Zadarski poduzetnik ispričao svoje tragično iskustvo: "Izgubiti dijete je nešto što ne bih poželio ni najgorem neprijatelju"

Kako živjeti nakon traume i kome se obratiti za pomoć?

Poduzetnik Mladen Ninčević iz Zadra ispričao je svoje tragično iskustvo u "Nedjeljom u 2", donosi HRT.

Nakon što se prije dvadesetak godina vratio iz Australije, u koju je odselio 1992. godine u potrazi za "normalnim životnim okolnostima", 2001. godine je saznao da se bori s leukemijom, a pogodila ga je i smrt sina Mihaela.

- Ja sam 2001. godine obolio. Dobio sam leukemiju. I od tad se borim s tom bolesti i usput radim taj posao koji radim. A supruga se cijeli naš brak brinula o djeci, odgajala djecu i mislim da je odradila fantastičan posao. Sva djeca su jako uredna i kulturna i educirana i žele raditi, priča ovaj otac petero djece.

Kaže kako mu nije žao što nisu ostali u Australiji, jer "Hrvatska ima neke druge pozitivne strane", te su supruga i on zaključili da žele da im djeca rastu u Hrvatskoj, navodi HRT.

"Moj sin Mihael je bio drugačiji"

 - Bio je jako emotivan. Volio je ekstremne sportove. Materijalizam ga nije interesirao ni u kakvom pogledu. Jako je volio ljude, volio je biti u društvu. Nije puno komunicirao s nama, ali je tu komunikaciju nadomjestio s tim svojim komunikacijama s velikim brojem prijatelja u njegovoj dobi. Uvijek je gledao da pomogne ljudima. Nepravda ga je jako boljela, kad bi osjetio da po njegovom sudu nešto nije u redu, to bi ga jako emotivno pogađalo, priča Mladen.

- Bio je individualan i htio je uvijek biti u svom okruženju i privatnosti, prisjeća se Mladen.

- Imao je čak i prijatelje u Americi koji su proizvodili patike, ja to nisam znao, ali nakon njegove smrti su nam poslali sućut, kazao je.

Kaže kako školu nije volio, ali je bio jako inteligentan. Smatra da ga kao roditelj nikada nije sputavao.

- Mi smo djeci davali puno prostora. Nikad nisam bio restriktivan. Uvijek sam ih pustio da razmišljaju svojom glavom, kad idu van da znaju razmišljati o tome što rade, kazao je.

Budući da ga nije zanimalo ništa materijalno, jednom je posumnjao da je prodao svoj PlayStation 4.

- On je njega poklonio dječaku s posebnim potrebama, smatrao je da njemu treba više, to sam saznao tek poslije njegove smrti, kazao je i dodao kako je uvijek brinuo da njemu ne bude bolje od drugih.

Jednom prilikom, kad je Mladen otišao sa suprugom u Australiju, Mihael je ostao s drugom djecom kod kuće jer su svi bili odrasli. Kad su krenuli na put, Mihael je doživio nezgodu.

Imao je puno depresivnih misli za koje Mladen tada nije znao

- Uzeo je moj automobil. Bio je na nekom rođendanu, popio je jednu, dvije čašice alkohola i uzeo je moj ključ od auta. Nije imao dozvolu i vozio je taj auto i dogodila se nezgoda. On je auto razbio. Bilo je malo kiše i malo ga je to traumatiziralo. Ja sam razgovarao s njime i rekao sam mu da je bitno da se ništa nije dogodilo nikome i da ne brine o automobilu. Međutim, nakon njegovog čina samoubojstva sam shvatio da je on u glavi imao puno depresivnih misli, bez obzira na to što je na van bio jako sretan, priča Mladen.

- To je pokazao i kod razbijanja automobila. Kad je napravio taj sudar, rekao je da će se ubiti. I policija je to zabilježila, rekao mi je to i njegov prijatelj, priča.

Kaže kako je nakon toga pokušao razgovarati s njime i objasniti mu da ne brine.

- Rekao sam mu da ne mora brinuti i da nije vrijedno toga. Ja sam tada smatrao da je on malo izdramatizirao, da bi ga pustili, jer je ipak napravio neku štetu. Vozio je bez dozvole i normalno je se dijete preplaši. Smatrao sam da je to bio njegov način izbjegavanja da se amortizira taj dio, međutim, nakon određenog vremena je to kulminiralo, govori Mladen.

Supruga i on vratili su se iz Australije i dočekao ih je šok. Njihovog sina više nije bilo.

