Zaoštrilo se natjecanja za najgoru ugostiteljsku tendu na Poluotoku: imamo novog kandidata koji rješava "pitanje kvadrature kruga". Jeziva je...

Konkurencija je sad već postala ozbiljna.

Zadarski ugostitelji nastavljaju nas iznenađivati svojom žarkom predanošću s kojom sudjeluju u natjecanju za najgoru/najružniju tendu na Poluotoku.

Nakon one grunfovske skalamerije „Kompasa” na Kalelargi i agresivnog primitivizma nove konstrukcije za tendu restorana „Pašta&Svašta” nasuprot Sv. Šime, u utrku se u šestoj brzini uključila nova tenda kafića „Piramida” u unutrašnjem dvorištu zgrade sjedišta Županijske Hrvatske gospodarske komore.

Teško je ovako na prvu dokučiti kojim se porivima vodio naručitelj i projektant ove skaredne umotvorine, ali nećemo puno pogriješiti ako pretpostavimo da su htjeli doprinijeti originalnom rješenju problema kvadrature kruga.

Naime, dvorište ovalnog, kružnog oblika, zapravo trg, u čijem je središtu do jučer stajala stakleno-metalna postmodernistička piramida i jedno veliko stablo, natkrito je kvadratnom desetmetarskom konstrukcijom snažnih čeličnih profila s pomičnom tendom. Dimenzije profila i oblik konstrukcije sugeriraju da bi taj nekad mirni gradski kutak sa suncobranima mogao već za prve jesenske bure biti pretvoren u staklenik/plastenik, dakle neki oblik kuće sa stalnom, čvrstom namjenom. Nosači tende pritom tako uspješno zatvaraju prostor dvorišta istiskujući zrak i zatvarajaći nebo iznad glave kako ne bi bilo čudno da su za potrebe zahvata namjerno uništeni i piramida i posjećeno jedino stablo, a sve ne bi li se dobio taj očaravajući ugođaj ciganske čerge, nedvojbeno mio i drag pojedinim zadarskim ugostiteljima.

Sve u svemu kao grad smo bogatiji za još jedan zadivljujući užas, za još jedno brutalno bahaćenje u javnom prostoru, za silovanje arhitektonskog i urbanističkog konteksta, za još jedno negiranje tradicije i povijesti graditeljstva. A dobili smo ono što je u Zadru „in” i što izgleda nikome od odgovornih ne predstavlja smetnju ili problem. U skladu s takvim ambicijama nadležnih koji toleriraju to masovno uništavanje javnih površina i zajedničkog prostora, nije preuzetno zaključiti da aktualna komunalna kapitulacija zbog sitne zarade šačice ugostitelja nije više opcija, nego već odavno potvrđena zadarska sudbina, de facto dio političkog programa stranke na vlasti.

I ovom prilikom nas uopće ne zanima ima li ta gnjusna tvorevina ikakvu suglasnost, dozvolu, befel ili certifikat. Iskustvo nas naime uči da je novinarsko istraživanje legalnosti takvih nakaza zapravo početak opravdavanja postojećeg stanja, koje se vodi onom slavnom Lampedusinom rečenicom kako „treba promijeniti sve da se ne bi promijenilo ništa”.

Jer pisali novinari ili ne pisali, imali investitori dozvole ili ne, stvari se i dalje događaju s jednakom dozom ignorancije, štoviše, nakaradne tende uglavnom ostaju ili se eventualno tek malo ušminkaju kako bi se opravdalo njihovo apsurdno postavljanje. Pitanje je zašto se to događa, a odgovora može biti nekoliko. Da li iz neznanja, korupcije ili totalne nebrige odgovornih tijela i službi za javni prostor, manje je važno, jer svi oni kad ih novinarski dovedete na čistac iznalaze nekakva kreativna tumačenja zakona i propisa koja ama baš svaki ovakav barbarizam mogu prikazati kroz 50 nijansi sive. Pa neka im bude.

I da, ako vas baš zanima, tenda restorana „Pašta&Svašta” je i dalje u istom obliku, na istom mjestu...