Veliki zadnji razgovor sa Stanislavom Antićem (3. dio): "Da me kidaju na komade, ja ne bih kod tih lupeža išla..." - govorila mi je Renata Peroš!

Bila je to 2016. godina, Stanislav Antić dao nam je svoj veliki životni intervju koji je objavljen tada u Slobodnoj Dalmaciji i na portalu Zadarski.hr, u tri nastavka koji su se pisali, a i čitali, u jednom dahu...

Razgovor sa Stanislavom Antićem 2016. godine - 3. dio

Osamdesetih godina zadarski SAS pod vodstvom Stanislava Antića (88) postaje financijski gigant i u jugoslavenskim razmjerima. Antić vizionarski širi poslove na gradnju najveće nautičke marine na Jadranu, "Zlatne luke" u Sukošanu/Bibinjama, a ulaže i u tvornicu jahti "SAS Vector". U poslu mu pomaže misteriozni Dragoljub Đorđević, ali poslovni zamah posustaje pred – politikom. Novoizabrani hrvatski predsjednik Franjo Tuđman stiže u Zadar i ljevičar Antić broji svoje posljednje dane za kormilom SAS-a. No, prije smjene ostavit će trajni trag izdašnim donacijama za opće dobro...

Kako ste dijelili taj silni zarađeni novac?

– A što ću napraviti s tim parama, ako neću ostaviti što za narod? U SAS-u su se bunili: "Mi se iscrpljujemo i onda dilimo pare." A ja velim: "Kad si se ukrcao na brod u oceanu i kad si na sigurnome, oni šta plivaju okolo, ne bi te bilo briga za njih i ne bi ih spasio? Da i njih zaposliš, da povećaš broj zaposlenih u SAS-u, ali i okolo." Jer najvažnije je primiti plaću i naučiti čovika. Posli može loviti ribu i na drugom mjestu. Ovo što je ostalo iza SAS-a ostalo je za opće dobro.

Bilo je i onih šta su dolazili da im pomognem za posrnula poduzeća. E sad, zašto bih ja i njima pomogao, znači da pomažem rukovodstvu koje ne može osigurati plaće, da ga podržavam? I politička je garnitura u Zadru negodovala, jer su govorili: "Antić je poremetio sve odnose". Pogotovo su plaće stvarale revolt kod ljudi da drugi nisu sposobni ili je Antić presposoban, pa da ne bi imali problema, najbolje je njega srezati tako da nema talasanja.

U to je vrijeme došao prijedlog iz Zadra Centralnom komitetu SKH da se makne Antića. Ante Marković bio je član CK i prije toga dugogodišnji direktor "Končara", od kojega je učinio svjetsku firmu. Iznose oni kako Antić stvara političke probleme s tolikom plaćom i da te anomalije treba sprječavati u našem društvu, uglavnom da me treba maknuti. Onda se digao Ante Marković, kojega nisam prije poznavao, a on mi je 1990. godine to ispričao: "Antić ne radi na teret bilo koje društvene zajednice jer se od početka razvija bez dinara kredita, nego je iz vlastite akumulacije zarađene na vanjskom tržištu stvarao sredstva, širio se i došao do ovakvih razmjera da ima ovolike plaće i takvu tehnologiju, a okupio je i vrhunski tim stručnjaka da je polučio takve rezultate." Diskutantu koji je predlagao da me maknu odgovorio je: "Evo, ja vam dajem sredstva, ne da ih vi stvorite, nego iz banaka koliko god vam treba, ali ostvarite rezultate rada u bilo kojem području kao što je on ostvario i neću imati ništa protiv toga da imate deseterostruku plaću kao kod Antića!"

U CK SKH nastao je muk i SAS više nije dolazio na dnevni red.

Kad se krajem osamdesetih birao novi predsjednik SIV-a, u "Borbi" je masnim slovima pisalo: "Stanislav Antić, direktor zadarskog SAS-a, predlaže Antu Markovića za predsjednika SIV-a". Tada sam bio priznat u jugoslavenskim poslovnim krugovima i držalo se do moga stava, a to sam ponovio i na beogradskoj televiziji. Poslije smo se sreli na 14. kongresu i još kasnije u nekoliko prilika i jako me je uvažavao.

Godine 1992. bio je Grazu, gdje se bavio uvozom i izvozom. Čuli smo se telefonom i tada me je pozvao: "Antiću, dođi kod mene i zaradi, nisam sirotinja, ali nisam ni prebogat. Ali imam dosta." Kupovao je i neke dionice, a zaradio je novac najviše izvozom u BiH. Zvao me je da dođem, ali ja sam tada bio bolestan i nije mi se išlo…

Kad su me u SAS-u istjerali i pomeli "željeznom metlom", nisam dobio ni otpremninu. Imao sam pravo na neku stimulaciju koju sam morao sudom tražiti… – govori nam Antić.

Pitali smo ga tada i o Dragoljubu Đorđeviću, kojega se uvijek spominjalo kao posebno važnu osobu u Antićevoj karijeri. Taj pomalo misteriozan bivši potpukovnik KOS-a iz Beograda, koji je izišao iz vojske kako bi poslijeratnu vojnu karijeru zamijenio poslovnom i postao vrlo važan faktor u trgovinskoj razmjeni Jugoslavije i SSSR, osobito na polju metalne industrije, od početka osamdesetih godina intenzivno je surađivao s Antićem, koji mu je zauzvrat zaposlio i suprugu u SAS-u, a Đorđević je financirao i izgradnju prometnice u Kožinu pokraj Zadra, gdje je izgradio i kuću koja je u Domovinskom ratu srušena.

– Za Đorđevića su "krivi" Rusi. Ja nisam htio nastaviti razgovarati s Rusima o dugogodišnjem poslu koji smo trebali imati s njima, a njima se žurilo. Oni su tražili da izradim cjenik za sve elemente iz kojih se sastoji specijalni alatni stroj u bilo kojoj varijanti, što je bio mukotrpan posao, kako bi mogli stotinu tehničkih zadataka poslati poduzećima po Europi i Hrvatskoj i tako komparirati cijene, naše i njihove. Razlika između njihove i moje ponude bila je oko 20 posto. Imao sam ja i druga tržišta za izvoz i bio sam oprezan s tim velikim poslom da ne izgorim zbog cijene, da ne radim za ništa s njima.

U Moskvi mi je, prilikom sastanka "Mašinosaveza" s Ministarstvom avijacije SSSR-a, prišao Đorđević i rekao: "Antiću, zamolio me je šef Konjunkturnog odjela 'Stankoimporta' Saltikov da te nagovorim da završiš s njima razgovore o cjeniku elemenata specijalnih strojeva." Nastavio sam te razgovore i za dva dana smo se složili tako da sam im popustio oko osam posto. S tim se koeficijentom pomnožio naš cjenik i potpisali smo ugovor o cjeniku.

Rus Saltikov veli mi tada: "Malo smo se namučili, ali dobro si prošao." A Đorđević, koji je me privolio na sastanak, rekao je: "Ja ću obavljati administraciju, ali kao protuvrijednost zaposli mi ženu u SAS-u za moju uslugu u Moskvi." Zato sam mu ja zaposlio ženu i imao sam malo problema zbog toga, zvali su me jer me je netko prijavio Udbi pa sam morao to objašnjavati zašto i kako. Ona je bila u drugoj grupi srednje stručne spreme, a tražio je još da na teret SAS-a bude dva mjeseca u Moskvi preko godine, mada nije sve ni koristila… Njoj je zadnji direktor koji je bio u SAS-u Robert Škifić poslao knjižicu 1996. godine, a da nije uopće upisao radni staž od 1982. godine, što je bila sramota za firmu i čovjeka, da kaznimo nekoga da ne može dobiti mirovinu, ali ja za to nisam bio kriv. U razgovoru sa ženom gospodina Đorđevića poslije njegove smrti predbacila mi je da sam ja kriv što ona nije dobila radni staž, iako su ti isti ili slični i mene izbacili iz poduzeća – kazuje o tome Antić.

Đorđević je za prvi posao posredovao bez provizije, ali u kasnijem razdoblju 1988., 1989. godine, izvan ugovora sa "Stankoimportom", SAS mu je odobravao četiri posto provizije, te su surađivali s njim i njegovom tvrtkom "Riko", registranom u Ljubljani, sve do sredine devedesetih godina.

– Mene su optuživali da sam u Beogradu potrošio 1,8 milijuna dolara za poslovne prostorije koje je on kasnije otkupio od poduzeća. Znate kako je, kad imate partnera, tamo gdje može više zaraditi, tamo ide. Dosta se njih počelo otimati za njega i sugerirali su mu "dat ću ti ja više, ali napusti Antića". Nije on mogao napustiti Antića jer sam ja uživao veliki poslovni ugled među Rusima i bio sam točan u isporuci, a nije to ni želio.