Izgubiti dijete - za roditelja nema gore stvari

- To je nešto što ne bih poželio ni najgorem neprijatelju. Izgubiti dijete - za roditelja nema gore stvari. To je strašno iskustvo, rekao je.

Kazao je kako ih je smrt sina zbližila kao obitelj.

‘Smrt je zbližila obitelj‘

- Pojačala se pripadnost Bogu. Ja sam živio u vjeri i prije toga, ali i cijela obitelj je dobila jednu drugu dimenziju vjere. Shvatili smo da je sadašnji život prolazan, da ga možemo izgubiti bilo koji od nas u svakom momentu i da treba pokušati ne živjeti za ovaj život u smislu da njemu predajemo strahove i težnje da treba biti bolje jer trebamo shvatiti da smo rođeni da umremo. Najgore je živjeti u strahu, najgore je umirati svaki dan. Mislim da treba pokušati živjeti u vjeri, a to znači za nas živjeti u istini. Da ne radimo kompromise zbog života. Da nam istina bude prioritet, naglasio je.

Kaže kako je najgore bilo prvih šest mjeseci.

- Dobijete osjećaj da život nema smisla. Bol je toliko velika da bi radije bili spremni da ne živite. Ali, treba živjeti, kazao je.

- Jako je teško živjeti s time, ali osobno nikada nisam krivio Boga. Bog je čovjeku dao slobodu odluke. On se u to ne miješa, mi smo slobodni raditi što želimo, poručuje.

Nisu mislili da razmišlja ozbiljno

Kaže kako je u nekoliko navrata nagovijestio i sestri da razmišlja o samoubojstvu. Razgovarali su s njim o tome, ali "nisu mislili da o tome razmišlja ozbiljno".

- Do njegove smrti nismo imali spoznaju da razmišlja o takvoj stvari. Sada mogu poručiti svima koji nas gledaju i slušaju da je jako bitna dnevna komunikacija, ističe.

- Nije to nekad lako ostvariti, zato što djeca imaju svoje dječje tajne, pa tinejdžerske, svi bi oni htjeli imati neki svoj krug u kojem se osjećaju sigurno, a misle da ih roditelji nekad neće razumjeti. Ali mislim da treba raditi na tome da se komunikacija ostvari i da nema nerješivog problema, poručio je.

Rekao je kako je u početnom periodu imao velik problem kao glava obitelji, no kazao je kako ih je spasio rad.

Spasili se kroz rad i molitvu

- Kćer i žena su bile zatvorene, depresivne. Pozvao sam suprugu i kćer to ljeto na Kornate i svi smo radili na otoku. Rad nas je oslobodio od depresivnog okruženja. Spasili smo se kroz rad i molitvu, poručio je.

Nedavno su u obitelji imali svadbu, a dobili su i unuče. Ostala djeca su diplomirala, rade. Očekuju i nove prinove.

- Nadam se da će naš razgovor biti od koristi, ako spasimo jedan život, napravili smo puno, zaključio je Mladen na kraju razgovora.

 

A svoju traumu je u emisiji podijelila i Lucija Marković, studentica politologije, bivša članica vjerske zajednice Riječ Života.

 

- Odrasla sam u disfunkcionalnoj obitelji. Ali ono što je moj život obilježilo je odgoj u religiji. Uvijek sam bila okružena Biblijama i uvijek je na mene bio vršen pritisak da za sve što radim moram dati slavu Bogu, priča.

- S 11 godina moja mama odlučuje da Rimokatolička crkva nije dovoljno ekstremna za nju i tragala je za nečim puno jačim. I tada smo došli do vjerske zajednice Riječ Života, priča.

- Naizgled kad tamo dođete, izgleda vrlo topla zajednica i topli ljudi, puno naglaska se stavlja na glazbu, ali to je na van. Kad ste unutra, kad uđete, jako teško je izaći žive glave iz toga, a pod broj dva - slika je puno drugačija, priča.

Kaže kako u odgoju se inzistiralo na doktrinama crkve i da njezina majka nije bila dio te zajednice, njezin odgoj bio bi drugačiji, ističe.

- Učenja crkve su vrlo problematična. Ono što je mene obilježilo su različite službe koje imaju. Jako su strukturirana zajednica. Imaju dobru hijerarhiju koju ne možete na prvu vidjeti. Ono što ljudi na prvu vide je da žene propovijedaju, ali to je sve neka krinka, priča Lucija.

- Imali smo posebne pastore za mlade koji su se bavili mladima, priča.

