Ovaj članak proteklog je tjedna vidjelo preko 35 milijuna ljudi, piše na samom početku, u 'apdejtu' starom četiri dana autor teksta koji je, blago rečeno, zaintrigirao javnost.
U članku objavljenom pod naslovom 'Koronavirus: Zašto morate djelovati odmah' na online platformi Medium, Tomas Pueyo, magistar inženjerstva s uglednog američkog sveučilišta Stanford, objašnjava političarima, vođama zajednica i ekonomskim stručnjacima što bi i kada trebali poduzeti u ovoj nezapamćenoj zdravstvenoj, ali i društvenoj krizi koja je pogodila svijet.
U članku se dotaknuo najbitnijih pitanja poput predviđanja broja oboljelih, posljedica njihove bolesti na zajednicu te mogućih rješenja i kada im pristupiti.
'Kada pročitate članak', obećava Pueyo na početku svima onima koje je spomenuo u uvodu, 'shvatit ćete sljedeće: Koronavirus vam stiže. Dolazi eksponencijalnom brzinom: prvo postupno, a zatim iznenada. Pitanje je dana. Možda su u pitanju tjedan ili dva. Kada dođe, zdravstveni sustav će biti preopterećen. Vaše će se sugrađane liječiti po hodnicima. Iscrpljeni zdravstveni djelatnici će se rušiti. Neki će umrijeti. Morat će donositi odluke tko će dobiti kisik, a tko će umrijeti. Jedini način da se to spriječi je socijalno distanciranje. Ne sutra. Danas. To znači da trebate što veći broj ljudi zadržati u kućama, počevši odmah.'
Nakon ovako dramatičnog početka možda bi bilo za očekivati nešto blaži ton, no Pueyo ide 'u glavu' s predviđanjem broja oboljelih na temelju podataka WHO-a. Uz detaljne grafikone sažima najbitnije podatke o širenju bolesti - kako se pojavila u Kini, gdje je broj zaraženih eksponencijalno rastao dok ga Kina nije stavila pod kontrolu te se, prelaskom kineske granice, otela kontroli i prerasla u pandemiju proširivši se na brojne države svijeta koje sada i same bilježe eksponencijalan rast zaraženih.
I tada iznosi grafikon na kojem je jasno vidljiva razlika u broju registriranih slučajeva novooboljelih i stvarnog stanja stvari.
'Ovo je jedan od najvažnijih grafikona. Narančasti stupci pokazuju službeni, potvrđeni broj novih slučajeva u provinciji Hubei, odnosno za koliko je ljudi tog dana bilo utvrđeno da su pozitivni na virus. Sivi stupci pokazuju stvarni broj dnevnih novih slučajeva koronavirusa, do kojeg su kineski stručnjaci došli tijekom dijagnostike na temelju odgovora pacijenata o tome kada su im se pojavili simptomi bolesti'.
Dakle, realni podaci i službeni se nisu podudarali, a do realnih se došlo naknadno. Vlasti nisu znale koliko ljudi pokazuje simptome, znale su samo kod koliko je ljudi postavljena dijagnoza. Slikovito, narančasti stupci pokazuju slučajeve za koje su vlasti znale, a sivi što se zapravo događalo.
Za ilustraciju, 21. siječnja zabilježeno je stotinu novih dijagnosticiranih slučajeva i grafikon bilježi eksponencijalni rast. No zapravo je toga dana oboljelo čak 1500 ljudi, a broj ovih slučajeva također je rastao eksponencijalno, samo što to vlasti nisu znale. Dva dana kasnije, vlasti su zatvorile grad Wuhan. Broj novih dijagnosticiranih slučajeva dnevno u tom je trenutku iznosio 400, no u stvarnosti je iznosio oko 2500.
Do 23. siječnja, kada je Wuhan izdao zabranu bilo kakvog kretanja, sivi stupci, odnosno stvarni slučajevi, eksponencijalno rastu. Čim je Wuhan izoliran, rast se usporio. Nakon 24. siječnja, kada je zatvoreno još 15 gradova, rast novih slučajeva se usporio i zaustavio. Maksimalni broj slučajeva je dosegnut dva dana kasnije i od tad se smanjuje.
'Obratite pažnju na narančaste, potvrđene slučajeve, kako su nastavili eksponencijalno rasti: u narednih 12 dana činilo se kako se bolest i dalje brzo širi. Ali nije bilo tako. Ljudi su samo imali više simptoma i više su išli k liječnicima. Osim toga, dijagnosticiranje je postajalo sve učinkovitije'.
