Bio je jedan slučaj, šestorica su pobjegli, od zla oca i gore matere, razbježali se po Velebitu, imali smo ih na nišanu... Ali radi nacionalizma i hrvatstva nitko nije bio na Golom otoku, to su samo farbe

Bio je jedan slučaj šestorica su pobjegli, a nisi znao tko je bolji od boljega. Od zla oca i gore matere. Bila je noć, sad ti budi majstor kamo, kako. Ali na kraju smo ih pokupili svih. U takvim slučajevima je onda bilo dozvoljeno i korištenje dugog oružja i pucanje i tako dalje... Sve ovisi tko je pobjegao. Ako je to netko tko je opasan za okolinu i društvo, zato je i došao tamo. Ako je robijao zbog ubojstva, za ovo ili ono, onda tu nema milosti. Ti si onda oslobođen svih odgovornosti i krivice. Najprije si ga morao obavijestiti tri puta: 'Stani!' i reći mu što ga čeka.

I tako ova šestorica se razbježala po Velebitu, gdje ima suhozida. On dođe s jedne strane, a jedan od službenika koji ima puni pištolj s druge strane. Uperi mu pištolj u glavu i kaže "Stani, stoj!" Ovaj uzme kamen i kaže: 'Je*em ti mater, ubij me neću stati!" I ode. I sad hajde, ipak se treba malo odvažiti i pucati u njega. I pustiš ga. I pokušavaš 'vamo tamo, ali tu si ga imao i nije ti nitko branio da ga upucaš. Ali nije to baš tako kao što ljudi smatraju - ubiješ ga pa neka misli. Nije to zec, prepričava mi Anton P. dok sjedimo u jednoj kuhinji na Rabu. On je Rabljanin, točnije iz Lopara. Ono zbog čega smo se sastali je njegova desetgodišnja karijera, radio je kao čuvar u zatvoru Goli otok. Pristao je ispričati kako je izgledao režim i život na Golom otoku, posljednjih 10 godina zatvora, naime tada je bio tamo.

Radio je u zatvoru Goli otok od 1. kolovoza 1979. do posljednjeg dana  - 31. prosinca 1988. Kaže da je počeo od najmanjeg, došao je sa srednjom stručnom spremom. U međuvremenu je završio socijalnu pedagogiju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu. I kako tvrdi na kraju je došao skoro do samog vrha. "Nisam bio upravitelj cijelog zatvora, ali sam skoro pa i bio. Bilo je tamo dosta tih struktura", objašnjava Anton na početku razgovora za 100posto.

Na Goli otok došao iz znatiželje i kaprica

Imao je 24 godine kada je došao raditi na Goli otok, kaže do tada je obišao zemaljsku kuglu dva puta. Sredinom sedamdesetih proputovao je sve, vidio je svega i svašta i bogatstvo i siromaštvo. "Prije nisam ni pomišljao da bih išao tamo, išli su neki prijatelji pričali su o tome. Prvo sam se prijavio iz radoznalosti, a ne zbog toga što sam to htio, imao sam 24 godine. Prikupio sam sve papire, a da nisam nikome rekao zašto mi treba potvrda o nekažnjavanju, da nisam pod istragom i slično. Poslao sam to u Zagreb i zatim sam išao na pregled. Poslije svega su tražili karakteristike od policije. Devet puta su mi pisali karakteristike, da bi na kraju napisali da ja ne postojim. Radio sam tada u Rijeci i nakon nekog vremena sam zvao u Zagreb da vidim što se događa. Zvao sam jednog mještanina, prije mene bio funkcioner, bio je glavni inspektor u pravosuđu. Rekao mi je da ako želim na Goli otok mogu, da ne trebam nikakve dodatne provjere, ali prema onome što njima piše ja ne postojim", prisjeća se Anton kako je dobio posao.

Spominje da kada gleda filmove o Golom otoku, kao i svima koji su znali kako to izgleda, ide na povraćanje. "To nema blage veze s ničim, ovaj tuca kamen, to nema veze... dobro svatko je morao raditi", kazao je. Kaže za vrijeme 'Informbiroa' on još nije bio ni rođen, ali zatočenici iz tog doba su najkasnije do 1965. svi otišli. Kasnije je to bila ustanova za preodgoj i to uglavnom za mlađe punoljetne osobe koji su "počinile krivično djelo na području Jugoslavije". Čuvari su tamo radii u smjenama od jednog tjedna na Golom otoku, a jednog doma. Osim onih koji su živjeli dalje, primjerice u Albaniji. U ono vrijeme i sporije se putovalo, pa su oni radili dva tjedna i išli kućama na dva tjedna. "Oni su dolazili ovamo više na praksu, jer su se kod njih tek otvarali ti zatvori", objasnio je.