Govori kako se na kampovima mladih događalo "puno stvari, pa i služba oslobođenja".

Kazala je kako su u tu službu poslali i nju.

Služba oslobođenja

- Ako dođete s depresivnim raspoloženjem, požalite se pastoru da vam je teško, on vas neće poslati psihijatru, nego će krenuti istjerivanje demona depresije, demona anksioznosti, demona straha itd, pojašnjava.

Rekla je i kako su se istjerivali demoni homoseksualnosti.

Istjerivanje demona

- Ja osobno sam imala iskustvo ne istjerivanja demona homoseksualnosti, jer sam već tada jednom nogom bila van crkve kad sam shvatila da sam gay, ali sam prisustvovala iskustvu tadašnje prijateljice koja je bila na kampu sa mnom. Poručila je u polušali: "Odustajem od traženja dečka, ja ću prijeći na cure". I tada je s nama bila prisutna pastorica koja je imala užasnu reakciju na to i vrlo je burno reagirala. Taj čas je krenula moliti za tu djevojku i mene. I tu je krenula molitva tzv. zavezivanja takvih demona, odnosno bilo kakvih primisli o homoseksualnosti, odnosno bilo kakvoj seksualnoj nemoralnosti, jer crkva homoseksualnost praktički stavlja u isti koš s pedofilijom, rekla je Lucija.

- Ja sam bila jako vezana uz majku i zato sam ostala u zajednici. Vidjela sam da joj vjera znači, na jedan način sam tražila ljubav od nje jer sam bila vrjednija ako sam bila dio te zajednice, priča.

Što se tiče "seminara oslobođenja", kaže kako je imala izrazito loše iskustvo.

Imala je problema s partnerom u vezi i obratila se za pomoć.

- Meni je tadašnji partner prijetio da će se ubiti, ja sam se obratila pastoru koji nas je poslao pastoru za mlade u jedan drugi grad. Crkva je bila zaključana, prisjeća se.

- Krenuli su s molitvom, polagali su ruke na nas i tjerali su iz nas različite demone. Posjeli su nas, ja sam tada bila kraj tog partnera kojeg sam se bojala, priznaje.

Bila je, kaže, u paralizirajućem strahu, jer su iz njih krenuli istjerivati demone.

Paralizirajući strah

- Iz njega su istjerali "duhove blizance", duha proganjanja i bježanja, a iz mene demon bježanja, jer sam se u jednom trenutku pokušala dići jer sam bila van sebe. Bila sam van tijela. To je u meni napravilo strašnu traumu, pokušala sam pobjeći, a pastor mi je prepriječio put i rekao da moram sjesti. Ja sam u tom trenutku umrla, dio mene je umro. To je bio prvi trenutak susreta sa suicidalnim mislima, kojeg nisam još bila svjesna, prisjeća se Lucija.

Kaže kako joj se u tom trenutku život promijenio i kako je "jedna mala Lucija umrla".

- To su bili ljudi kojima sam ja vjerovala, oni su bili moj dom, utočište, priznala sam im jednom problem s hranom koji sam razvila.

- Umjesto da su me zbog anoreksije poslali psihijatru, oni su iz mene zbog izgladnjivanja istjerivali demona, priča.

Otišla zahvaljujući ocu

Ja sam imala sreću u nesreći jer sam otišla iz zajednice, zahvaljujući ocu. Najviše psihički. Jednom kad odete to je to, vi ste mrtvi za te ljude, priča Lucija.

- Javljali su se oni meni i pokušavali me vratiti ali to su sve bile ucjene, kazala je.

Dodaje kako je izgubila cijeli identitet i vjeruje da je ostala u zajednici, da je više ne bi bilo.

Kazala je da vjeruje, da je priznala tada da je gay, da bi bila podvrgnuta konverzivnoj terapiji, odnosno da bi ju pokušali vratiti na pravi put.

- Kad sam došla kod psihijatrice, to je meni bilo vrlo emocionalno iskustvo, jer sam dobila potvrdu da nisam luda i da sve što sam proživjela zaista je trauma, kazala je Lucija.

Danas se, kaže, drži.

- Na terapiji sam, imam momente kada ne želim postojati. Živjeti s kompleksnim PTSP-om je jako teško, priznaje.

S majkom je rijetko u kontaktu, kaže.

- Vjeru u Boga nisam izgubila, priznaje. Dodaje kako joj je vjera pomogla.

Cijelu emisiju pogledajte u nastavku: