Za euro navija logika, za kunu nostalgija. Spominjati skok cijena nakon konverzije potpuno je bespredmetno

Emocije i nostalgija normalne su i razumljive, no ima nekih segmenata u životu i državi u kojima znaju biti jako štetne. Ekonomija je u tom smislu posve sigurno u samome vrhu. Emocije u konačnom zbroju uspjeha i neuspjeha, koristi i gubitaka, razvoja ili stagnacije, ne znače baš ništa. Jednostavno, imate plus ili minus. Svim emocijama usprkos. Makar one bile vođene najiskrenijim željama za boljitak. Štoviše, upravo zbog takvih najboljih želja i emotivne borbe za njih, one mogu presudno djelovati na to da željeni plus na koji ciljaju u konačnici bude minus. Šteta za sve.

Naravno, u aktualnom slučaju sukoba emocija s ekonomskim razumom i logikom riječ je o uvođenju eura umjesto kune kao hrvatske valute. Kada je o takvoj ekonomskoj operaciji riječ, emocije jednostavno treba staviti na "stand by" i stvari gledati potpuno hladne glave. Samo takva procjena može voditi odluci korisnoj za ekonomiju zemlje i bolju budućnost svih njezinih građana.

Samo ekonomski interes

Što mislite kako su se emotivno osjećali Nijemci kada su svoju veliku i svugdje priznatu njemačku marku odlučili zamijeniti za euro? Kako je Talijanima bilo napustiti liru, Francuzima franak, Grcima drahmu? Manje teško nego nama kunu?

No, unatoč svim emocijama i tradiciji, napustili su te valute i odlučili se za prelazak na euro. Razlog takve odluke bio je i ostao samo jedan – interes nacionalnih ekonomija, a time i građana tih zemalja, u novom svijetu. U novoj podjeli globalnih karata u kojoj mali, ili barem puno manji od SAD-a i Kine, gube ekonomsku utrku.

Nostalgiji u takvoj situaciji jednostavno nema mjesta, jer vodi samo unatrag, u gubitak. To najbolje potvrđuje bolna situacija u kojoj se nakon uvođenja eura, a zbog problema enormnih vlastitih državnih dugova, našla Grčka. Unatoč teškim godinama kroz koje su zemlja i njezini građani prošli pritisnuti kreditnim obvezama, pozivi na povratak drahmi nisu naišli na podršku građana. Kao ni nedavni slični pozivi na povratak liri u Italiji, pritisnutoj ekonomskim teškoćama i velikim vanjskim dugom. Kritika Europske unije i Europske komisije – da, odustajanje od eura – ne.

Duje Klarić/Cropix

Svi oni koji smatraju da je za euro još prerano, da će nam njegovo uvođenje dokinuti monetarni suverenitet, da je kuna ipak naša valuta, trebaju se zapitati što nam to kuna nudi kao komparativnu prednost. Cijene vrijednih stvari desetljećima računamo u markama i eurima, u euru štedimo, plaće preračunavamo u njega, u eurima uspoređujemo cijene s drugima... Čuvamo jedino formu koja je ostala bez ikakvog ekonomskog sadržaja, ali formu koja ometa i koči brži ekonomski razvoj. Naročito Hrvatske.

Zašto baš Hrvatske? Najviše zbog toga što je zbog rata i brojnih poratnih problema Hrvatska ostala kratkih rukava u vremenima kada su se "dijelile tvornice". Kada su u okolne bivše socijalističke zemlje stizali veliki proizvođači automobila, elektronike, strojeva i brojnih drugih sektora, otvarajući nova radna mjesta i jačajući njihove ekonomije. Značenje tih ulaganja postaje sve veće kako vrijeme prolazi, jer se preseljene proizvodnje šire, okupljaju male tvrtke kao kooperante, povećavaju izvoz, podižu BDP, guraju rast standarda građana, prestižu nas u skokovima.

Promašene usporedbe

Stoga su potpuno promašene formalne usporedbe s tim zemljama, "od kojih neke nemaju euro, a uspješne su". Jesu, jer su dobile jak vjetar u leđa koji mi nismo dobili.

Hrvatska je sve to uglavnom gledala sa strane i sada malo toga može učiniti. No, ipak nešto može. Može ulaskom u eurozonu pristupiti krugu najrazvijenijih ekonomija EU-a. Može ukidanjem valutnih barijera i povećanjem sigurnosti ulaganja privući i potaknuti strane tvrtke na toliko potrebne proizvodne investicije. Može olakšavanjem izvoza i nižim kamatnim stopama pomoći poslovanju svojih tvrtki. Može ubrzati i pojednostavniti ekonomske procese, a time i razvojne stope. Može svim tim mjerama pokrenuti Hrvatsku brže naprijed, gurajući time i standard građana naviše.

U tom kontekstu, svoditi cijelu ovu složenu ekonomsku priču i njezine domete na to hoće li konverzija kratkoročno donijeti 0,2 posto više cijene kao u Sloveniji nakon uvođenja eura ili neće, kao što se to često čini, potpuno je bespredmetno i gotovo besmisleno. To više što se mahom prešućuje nastavak priče – u toj istoj Sloveniji mnoge cijene danas su niže od hrvatskih, a plaće i standard građana dvostruko su viši od našega.