Potom autor iznosi podatke za ostale kineske regije u kojima su poduzete hitne i drastične mjere pa su krivulje rasta broja oboljelih ublažene. Premda su imale potencijal za skok do eksponencijalnog stanja, zahvaljujući mjerama uvedenim krajem siječnja, širenje virusa je zaustavljeno.
U međuvremenu, Južna Koreja, Italija i Iran su imali mjesec dana vremena za naučiti važnu lekciju iz kineskog primjera, ali su to propustili napraviti. Stoga su se suočili s identičnim eksponencijalnim rastom kao Hubei te je broj zaraženih u tim zemljama prije kraja veljače premašio broj oboljelih u drugim kineskim provincijama.
Postavlja se pitanje zašto se koronavirus nije jednako brzo proširio u i Japanu, Tajvanu, Singapuru, Tajlandu ili Hong Kongu. Odgovor je u tome što sve te zemlje imaju iskustva s epidemijom SARS-a. Znajući koliko zarazan i smrtonosam može biti takav virus, situaciju su shvatili vrlo ozbiljno.
Pueyo upozorava kako u SAD-u zapravo nemaju pojma o stvarnom broju oboljelih. Broj zaraženih u državi Washington, u kojoj je najprije registrirana zaraza koronavirusom, eksponencijalno raste, a posebno je zabrinjavajuća visoka smrtnost - u jednom danu zabilježena su tri slučaja zaraze i jedan smrtni.
Znanstvenike je zapanjila smrtnost od 33 posto, no stvar se uskoro razjasnila. Zaraza se, neotkrivena, širila tjednima, a registrirani broj zaraženih, baš kao što je bilo u Kini, znatno se razlikovao od stvarnog stanja, u stotinama, možda i tisućama. Za izračunavanje stvarnog broja Pueyo je ponudio model, koji se može koristiti na dva načina.
'Prvi način: preko broja smrtnih slučajeva. Znamo da od zaraze do smrti u prosjeku prođe 17,3 dana. To znači da je muškarac koji je u državi Washington umro 29. veljače zaražen oko 12. veljače. Nadalje, znate smrtnost. Za ovaj scenarij koristit ćemo 1% pa možemo reći da je 12. veljače u ovom području bilo oko 100 zaraženih, od kojih je samo jedan umro 17,3 dana kasnije.
Sada iskoristimo prosječno vrijeme udvostručavanja broja slučajeva zaraze' (napomena: kod eksponencijalnog rasta dolazi do udvostručavanja vrijednosti koju pratimo), 'a to je 6,2. Zaključujemo da se u tih 17 dana, koliko je bilo potrebno da nastupi prva smrt, broj slučajeva pomnožio ~8 puta (=2^(17/6)). Prema ovom izračunu, jedna smrt znači 800 stvarnih slučajeva.
Država Washington do danas (napomena: ovo je pisano 10. ožujka) ima 22 smrtna slučaja. Istom kalkulacijom dolazimo do brojke od ~16000 stvarnih slučajeva'
Čak i ako se uzme u obzir da je 19 preminulih došlo iz iste grupe, pa ih se računa kao jednog, korištenjem i dalje se dolazi do broja od oko 3000 slučajeva, zaključuje Pueyo te u nastavku prilaže i model Trevora Bedforda koji razmatra same viruse i njihove mutacije kako bi procijenio trenutni broj slučajeva.
Ako već gubite koncentraciju, molimo ustrajte. Važno je.
Prema tom modelu broj zaraženih u državi Washington je 1100. 'Nijedan od ovih postupaka nije savršen, ali svi ukazuju na istu stvar: ne znamo stvarni broj slučajeva, ali znamo da je mnogo veći od broja potvrđenih. Ne iznosi stotine, nego tisuće.' tvrdi Pueyo .
Potom navodi još jedan primjer kako liječnici dolaze do pogrešnog broja zaraženih. U San Franciscu testirali su se samo ljudi koji su putovali ili bili u kontaktu s ljudima koji su putovali. Tako su znali sve o širenju zaraze među tim dijelom populacije, no nisu znali ništa o širenju unutar zajednice. Prema iskustvu iz Južne Koreje, postotak širenja unutar zajednice je 86 posto, a kad se taj postotak primijeni na navedene podatke za područje San Francisca, umjesto službenog broja 86 dobiva se oko 600.