Iz 'Žice' se vidjelo more

"Kad sam došao tamo bilo je oko 700-800 zatvorenika. Ukupan broj zaposlenika bio je oko 300. Među njima su bili odgajatelji, administracija, poslovođe u proizvodnji, kuhari, šef restorana, i u kažnjeničkoj kuhinji svi su bili civili. Morala je biti nekakva kontrola. I u Rijeci je bila glavna administracija, svi su oni u tih 300", kazao je. Administracija je radila od ponedjeljka do petka, dok su čuvari imali svoj ritam smjena. Ono gdje su zatvorenici radili bili su pogoni, bilo ih je više - radile su se pločice to je bio kameni pogon, zatim bio je metalni pogon, drvni pogon.

Bilo je i maloljetnika oni su bili na odgojnoj mjeri. "Dolazili su iz Gline, oni koji su tamo pravili probleme, onda bi po sili zakona došli ovamo. Jer su bježali, pravili cirkuse i tako. Svatko je imao tko nije imao srednju i osnovnu školu, ako je htio mogao je u školu, onda bi odradio smjenu ujutro ili popodne, a školu je imao poslijepodne i obrnuto. Tko god je imao volju i želju... čak za ono što su radili dobivali su naknadu", ispričao je Anton.

"E sad, tko se kako snalazio to je opet druga priča. Jer svugdje ima i siledžija i napasnika i ovakvih i onakvih... Jer tamo nije bilo ženskih, ali je bilo i drugih stvari. Onaj tko dođe, ako ga se stavi u mlin, taj je gotov...", prvi put je natuknuo to kako su se zatvorenici obračunavali i iživljavali jedni nad drugima.

I tad u razgovoru dolazimo do samica, to je bio način kažnjavanja nedozvoljenog ponašanja. Objasnio je koga su, dok je radio na Golom otoku, stavljali u samice.

'U samicama - idioti koji si ne žele dobro'

"Svugdje su određena pravila ponašanja i u školi i bilo gdje idete morate poštivati određene norme. Prema tome, onaj tko nije poštivao to... Počnimo od dnevnog reda, disciplina, pa ponašanje, pa tuča, pa krađa, pa silovanja i sve ostalo. Puno njih je, sam sebe bi išao unakaziti. Presjeći prst, ruku, nogu, samo da ne radi. Nakon toga ide u bolnicu, tad je bilo u Šimunskoj, pravosudna bolnica za zatvorenike (Zatvorska bolnica u Zagrebu, na adresi Svetošimunska cesta). Ali ako je bio sposoban da ostane, postojala je disciplinska komisija koja je odredila kaznu", kazao je Anton. Takvi zatvorenici bi određeno vrijeme bili u samici.

U disciplinskoj komisiji bio je upravitelj i zapovjednik straže, načelnik preodgoja. "To su stručni ljudi koji su vidjeli što je. Jer za svaku stvar svugdje mora biti određena disciplina i poštovanje. Zatvorenik je mogao dobiti samicu do 30 dana. Ako je bio veći problem, to se nije određivalo na Golom otoku. Na prijedlog komisije iz ustanove gdje je izvršavao kaznu poslano je u Zagreb u pravosuđe da se predlaže usamljenje do šest mjeseci. Znači mogao je dobiti da bude usamljen do šest mjeseci, ja ne znam koliko je sada. Znači ako si kažnjen, možeš dobiti još tu kaznu", objasnio je kako je funkcionirala kazna sa samicom.

Priča da je bilo zatvorenika koji bi namjerno išli uništiti stroj na kojem je radio, samo da ne mora raditi. "I sada to košta, ako nekom razbijete auto morate to platiti i odgovarati. Tako i to. Jedan primjer - stroj za mljevenje kamena, on bi ubacio unutra palicu, metalnu štangu, polomi zube stroju, znaš koliko to košta.. koliko je koštalo onda? Nitko nije bio kažnjen zato što se nekome svidjelo da ga kazni. Samicu to nije dobivao svatko, nego, recimo to - idiot koji ne želi sam sebi dobro... Jer svatko onaj tko je želio sam sebi dobro, taj je i prošao dobro", odrješit je Anton.

