trebaju te informirano donose svoje odluke. Dobra priprema je ključ svega.
Što se tiče postporođajne depresije, prije svega ja bih tražila i liječila uzrok, a ne simptome. A uzrok, osim u neadekvatnoj i nedovoljnoj podršci tijekom babinja, u velikoj većini slučajeva leži upravo u ženinom iskustvu poroda; kakva su joj bila očekivanja, koliko su poštovali njene želje, prava i integritet, koliko su uvažavali njenu sposobnost donošenja ispravnih odluka bez zastrašivanja i emocionalne ucjene poput: "Misli na život svoje bebe!", gdje je žena, najčešće neopravdano, prisiljena odabrati "manje zlo", a to je najčešće nepotrebna intervencija, u zamjenu za dobrobit svog djeteta.
I onda nakon toga, kada se žena, osim od poroda, pokušava oporaviti i od traume koju je doživjela (a svaka je stvarna i vrijedna pažnje, bez obzira koliko se subjektivnom ta trauma činila), njena se bol u prevelikom broju slučajeva umanjuje i banalizira izrazom: "Budi zahvalna što ste ti i beba žive i zdrave". Zanemarujući jako bitnu činjenicu: da bi beba bila zdrava i sretna, prvo majka mora biti zdrava i sretna!
Nadalje, problem leži i u tome što se velik broj žena priprema za porod, ali ne i za postpartum, misleći "bitno da porod prođe dobro pa ćemo se lako kasnije snalaziti u hodu"...
No zapravo priprema za roditeljstvo je jednako bitna, ali i puno kompleksnija. Mnogi nikada nisu ni čuli za tzv. "baby blues", koji se javlja kod 80 poto žena nakon poroda. Karakteriziraju ga osjećaj tuge, umora i bezvoljnosti, a uzrokuje ga nagli pad estrogena i progesterona nakon poroda. To stanje obično nestane samo od sebe unutar dva tjedna od poroda, no ponekad žene uz nedovoljno sna i hrane upadnu u dublja stanja, što naposljetku vodi do depresije i ako se na vrijeme ne prepozna, može biti kobno.
I sama sam izgubila jednu blisku osobu kod koje nažalost nije na vrijeme prepoznata i pružena pomoć, stoga pokušavam stavljati veliki naglasak na postnatalnu skrb kod žena, koja se na našim prostorima nažalost samo sastoji od jednog pregleda kod ginekologa 6 tjedana nakon poroda i to je to... - zaključila je Marta.
