Zovu ih Vrata Dalmacije, imaju 18 stanovnika, do Zadra im treba sat i 20 minuta! ‘Bojimo se da ovdje u budućnosti neće biti bolje, jer nema naroda...‘

Nisu oni jedini koji imaju lagani problem s pitanjem „kako se zove stanovnik vašeg mjesta?”. Sigurno najpoznatiji takav „slučaj” imali su mještani nekadašnje Krmčine u blizini Biograda. Dok se nisu dosjetili odgovora: naš se mještanin uglavnom zove – Colić, jer je to najčešće prezime u Krmčini! Onda su im promijenili ime naselja u Sveti Petar, a oni su i dalje ostali Colići.
Sa Svetom Marijom Magdalenom je nešto lakše: to se mjesto nekada zvalo Mandalina, a i tada i sada baš svaki njen stanovnik je bio i ostao Vukić!

Ima ih 18 i malo im je bila jedna županija! Nekom je birokratskom umu u Zagrebu palo na pamet podijeliti jedno malo naselje između dvije županije: granica između Ličko-senjske i Zadarske županije prošla je posred Svete Marije Magdalene, pa onih nekoliko „zadarskih kuća”, stisnutih uz zmiju Jadranske magistrale između moćnog i zastrašujućeg Velebita i mora, često zovu „vrata Dalmacije”. Druga polovina naselja ostala je u Lici. To su, valjda, „vrata Like”.

Možda niste putovali cestom od Starigrada prema Rijeci, ali za Svetu Mariju Magdalenu sigurno ste čuli. Znate onu radijsku rečenicu: „zbog olujne bure za sav promet zatvorena je Jadranska magistrala od Karlobaga do Svete Marije Magdalene”! E, ovog puta bure nije bilo, cesta nije bila zatvorena, pa je put do „vrata Dalmacije” i njene najsjevernije točke pretvoren u lagodno vozikanje fascinantnim podvelebitskim predjelom.

Od Starigrada do „granice”, sve te uvale i sva ta mala i još manja naselja spadaju pod jedan jedini mjesni odbor – Tribanj. Sveta Marija Magdalena je na kraju.

- A je, ali je meni lipo. Pogledaj „ubrdo”, sad se okreni i pogledaj ”namore”. Vidiš li tu slobodu? Da me kolino ne muči, krenuo bih u planinu. Navika san se, viruj mi ne bi ja moga u gradu, moran vidit sto ili 200 metara oko sebe, ne biti stisnut. Plovio sam 37 godina, sad sam u mirovini, tu mi je sin i njegova obitelj, unučad, meni je dobro, uvodi nas Nikola Vukić u priču o naselju u kojega su mu se preci spustili iz velebitskog sela Bristovca „odakle su svi Vukići”.

- S planine su došli na more, a onda prema Rijeci ili Zadru. Sva ta velebitska sela sada su pusta, nema ni žive duše, bojim se da ni ovdje u budućnosti neće biti bolje, jer nema ništa bez naroda, a naroda je sve manje, priča dalje Nikola.

- Dok smo mi tu, ovako će biti. To je završena priča. Nemaju ljudi što raditi, pa tko je tu, tu je, a tko nije, neće ni doći, nadopunjava Nikolu brat mu Janko.

- Ma ja živim dobro. To ovisi s čime si zadovoljan. Ako nisi zadovoljan s malo, nećeš biti ni s puno, moraš biti zadovoljan s onim što imaš. A ja imam zdravu familiju, radim, imam svoju kuću, auto, brod i – što mi više treba. Kad nisam na strancu, odem na more, čisto iz gušta. Mirovina? Ne razmišljam o tome, neću ići u mirovinu ni kad za to dođe vrijeme. A onaj ratni staž ću pokloniti Kreši Beljaku, ako mu zafali, opisuje Janko svoj život u Svetoj Mariji Magdaleni.

Do Starigrada nam je 15 kilometara, do Zadra 60, do Gospića još i više, ali mi smo vam oduvijek okrenuti Zadru. Doktor je u Starigradu, pedijatar u Zadru, u veliku nabavku odlazimo u Zadar. Pa i Bristovac je bio u Dalmaciji! Mi smo Dalmatinci, neka nas guraju gdje hoće, ali mi smo Dalmatinci, poručuju braća Vukić.