Koristeći ove dvije metode procijenio je broj zaraženih u Francuskoj.
'Ako Francuska misli da ima 1400 slučajeva, to u stvarnosti mogu biti desetine tisuća' zaključuje autor te prelazi na idući problem: odstupanje u procjeni stope smrtnosti i zašto je stopa smrtnosti od 3,4 koju navodi Svjetska zdravstvena organizacija pogrešna. Uzevši u obzir različite faktore poput starosne strukture stanovništva, rigoroznosti mjera testiranja, bolničke kapacitete i klimatske uvjete, kao i različite matematičke projekcije za predviđanje rasta broja umrlih od COVID-a 19, zaključio je kako će zemlje koje su dobro pripremljene bilježiti smrtnost od oko 0,5 do 0,9 posto, a one manje organizirane između 3 i 5 posto.
Ilustrirajući važnost dobre pripreme spominje problem naglog udara na zdravstveni sustav velikog broja oboljelih, nedostatak bolničkih kreveta i respiratora te primjećuje kako su države koje su se dobro pripremile i u kojima se stanovništvo držalo mjera opreza uspjele 'izravnati' famoznu 'krivulju života i smrti' o kojoj smo pisali.
Kao prvi i osnovni način za ravnanje krivulje Pueyo ističe važnost socijalnog distanciranja (sjetite se gore spomenutog presudnog momenta u kineskom slučaju, kada je nakon uvođenja policijskog sata broj oboljelih naglo pao). Kako je virus moguće pokupiti i s površina na koje je pao i nekoliko dana ranije, držanje udaljenosti od dva metra nije dovoljno, upozorava te povlači paralelu s iskustvom iz 1918. kada je od španjolske gripe ljude štitilo jedino ostajanje u kućama.
Uspoređuje podatke iz Philadelphije, koja je mjeru socijalnog distanciranja kasno uveo pa je imala nagli i ogromni porast broja umrlih i Denvera, gdje je primijenjena na vrijeme pa je broj umrlih bio daleko niži. Spominje i St Louis koji je mjeru uveo, pa povukao, a datumi se jezivo poklapaju s porastom smrtnih slučajeva.
Apelirao je na političare da donesu mjere potrebne na sprječavanje širenja zaraze, a to podrazumijeva identificitanje, kontrolu i izoliranje svih zaraženih osoba te posebno hvali kineski primjer u kojem je 18 tisuća timova s po pet osoba pratilo svakog zaraženog i sve ljude s kojima se susretao te ih stavljala u karantenu. Važnost socijalnog distanciranja i zabrane putovanja ilustrira grafikom koju je izradio na temelju podataka iz Kine.
Zbog svega navedenog Pueyo naglašava potrebu uvođenja što strožih mjera socijalnog distanciranja, konkretno: zatvaranje svih škola, ureda, ugostiteljskih objekata i trgovina, osim prodavaonica hrane i ljekarni. Napominje da je postupno uvođenje ovih mjera pogrešan pristup koji samo daje vremena virusu da se što više proširi među stanovništvom.
Na koncu navodi nekoliko metoda za izračune koji bi mogli biti od pomoći ekonomistima i poduzetnicima da zaključe kad bi bio pravi trenutak za poduzimanje mjera socijalnog distanciranja i uvođenje rada od kuće, a sve se svode na to da je najbolji trenutak za to onaj koji je najbliži sadašnjem.
Još jednom naglašavajući važnost pridržavanja mjera socijalnog distanciranja prilaže grafiku na kojoj je krivulja rasta broja zaraženih vrtoglavo strmija kad se te mjere kasno uvedu ili se ne provode te podsjeća na primjer Hubeija gdje se u najgoeim trenucima bilježilo šest tisuća novozaraženih dnevno.
'Dakle, odlaganje uvođenja mjera socijalnog distanciranja od samo jednog dana može dovesti do 10 puta više slučajeva koronavirusa u vašoj zajednici i znatno veće stope smrtnosti. Ovo je eksponencijalna prijetnja. Svaki dan se računa. Ako odložite odluku za jedan dan, ne doprinosite nastanku samo nekoliko slučajeva. Vjerojatno postoje stotine ili čak tisuće slučajeva u vašoj blizini, a za svaki dan bez mjera socijalne distance broj slučajeva se eksponencijalno povećava' zaključuje na kraju Pueyo te apelira na čitatelje da prošire ideju o presudnoj važnosti pridržavanja ovih mjera. Ma kako nam teško pale.