Đorđević je, kao i vi, izgradio kuću u Kožinu?

– Da, u uvali u najzapadnijem dijelu Kožina, i onda su mu je u ratu srušili. Nije bio miloševićevac, dolazio je iz partizanske obitelji i sva su mu braća poginula u Drugom svjetskom ratu, samo su on i otac ostali živi.

Zašto je on imao tako dobre veze s Rusima?

– Najprije je bio referent u "Intertehni", koja je bila zastupnik "Stankoimporta" u Jugoslaviji, zatim u Sloveniji, u "Kovinotehni", te u još nekim poduzećima. Upalilo mu je s velikim poslom "Lade" u Toljattiju jer ga je direktor zamolio da za izvoz njihovih automobila nabavlja strojeve sa Zapada. Tada je, 1991. godine, zaradio preko sto milijuna dolara, ali se već 1993. godine razbolio. Umro je od raka u najvećem stadiju bogatstva 1. siječnja 1995. godine.

Postali ste dobri prijatelji kroz poslovnu suradnju?

– Imao je dobar posao s izvozom nekih slovenskih strojeva za Ruse i postigao je veliku proviziju. Pitam ga ja: "Što ćeš s tim? Ajde, možeš ustupiti makar dio pa da u Kožinu napravimo cestu." On je više volio boraviti u Dalmaciji nego u Ljubljani. "Tankerkomercu" je ostajala provizija od tog posla, ali smo prethodno dogovorili da "Tankerkomerc" zadrži samo jedan posto, a ostali dio bit će raspoređen kako ja odredim. Uglavnom je išla Mjesnoj zajednici u Kožinu. Jedino što sam na molbu Mjesne zajednice mojega rodnog mjesta Prvić Šepurine odredio da im "Tankerkomerc" da donaciju da mogu kupiti jednu dizalicu za brodice. To je uspomena mještanima od mene iz toga vremena.

Niko Bašić je nakon toga napravio projekt i Đorđevićeve kuće u Kožinu, koju mu je po ugovoru izgradilo poduzeće GP "Jadran" iz Zadra. Poslije je izbio rat i on je morao otići, a i SSSR se raspao…

Tajanstveno je umro, a da ja uopće nisam imao pojma da je bio bolestan. Nitko to nije htio kazati.

Kad se dogodila vaša smjena i po čijem nalogu?

– Devedesete godine došao je Franjo Tuđman u Skupštinu općine Zadar. To mi je prenio pokojni inženjer Petar Selestrin. Bio je organiziran referendum o povjerenju direktorima. Šuškalo se da je to pripremljeno za Antića, jer čim su mene maknuli, više nitko nije morao ići na provjeru. Rekli su Franji: "Gospodine predsjedniče, nije moguće da ćemo sada na referendumu za smjene micati sposobne ljude poput Antića." "Iz mog saznanja, Antić nije dobar čovjek", to im je on odgovorio.

Kad je on to rekao, znalo se što treba poduzeti.

Nekidan mi je došao jedan bodul: "Uh, kakav je to bio pritisak, direktore." Ja ne znam tko je taj pritisak vršio u Zadru, ali znam da su ljudi u strahu morali glasati.

A i Vladimir Šeks me je spriječio da – skupa s pedeset radnika koji su, kao i ja, stavili svoje kuće i stanove pod hipoteku – da dobijemo kredit od banke i kupimo 50 posto dionica SAS-a zajedno s građanima koji su upisivali dionice SAS-a. Šef kabineta Šeksa odvlačio me je mjesec dana za odgovor dok nije istekao rok. Jedan član Upravnog odbora Splitske banke rekao mi je da su dobili nalog iz Zagreba da se meni i radnicima ne da hipotekarni kredit.

Što je bilo u pozadini svega?

– Tko će to bogatstvo prigrabiti sebi. Tko će to sve pokupiti. Sve to znam, ali ne bih to htio ovdje staviti, pa da me neki živući sutra ganjaju po sudu, ali znam da su cijelu flotu rasuli i da se to pokupilo za nikakve pare, a da ne govorim o politici firme godinama kasnije. Danas tamo ljudi zimi rade u zimskim kaputima. Kažu mi: "Direktore, gore nego na robiji." Plaće su im danas, ne znam, bit će tri, četiri tisuće kuna.

Nemate više nikakvih dodira sa SAS-om?