Kao „dokaz dalmatinstva”, Janko pokazuje gospićku tablicu na automobilu na kojoj se koče slova ZD. Iznad nje je, a što bi drugo bilo, jastuk s Hajdukovim grbom. Slikamo ih uz „700-800 godina staru” mjesnu crkvicu Svete Marije Magdalene po kojoj je naselje i dobilo ime.

- Kad su povukli tu granicu između županija, nas nitko ništa nije pitao, držimo da granica ide ovim odvodnim kanalom, uz crkvicu. A da su nas pitali, cijela Sveta Marija Magdalena bi bila „pod Zadrom”. I ja i moja djeca u školu idemo u Kruščicu, pa u Starigrad, pa u Zadar, pa u Split na fakultet, tvrdi Janko, dok Nikola dobacuje kako mu je „za kućni telefon pozivni broj 023, a prvog susjeda zove na 053”.

- Malo je djece, troje ih odavde ide u srednju školu u Zadar, putuju svaki dan, a dvoje mojih unuka je u osnovnoj u Kruščici. U prvom razredu sam bio 1959. kad nas je u školi u Kruščici do šestog razreda bilo 60-70. Pusto je sada. Na ljeto bude nešto naroda, iznajmljuju kuće turistima, rade i restorani „Kod Jure” i „Florida”, ali već u devetom mjesecu, ostadosmo mi sami. Nas 18. Pa kad krene bura, nema ni prometa, nema škole, ne možeš nikuda, stani kući, kaže Nikola otkrivajući buru i starost kao uzroke zbog kojih škripe „vrata Dalmacije”.

- Ove godine nema ni onih bura, pogledaj, ovo je za nas čudo: u cijelom Velebitu nema ni sto kila snijega, neće to na dobro, sumnjičavo Nikola vrti glavom dok prelazimo gotovo pustu Jadransku magistralu.

A onda se ukazao autobus koji Svetu Mariju Magdalenu spaja sa Zadrom. Na polaznoj stanici broj putnika: jedan!
Stela Vukić je učenica četvrtog razreda Ekonomske škole u Zadru i putuje svaki dan.

- Krenem u 12 i nazad sam u 21,40. A u jutarnjoj smjeni ustajem rano, autobus kreće u 6, a nazad sam u 15,40. Razrednica mi se već navikla: kad me nema u školi zna da je pod Velebitom jaka bura. Teško je, ali izdržat ću još ovu godinu, pa na faks u Split, kaže Stela.

„Liburnijin” autobus od Svete Marije Magdalene do Zadra posljednjih mjesec i pol dana vozi Josip Matak, za volanom je svaki drugi dan i sve putnike osobno poznaje. Do Zadra mu treba sat i 20 minuta, karta košta 31 kunu, krene u 5,20 ujutro, vraća se u 20,30 iz Zadra.

- Evo, vozimo se već 16 kilometara i u autobusu je dvoje učenika. Bit će ih poslije još nešto, ali sve su to dobra i pristojna djeca, nikada nisu pravili neku štetu u autobusu, možda su to najpristojnija djeca u županiji! Iz Svete Marije Magdalene ljudi u Zadar putuju jedan, dva puta mjesečno, u nabavku ili doktoru. Ni poslije Starigrada autobus mi nikad nije pun, možda dopola, prosjek popravimo tek u Posedarju, Poličniku i Murvici. Iz Starigrada je jedan jedini stalni putnik za Zadar, čovjek radi u Tisku. I jedan iz Selina. Sveta Marija Magdalena je kao odsječena, od prolaska auto puta putnika, mještana i đaka je sve manje. Bura?

Provlačimo se, stisnemo zube i idemo, imamo neku obavezu prema putnicima. Sami procijenimo može li se proći, dva-tri puta godišnje ne krenemo, jer je prevelik rizik, priča Josip kojemu je se posao vozača sviđa, pa mu nije ni teško.

Živi sa suprugom i dvoje djece u Ljubotiću, gdje mu je susjed Marin Matak, predsjednik Mjesnog odbora Tribanj s „oko 200 stalnih stanovnika u šest-sedam naselja” od kojih je Tribanj Kruščica najveće.

