Budući da se slavno čudo pobjede življa Cetinske krajine nad Turčinima zbilo 15. kolovoza, presumira se da se baš tada, u čast Gospi, i održala prva svečana trka.
Međutim, kako svjedoči prvi pisani trag vezan uz alkarske svečanosti, vjerojatnije je da je to ipak bilo zadnjega dana karnevala, na poklade, kako je to bilo i za trajanja vlasti Mletačke Republike nada Dalmacijom (na pokladni utorak odvija se i ona otprije spomenuta utrka na Sardiniji).
Naime, u pismu datiranom 10. veljače 1798. godine što ga sinjskom pukovniku Jakovu Grabovcu odašilje grof Rajmund Thurm, u to doba austrijski deputat s ingerencijom nad prisvojenim područjima s uredom u Zadru, stoji kako je Dvorsko vijeće odobrilo da se u Sinju može održavati Alka, posljednjega dana karnevala, kako je to bio običaj i dotad.
A bit će da u jedra tim februarsko-maračkim terminima (kada poklade uobičajeno 'padaju', ovisno o šetnji Uskrsa u kalendaru), puše i činjenica samog izgleda alkarske odore, s obzirom na to da su te oprave naglašeno masivne i tople, zimske, te ih jamačno nije ugodno imati na sebi kad u glavu upekne kolovoški krijes i kad ozgar čeljade još poduši suha i vrela kanikula.
Bajamontijeve ode
Faktografiji naruku, u ovom trenutačnom historiografskom ljetopisnom klizanju neka bude notirano i to da je znani splitski erudit i polihistor, Julije Bajamonti, u počast Sinjskoj alci na talijanskom jeziku bio spjevao tri prigodničarska soneta i jednu odu (1784.).
Bit će to, i ostat će to, najstariji pisani spomen ove dične dalmatinske viteške pokaznice uopće.
U tom dugom međuvremenu Alka će se trčati u različitim terminima od zime do ljeta, a najviše puta 18. dana kolovoza kad je bio rođendan cara Franje Josipa (ali i Marka Marulića). Slijedom povijesnih nametnutosti, zbit će se i pokoji vakuum kad će se presjeći linearni kontunuitet održavanja Alke.
Prvi takav – i najveći – prekid bio je za pada Dalmacije pod Francusku upravu, odnosno providuriju pod ingerencijom Kraljevine Italije, kad se čak šest godina zaredom (počam od 1807.) Sinjska alka trčala nije.
Naredno, srećom i zadnje odsuće održavanja ove viteške igre zbit će se u vrijeme Drugog svjetskog rata, kad će kronika upisati u se duplo kraći zastoj od onoga prvoga, pa Alke neće biti triput, za trajanja takozvane Nezavisne države hrvatske: 1941. – 1943. (Toliko je bila 'nezavisna' ta kvislinška tvorevina da, osim privremenog ugasnuća Sinjske alke, baš za njezine uprave prekinut je i polutisućljetni niz održavanja kultne hvarske procesije 'Za križen': prvi put u gotovo pet stoljeća!)
U prigodnoj publikaciji objavljenoj u povodu 300. Sinjske alke (2015.), dugogodišnji sinjski dopisnik 'Slobodne Dalmacije', Toni Paštar, zapisao je i sljedeće: 'Alka se trčala i po dva puta na godinu. Tako se 1798. trčala posljednjeg dana karnevala i druga 9. svibnja u čast dolaska u Sinj baruna Corneo-Steffanea, 1818. godine 15. svibnja i 6. srpnja u čast kralja Franje I.,
1842. godine 28. ožujka održana je Alka u čast austrijskog nadvojvode Albrechta, a 22. listopada iste godine u čast dolaska u Sinj nadvojvode Franje Karla. Alka se 18. svibnja 1875. godine trčala pred carom i kraljem Franjom Josipom I. koji došao u Sinj otvoriti novoizgrađenu zgradu Općinskog suda.
Slavodobitniku Alke Mati Boniću Franjo Josip I. darovao je zlatni prsten. Dana 12. lipnja 1919. godine trčana je Alka u čast kralja Petra I. Karađorđevića, a jubilarnoj 250. Alci prisustvovao je predsjednik tadašnje Jugoslavije Josip Broz Tito. Iako se oduvijek trčala samo na stazi zvanoj alkarsko trkalište Sinjska alka se od svoga utemeljenja do danas trčala u 10 država.
U samostalnoj i međunarodno priznatoj Republici Hrvatskoj prvi put 1992. godine s tim da je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman prvi put nazočio Alci 1990. godine, kao posljednji izabrani predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske.
Trke izvan Sinja
Alka se, koliko je poznato, tri puta trčala izvan Sinja: 1832. godine u Splitu iz nepoznatog povoda, 1922. godine u Beogradu u čast ženidbe kralja Aleksandra i 1946. godine u Zagrebu u čast 3. kongresa USAOJ-a. Četvrti put kad je Alka izišla iz Sinja bilo je 6. svibnja 2017., u Vukovaru, u čast svim poginulim braniteljima u Domovinskom ratu, kad je slavodobitnik bio
Ante Zorica, kojemu je to bio ukupno 4. slavodobnitnički Plamenac. Sumirajući notirajmo: Alku su gledali 2 cara, 4 kralja i 6 predsjednika, a počasni vojvode bijahu i Tito i Tuđman…
Da, kad se svi ovi historiografsko-religiozni i kulturološki razlozi sagledaju s točke vidikovca današnjega oka u dijakroniji vremena i pamćenja, možemo gotovo taktilno spoznati zašto Alka za svih u cetinskome indigenatu znači ono što za svakoga pojedinačno znači njegov obiteljski grob!
