Naša sugovornica je Anđelija Matas, 59-godišnja udovica Andrije Matasa (56), radnika "Cestara" koji je smrtno stradao u radnoj nesreći na gradilištu prodajnog centra Mall 10. studenog 2015. godine, prignječen između dva kamiona. Udovica Matas i njezino troje djece pet godina traže pravdu na sudu, odštetu su dobili prvostupanjskom presudom, a oduzeta im je odlukom višeg suda u kojem je naveden krivi datum i okolnosti nesreće.
Uz to je naloženo da plate 202.000 kuna sudskih troškova "Cestaru". Kao da to nije dovoljno, na svom radnome mjestu u tvrtki za koju joj je poginuo suprug i u kojoj sama radi, udovica Matas trpi pritiske koji eskaliraju upozorenjem pred otkaz. Zbog nesnosnih uvjeta, Anđelija Matas odlazi na bolovanje. U međuvremenu Vrhovni sud odobrava reviziju presude kojom je njoj i djeci oduzeta sudska naknada za radnu nesreću u kojoj su izgubili supruga i oca.
Što ste prvo pomislili kada ste vidjeli da ste vi i djeca izgubili pravo na naknadu štete presudom u kojoj je naveden krivi datum nesreće?
- Prvo mi nije bilo jasno, mislila sam da su greškom napisali na jednom mjestu umjesto studenog 2015. godine krivi datum, a onda kad sam pročitala dalje, šokiralo me. Taj datum 23. lipnja 2016. godine, koji navode kao dan nesreće, je datum kad sam podnijela tužbu za naknadu štete protiv Cestara. Na njemu baziraju i obrazloženje o tome kako je bila dobra vidljivost u 18.15 sati jer je ljeto te su uvjeti za popravak kamiona bili povoljni.
Druga manjkavost u drugostupanjskoj presudi je bila što su zaboravili dosuditi sudske troškove te i po tome izgleda kako se radilo u žurbi, samo da bi poništili odluku nama u korist. Apsurd je što im je Zakon omogućio ispraviti taj dio, ali ne i onaj s krivim datumom nesreće na kojem se temeljila cijela njihova odluka. Za to sam morala ići na Vrhovni sud koji je dopustio reviziju nakaradne odluke.
Kako ste doznali za smrt svog supruga, tko vam je javio?
- Negdje oko 19.50 kod mene su došli rukovoditelji mog muža i voditelj transporta kazao je da je Andrija kriv, da nije podigao ručnu kočnicu. Poslije sam iz papira doznala da su na mjesto tragedije došli državni odvjetnik, inspektorica zaštite na radu i ekipa za očevid u 19.45 sati, kako stoji u bilješci Druge policijske postaje. Kako su kolege koji su došli do mene već znali tko je kriv, a još očevid nije ni počeo?
Prava istina
Kako ste se osjećali kada ste shvatili da se krivnja za kobni događaj pokušava prebaciti na Andriju?
- U početku nisam bila sigurna je li kriv ili nije. Kasnije, prikupljanjem i iščitavanjem papira do kojih sam došla, vidjela sam da dosta toga ne štima. Jasno mi je bilo kuda to vodi. Najlakše je bilo okriviti mog supruga, mrtvi se ne mogu braniti i kazati istinu. Kolege koji su bili prisutni na gradilištu u vrijeme tragedije poslije su bili opominjani da što manje pričaju sa mnom i drugima u vezi s tragedijom, da ne bi otkrili pravu istinu, a oni će prepoznati o kome govorim.
Sebi sam dala zadatak: dok dišem, tragat ću i dokazivati čija je krivnja, doznat će se istina. To radim prvenstveno zbog mog pokojnog supruga koji nije zaslužio da ga se mrtvog blati i kleveće na ovakav način, zbog svoje djece i sebe, jer svaki put proživljavamo ispočetka traume i boli.
Je li vam bilo teško ostati u firmi u kojoj je Andrija radio nakon toga?
- Jako teško. Nakon dva do tri mjeseca, kad sam se vratila raditi, kamion koji je moj pokojni suprug vozio bio je parkiran nasuprot mog ureda. Gledala bih svaki dan kamion, sjedeći za stolom u uredu. Valjda su se nadali da ću se psihički slomiti i pokleknuti. Samo mi je bilo važno da djecu održim psihički stabilnom, da lakše prebrode gubitak oca, a ja supruga. Da ne pokleknem, ne predam se, nego da budem podrška djeci i oni meni. I hvala dragom Bogu, izdržali smo.
Mislite li da se vezano za radnu nesreću u kojoj je poginuo vaš suprug trebao pokrenuti kazneni postupak?
- Da, svakako. Državno odvjetništvo to je moralo po službenoj dužnosti. Propusta i te kako ima, navesti ću samo par: kamion nakon nesreće nije bio osiguran od ulaska kolega u kabinu, a ulazilo se, nije napravljena analiza otisaka prstiju ni dlanova u kabini kamiona, sudski vještak nije zatekao kamion na mjestu tragedije na gradilištu jer je u 21.25 sati kamion već bio odvezen u policijsku postaju. Nadalje, kamion je na tehničkom pregledu dobio zabilješku: tehnički neispravan.
Jeste li imali problema na radnome mjestu nakon pokretanja sudskog postupka protiv "Cestara" 2016. godine?
U početku ne. Sve je krenulo kad je konačno 2019. godine priznata ozljeda na radu od HZZO-a te je Upravni sud u Splitu odbio tužbu "Cestara" i potvrdio priznavanje ozljede na radu, što je potvrdio i Visoki upravni sud. Tada mi je u svibnju 2019. godine ostavljena na stolu pisana bilješka: “Molim evidenciju dolaska i odlaska s radnog mjesta: dolazak prijaviti, odlazak prijaviti sa službenog telefona (fiksnog) na broj mobitela (od kolegice).”
Formalni razlog je bio što sam taj dan otišla u 14.56 sati s posla, a radno vrijeme je do 15 sati. Nitko od kolega, mehaničarska radionica, bravarija, vozači (oko 40 kolega), ne evidentira se kada dolaze na posao i kada odlaze s posla. Moj posebni tretman trajao je oko 5 mjeseci. Ni tu nisam pokleknula, nego se uredno javljala svaki dan ujutro i prilikom odlaska s posla iz ureda telefonom.
Kada su počeli još jači pritisci na vas na radnome mjestu i s čime ih povezujete?
- Pritisci su počeli sredinom 2020. godine, kada sam počela tražiti policu osiguranja vozila koje je vozio moj pokojni suprug i policu osiguranja gradilišta. U više navrata tražila sam da mi Uprava "Cestara" dostavi policu osiguranja kamiona i policu osiguranja gradilišta na kojemu je stradao moj suprug. Nisu mi dali.
Sama sam došla do police osiguranja kamiona koji je bio osiguran u Euroherc osiguranju, Split. Po toj polici, na moj upit za osiguranje, Euroherc mi odgovara da je “odredbama članka 23. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, isključena iz osiguranja osoba koja upravlja prijevoznim sredstvom, pa i njegovi srodnici, te nemamo pravo na odštetu“. Po toj polici, vozač kamiona nije osiguran. Policu osiguranja gradilišta ne mogu dobiti, Uprava "Cestara" mi je ne da.
Upozorenje pred otkaz
Na koji način vas se pokušava destabilizirati na radnome mjestu?
- Krajem kolovoza i početkom rujna 2020. godine, na poslu nastaju veći problemi u vezi s mojim poslom. Usmeno mi se priopćava da moram prihvatiti poslove administracije skladišta. Posao nisam odbila, iako bi mi trebala obuka za taj dio posla, nego sam tražila pisani nalog da neću odgovarati za financijsko i materijalno stanje skladišta.
U međuvremenu radim svoj redovan posao, kao i dio vezan za skladište. Tada mi 9. rujna na mail stiže upozorenje na obveze iz radnog odnosa u svezi s mogućnošću otkaza ugovora o radu datirano dva dana ranije. Nakon toga napišem 11. 9. 2020. godine dopis gdje navodim sve: radim svoj tekući posao odgovorno i savjesno, kao i dio posla vezanog za skladište koji sam prije navela, što je potpisao i moj nadređeni.
Pritisak se i dalje nastavlja i u dogovoru s predsjednicom županijskog sindikata 18. rujna šaljem zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa. Tražim da mi se dostavi pravilnik o radu i katalog poslova, a upozorenje povuče. Nisu mi dostavili ništa, niti su povukli upozorenje. Zbog pritiska, čekanja svaki dan što će mi tko reći, hoću li dobiti otkaz, s upozorenjem koje mi stoji nad glavom, otišla sam na bolovanje 6. studenog i do daljnjeg sam na bolovanju.
Biste li pristali na nagodbu kada bi vam je "Cestar" ponudio?
- Skoro pet godina traje sudski postupak. Cijelo vrijeme sam mislila da će Uprava "Cestara" shvatiti što je napravila, da se polako dolazi do istine i da će doći do dogovora. U početku, kad sam se vratila raditi, bila sam kod direktora, da se dogovorimo, rekla sam da smo podstanari, da nam riješi stambeno pitanje i ništa više, nikakvi novci nisu bili u pitanju, samo rješavanje stana. Da se htjelo ići u nagodbu, s moje strane su bile otvorene sve mogućnosti, ali očito druga strana misli da ja neću uspjeti u postupku, pa ne želi.
Koliko dugo je vaš suprug radio u "Cestaru", a koliko dugo vi radite u toj tvrtki?
- Suprug je radio 38 punih godina u "Cestaru". Radio je odgovorno i pošteno. Nikad nije ni prometni prekršaj napravio. Ja imam sada skoro 38 godina radnog staža u "Cestaru". Radila sam u daktilobirou, materijalnom knjigovodstvu, na porti, u komercijali, a zadnjih osam godina u pogonu na Stinicama. Nitko nikad nije imao primjedbu na moj dosadašnji rad do dana kada mi je dano upozorenje.