- Pada broj stanovnika, lani smo imali šest sprovoda i samo jedno krštenje. Daleko smo, teško je putovati 60 kilometara na posao, pa ljudi odlaze. S 34 godine sam među mlađima, u 90 posto kućanstava najmlađi ima 50 godina. I ide na gore, nestade stanovništva. Nešto vikendaša i turisti ožive ljeto, ali iza Gospe opet se polako vraćamo u „zimski san”. Telefon imamo, struja nam je dobra, ali još čekamo vodu, to će biti malo teže, tek je na izlazu iz Starigrada. Ljudi se bave turizmom, pa plaćaju vodu, jer gusterne ne mogu izdržati, priča nam Matak ispred „Bakmazovog” dućana, jedinog u Kruščici.

Radio je na naftnim platformama u Libiji i Siriji, a onda se vratio i sada se s bratom i ocem bavi stočarstvom.
- Imamo 40-ak krava i 150 koza, otvoren OPG i, ako dobro zasučemo rukave, može se. Stada su sada visoko u Velebitu, zima je blaga. Vukovi su nam problem, sve ih je više, dosta štete nam naprave. Stalno je netko uz krave, a one se i same obrane, ali se vukovi često zalete na koze, kaže Marin Matak, otac troje djece od kojih je dvoje u nižim razredima osnovne škole u Kruščici.

Nedavno obnovljena područna škola u Kruščici ima „status planinske škole” iako je 20-ak metara udaljena od mora, od prvog do četvrtog razreda ima ukupno 11 učenika, dva su prvašića, ostali su raspoređeni po tri u drugom, trećem i četvrtom razredu! Njihov učitelj, 34-godišnji Šime Jović, svako jutro na posao dolazi iz Selina, radi kao „stalna zamjena” još od 2009. godine.

- Nisu nam svi tu, poharala nas je gripa, pa je u razredu danas samo njih pet. Malo? Pa prije četiri godine smo imali samo dva učenika, Ante i Jakov su sada osmaši. Ponekad, kada je bura, pa školski autobus ne može voziti, dođu nam dva učenika. Kad nestane struje, nema ni nastave, jer ne radi grijanje, ali unatoč svemu tome, nakon što je nedavno zatvorena i pošta, škola je jedina žila kucavica u mjestu. Malo je stanovništva, ali se ljudi drže zajedno, pomažu jedni drugima i drže do svojih tradicija kaže Šime veseleći se što će škola na ljeto dobiti i dvoranu i što će u učionice na jesen stići i „pametne ploče”.

Školska spremačica i kuharica Višnja Vukić sluša „Razrednika”, kako mještani zovu učitelja Šimu, gledajući kroz prozor prema Velebitu na travom obraslu nekadašnju „poljoprivrednu površinu”.

- Sve se ovo nekada kopalo, živjelo se od poljoprivrede, ljudi su sadili krumpir, kapulu, luk, bilo je svega. Evo, sada, sve je obraslo u travu, sjetna je Višnja.

Ispred škole, pred zatvorenim „bufetom”, našli smo dvojac koji se također sjeća nekih prošlih vremena.

- Kad sam ja bio u osnovnoj školi, bilo nas je 127, a škola je radila u dvije smjene, sve je bilo puno. Ni nas starijih nema, teško bi sada našao četiri za briškulu da nas sve istjeraš iz kuća, rezigniran je 60-godišnji Karlo Sjauš.

Osam godina mlađeg Mirka Vukića muči slomljena peta, ali i nešto drugo:
- Sve nam je daleko. Otkad su zatvorili poštu u Kruščici, za plaćanje svakog računa moraš ići u Starigrad. A ni autobusnih linija baš nema puno. Samo tri puta dnevno možemo do Zadra...

Mi nismo morali čekati autobus. Pred nama je bilo 50-ak kilometara do Zadra, županijskog središta čiji čelnici jako vole floskule o „stvaranju kvalitetnih uvjeta života u svim dijelovima županije”. Jesu li ikada bili u Svetoj Mariji Magdaleni?!