– Ma kakvi. Kad su me smjenjivali, bit će su mislili sad će on poludit, donit će pištolj… Ja sam sebi rekao: "Stane, stavi križ na to kao da nikada ništa nije niti bilo. Jer sve to vrime liči, ionako moraš otići. Shvati to tako." Kad su počeli govoriti na zadnjem sastanku, prekinuo sam to i rekao: "Gospodo, ako ja vama nisam potreban, vi meni sigurno niste." 

I onda sam otišao.

Najlakše je razbiti nešto, stvoriti je puno teže. Od kamena temeljca za dvadeset sam godina napravio svjetsku fabriku, po ekonomiji najbolju na svijetu, a stvorio sam i ljude koji se ponose time da su radili u SAS-u. U Njemačkoj su znali za nas i govorili su: "Ako si radio u SAS-u, možeš kod nas dobiti posao. Jer sigurno te Antić ne bi primio da nisi znao."

Još je malo onih zagriženih koji dolaze k sebi i koji priznaju da sam bio dalekovidan jer sam još 1985. godine, kad smo najbolje živjeli, kad se letjelo avionima na izlete po osam dana u Atenu, Rim, Moskvu, na zboru radnika rekao: "Štedite novce, neće uvijek ovako biti. I zapamtite da vi i vaša pokoljenja, odnosno unuci i praunuci, nećete živjeti tako dobro kao što vi danas ovdje živite."

Kako ste to znali?

– Shvatio sam da to ne može stalno trajati tako, ali ako si odmah dobio stan, napravio kuću i imao plaću od četiri, pet tisuća maraka kao KV radnik, a inženjer ili pravnik još i više, to je bilo čudo. Stanovi su bili još veći od današnjih, a stanarina je bila deset, petnaest maraka. Poslije su otkupljeni za 10 posto vrijednosti. Nikola Bašić je specijalno za SAS projektirao na Bilom brigu zgradu s takvim stanovima. Sada za stan treba cijela ženina plaća, i to da ga otplaćujete cijeli radni vijek, a tek otplate sa švicarcima... Pitaju se kako Antić nije krao. Kao prvo, ja sam želio mirno spavati. Neki sada ne spavaju mirno. Ta bogatstva sada ostaju pojedincima, a proletarijat, koji nije jamio, sada to mora vraćati.

U privatnom biznisu ipak niste uspjeli, vaš je "Adex" za proizvodnju plastične stolarije i brodova neslavno završio u stečaju?

– Nisam ja išao u svoj biznis, nego sa sinom u partnerstvo. Čim sam mu dao da bude direktor, više me nije slušao. A kad je Jadranka Kosor uvela porez na brodove, sva su mala brodogradilišta propala i otišla u stečaje. Nikada više ne bih išao sa sinom u biznis ako bih opet mogao birati. Radi mira u kući, pristao sam na neke stvari, ali više ne bih – tvrdi danas.

Stanislav Antić zamalo je postao gradonačelnik Zadra 2001. godine. S dugogodišnjim prijateljem Josipom Ećom Vlahovićem kreirao je Nezavisnu listu, koja je na lokalnim izborima dobila 10 mandata i iznenadila sve, a najviše SDP, koji nije želio s Antićem u koaliciju prije izbora kojom bi, kasnije se vjerovalo, sigurno osvojili vlast u Zadru. HDZ je imao 13 vijećnika, što mu je bilo nedovoljno za osvajanje vlasti, pa je Antić s SDP-om i HNS-om imao sigurnu pobjedu. Sve dok Renata Peroš s njegove liste na glasanju nije podigla ruku za – Božidara Kalmetu i tako osigurala HDZ-u tijesnu pobjedu.

Trebali ste postati gradonačelnik Zadra. Što danas mislite o Renati Peroš, koja je izabrana na vašoj listi, a digla je ruku za Kalmetu?

– Zbog svojeg ugleda među građanima dobio sam tada velik broj glasova, ali ne znam je li to i konačan broj jer ja nisam imao svoje promatrače na izbornim mjestima. Mi smo dobili 10 glasova, SDP tri i HNS jedan glas, i onda se našla Perošica, koju je HDZ prije toga izbacio i bila je prije toga šest godina na birou rada. Pas s maslom ne bi polizao što je ona o njima govorila. Prevaranti, nemoralni, lupeži… preda mnom i pred Josipom Vlahovićem. I na glasanju ona diže ruku za Kalmetu, koji dobiva 14 glasova, a mi ostajemo na 13. I onda se grli, ljubi s Kalmetom, a sve na pasja kola je o njemu govorila i cijelom tom društvu. "Da me kidaju na komade, ja ne bih kod tih lupeža i razbojnika išla…", ovako je govorila.

A onda mi je poručila da je bila prisiljena. Znači li to da je bila nečim ucijenjena? I onda sam razmislio. Cijeli svoj život posvetio sam poduzeću i kraju u kojemu sam živio i da me tako "veliki Hrvat i domoljub" ocrni. Vidite kako je čovjek jeftina roba za prodaju? Izvlačila se na generala Antu Gotovinu, a ja sam rekao: "Uložit ćemo para koliko triba, ali Gotovini bih savjetovao da ide na sud i tamo dokaže svoju nevinost i da mu u tome pomognemo koliko god možemo", što je na kraju i učinio, a ta njena stranka progonila ga je po cijelom svijetu kao životinju i na kraju ga dovela u Haag.

I na početku su mu savjetovali da pobjegne, ne zbog njegove sigurnosti, već zbog političkog vrha, tako da je on na kraju ispao žrtva svojih nadređenih.

Da ste postali gradonačelnik umjesto Kalmete i da nije bilo te prevare, bi li Zadar išao u nekom drugom smjeru?

– Ja bih najprije okupio intelektualnu elitu Zadra da formiramo savjete jer nisam najpametniji čovjek na svijetu, tako da vidimo kako na najbolji način razvijati Zadar, čemu dati prioritet. Interes mi je bio Zadar, a ne privatni interesi. Perošica je odmah dobila radno mjesto, nagradili su je za životno djelo. Ona je postala simbol kakav čovjek treba biti u životu da bi uspio.

Znate li zašto sam prihvatio ovo priznanje HGK? Samo zato da ostane u uspomeni mladim naraštajima da se sve može napraviti i u najtežim danima, samo ako čovjek voli sebe i društvo u kojem živi.

Kako vam se danas čini Zadar, u kojem smjeru ide?

– Ja sam se odonda isključio se iz Zadra i povukao se u Kožino, gdje se samo bavim voćkama, povrćem… Ne želim se opterećivati time, da bih što duže živio. Pogledajte broj zaposlenih sada i onda. Devedesete godine bila je parola "srušiti sve pa ćemo iz pepela kao feniks izgraditi novo društvo".

A ispalo je pokrasti sve...?

– Čudna je ta naša narav, taj naš odnos prema imovini. Srbi su u Obrovcu ostavili sve tvornice zaključane, sve je bilo na svome mjestu. Za nekoliko dana pozvala su me dva čovjeka koji su nosili debele kolajne od zlata oko vrata. Kažu mi: "Antiću, idemo u Obrovac u tvornicu hidraulike pa ćeš ti to voditi, mi smo to kupili." Kad smo došli tamo, na upravnoj zgradi bili su skinuti okviri prozora, porazbijani alati, motori pokradeni… Bože mili, govorim ja. Ma da su to Srbi napravili kad su odlazili ća pa da ne ostane Hrvatima, bio bih razumio, ali Hrvati došli do svoga i uništili? Pa moraš biti bedast! Nije to bilo srpsko, to je bio hrvatski novac. Svaki Hrvat, ako je domoljub, to je morao čuvati kao zjenicu oka. Ja ne znam koji je to motiv, koji poriv...

Dobili ste priznanje za životno djelo. Kad danas pogledate unatrag, što biste drukčije napravili u životu?

– Ne bih ništa. Moj je put od početaka uvijek bio trnovit, uvijek je bilo prepreka, prijatelja, neprijatelja, podbadanja… Kao u životu, tako i svaka proizvodnja ima svoj uspon i pad. Ona doživljava transformacije, kao sada s telefonijom. U strojarstvu možda nešto manje, ali i tu su stalne promjene. Kod specijalnih alatnih strojeva, pneumatiku i hidrauliku zamijenila je elektromehanika pomoću vretena i kočionih motora. U kombinaciji s robotima, to je rad bez ljudi. Najveći je problem čovječanstva da imamo hiperprodukciju, najsuvremeniju tehnologiju, a nema posla. Bogati imaju puno para, a radnici koji su to stvorili ostali su bez posla i skapavaju od gladi. Taj sistem ne valja. Preveliko gomilanje bogatstva kod malog broja ljudi i sve više siromaha stvara konflikte. Ako ovi koji imaju para ne budu to znali ublažiti, bit će ugroženi jednako kao i sirotinja. Neka upamte to.

KRAJ