I, onda prođu zima i proljeće, gotovo i ljeto da ostane za nama pa: upeče cicej mladoga sunca ranoga kolovoza… Priprave za još jednu Alku pomalo će zgasnuti, cvrčci će trenjem po sebi označiti da sve može započeti, a alkarski vojvoda već je rekao svoje i orkestar uniformirane kavalkade junaka može otpočeti s perkusionističkom simfonijom kopita po pločnicima Sinja grada u pravcu Alkarskoga trkališta. Jest, mjesto trke Alke toponim je, i pisat ga je velikim početnim slovom: Alkarsko trkalište ime je njegovo.
A prije same Alke, tog finala nad svim finalima viteškog nadmetanja u nas, održavaju se dvije trke, kao u kazalištu, prva i druga generalna proba: Bara i Čoja. Ako brkate koja je među njima prva, poredajte ih po abecedi…
Tako, za razliku od glavne svetkovine koja se trče u nedjelju, Bara se vrši u petak, a Čoja u subotu užežin Alke; za razliku od glavne svetkovine, Bara i Čoja ne trču se u svečanim alkarskim odorama, već se prva galopira u košulji s kravatom, a druga još podrazumijeva i sako.
Pobjednik Bare ima za nagradu pravo na košnju bez naknade jedne livade za ishranu svojega konja preko cijele godine, i na koplju doma odnosi dva metra dugačku zastavu od zelenog sukna.
Laureatu Čoje, pak, u vlasništvo, i baštinstvo, pripada 3 metra i 11 centimetara dugačak barjak od rumene čoje, od kojega mu žena ili majka, kćer ili cura – već naprama obiteljskim ženidbeno-samačkim okolnostima – ima priliku sašiti lijep i kvalitetan kaput ili što slično.
Osvajač Alke jedini je šampion kojemu slavodobitnikom dano je zvati se, i on kući ponijeti ima slavodobitnički plamenac s hrvatskom trobojnicom i povijesnim grbom. Svaki od triju pobjedničkih junaka u trajno vlasništvo dobiva zlatnu, srebrnu ili brončanu plaketu, ali i novčanu nagradu (naročito slavodobitnik, za čašćenje uzvanika).
Slavodobitnik i njegov momak, već prema protokolu, primaju i darove pokrovitelja, čelnika države. Kopljanik-laureat kući nosi i zlatni prsten s ugraviranim grbom, plus sablju, dok njegov momak prima ogrbljeni srebrni prsten i nož jatagan.
Nedjelja je, prva kolovoška, sunce iznad Bosne izjutra će najranije obasjati junački grad Sinj, a u 6.00 sati sa zidina staroga Grada na Kamičku odjeknut će kanonade mačkula, dok će limena glazba u defileu gradskim ulicama izvoditi koračnice iliti marševe, budeći i one koje već sami elektricitet tih dneva još zarana nije istjerao iz postelje.
Alkarski vojvoda koji dan ranije već je izdao svoju 'Svečanu zapovid', po kojoj će se obavljati svi protokoli što prethode samoj trci. Vojvodin ađutant u kočiji će tijekom jutra obahoditi predstavnike civilne vlasti i crkvene velikodostojnike, pozivajući ih na Alku.
U 13 sati s Kamička tri će trubača i tri bubnjara pozvati alkare i alkarske momke da se svečano odjeveni i naoružani okupe kod alaj-čauša, zapovjednika alkara kopljanika (onih alkara koji 'trče trku'). Tamo je i harambaša, zapovjednik alkarskih momaka. Obojica komandanata vrše smotru alkara i njihovih momaka, pregledavajući je li sve s odjećom i opremom kako spada. Po smotri, praćeni zvucima truba i ritmom bubnjeva, svi zajedno odlaze u Alkarske dvore k Vojvodi.
U Dvorima će se okupiti i svi sudionici svečanosti, od barjaktara do buzdovandžije, a Vojvoda će tu primiti i počasne goste, obično predsjednika države, koji je ujedno i pokrovitelj Sinjske alke.
Povorka i konji
Prije formiranja svečane povorke alkarski vojvoda obavlja smotru svih sudionika. Sama povorka izgleda ovako: na čelu je zbor alkarskih momaka u širokom dvoredu, a među prvom dvojicom, u sredini, stupa harambaša, dok među zadnjom dvojicom korača zamjenik harambaše; zatim idu trubači, bubnjari i limena glazba; po njima barjaktar na konju s barjakom u 'viteškoj desnici' i alkari pratitelji sa sabljama u rukama; slijedi štitonoša kojemu su zdesna i slijeva po jedan buzdovandžija, te dvojica momaka koji, svako sa svoje strane, drži 'dizgine', odnosno užad vodilju kojom prate 'edeka' (konja bez jahača koji oživljuje simboliku na zarobljenog konja seraskera Mehmed-paše Čelića, a to je ujedno i rezervni konj za Vojvodu); iza njih jaše Vojvodin ađutant s isukanom sabljom u ruci i odmah iza njega sam Vojvoda, jedini na bijelom konju; a po njemu u dvoredu jašeća četa alkara kopljanika s kopljima u 'čvrstoj desnici' i na začelju alaj-čauš s kopljem u 'junačkoj desnici' (alaj-čauš sudjeluje u trci).
Uobičajenom rutom alkarska povorka odlazi do trkališta prolazeći honoris causa pored crkve Čudotvorne Gospe Sinjske i pozdravljajući Bogorodicu pritom, svatko prema svojoj vrsti: alkarski momci okretom glave ulijevo, Vojvoda s desnom rukom kojoj je dlan s ispruženim prstima prislonjen na sljepoočnicu, a alkari kopljanici spuštanjem koplja i okretom glave.