  Svašta je bilo moguće i događalo se svašta govori nekadašnji čuvar i upravitelj na Golom otoku. "I između njih se događalo svašta. Jedan je drugoga ubio, 30 i nešto uboda nožem. Jer ga je ovaj navodno varao s nekim. On mu je bio cura i iz ljubomore ga je izbo. Mislim ubio ga je tamo bez problema, znači iskasapio ga je. Tako da, bilo je svakakvih stvari", jedna je od ružnih stvari koju je spomenuo.

  Budući da je Anton jedno vrijeme bio upravitelj za unutarnju i vanjsku sigurnost. Kaže da je njemu posao bio da osigurava situaciju i upravlja svime što se događa. "Vi ste u svakom momentu znali što trebate napraviti ako se nešto dogodi. Ipak je u smjeni znalo biti po 120 policajaca i stražara ili kako ih god tko zove. Znalo se dogoditi da se njih šest, osam ili 10 organizira, dogodi se mali propust i oni odu. Nikad to nije bilo masovno bježanje, ali bi se grupirali. Ja sam morao biti spreman da organiziram potjeru i čekanje i zasjede, patrole i svašta. Tu se onda organizira i vanjska policija. Svi koji su slobodni, živi i mrtvi kako se kaže", opisuje Anton. Kaže kada bi ih uhvatili i vratili na Goli otok samica im je bila neminovna.

Bjegunce nismo ubijali, ali dobili su batina

Bilo je mnogo slučajeva kada su službene osobe imale zatvorenika na nišanu, ali ne bi mu oduzeli život, baš kao i slučaj s početka članka. U tim su situacijama osim pištolja koristili i duge cijevi. U potragu za skupinom bjegunaca krenulo bi 50 do 100 ljudi. "Jedan je tako s M48, to su vojničke puške, mogao zatvorenika puknuti bez problema. I zove ga po imenu, zna ga, vidio je tko je. Puca mu bočno s lijeve, s desne strane. Puca ispred njega. Ovaj mu opet je*e mater i viče 'Ubij me, neću stat!' I što bi vi napravili? A ipak ga se uhvati živog", prepričava Antun. Na pitanje jesu li ubili kojeg bjegunca u potjeri, kaže da se to nije događalo.

"Ali da je dobio batina, to se dogodilo. Jer osam dana ne dođeš kući u krevet, ni ne jedeš, ni ne piješ, kad ga uhvatiš - što bi ga htio poljubiti? Da je žensko - još - još... ali ovako... Ima svakakvih primjera. Ali dosta se njih i utopilo", rekao je i odmah nastavio priču o šestorici 'domovaca'. Bježali su u zimsko doba. Budući da dosta njih nije znalo previše ni o terenu ni o plivanju događale su se tragedije. "On misli da ako obuče zimsko odijelo da će mu biti toplo. On kad skoči umore, samo cikne. Bilo je tiho, neki njihovi prijatelji znali su da bježe. Kad su poskakali u more, samo se nakon par minuta čuo jauk i gotovo. Da su se bar skinuli. Kad ti voda napuni odjeću, ti si nemoćan. Bilo je uzalud, kasnije se išlo gliserima, ali ni u 10 minuta ne možeš napraviti ništa. Znalo ih se naći kasnije, čak bi i ribari mrežom povukli. Ali nije ih nitko ubio nego sami su sebe uništili", kazao je.

Iako su neki skončali u Velebitskom kanalu, bilo je i onih koji bi preplivali, kaže nije to bio Alcatraz, a čak su i iz Alcatraza bježali. "Ljudski mozak se svašta dosjeti. Nije to nemoguće ništa". Zatvorenici su dane provodili u radu i obvezama. Svakome su na početku procijenili za što bi bio sposoban i za što ima afiniteta i prema tome bi mu odredili normu. Tvrdi Anton, nisu to bile nemoguće nametnuti iznosi.

Objekt u kojem su spavali čuvari i policija

"Svakoga se odredilo prema njegovim sposobnostima. Vidi se po čovjeku je li on sposoban ili je nesposoban. Ako nisi sposoban za to, idi meti ili bilo što drugo. Ne možeš ti čovjeka staviti na tokarski stroj ako nema ambicija za to, nema ni bilo što drugo", objasnio je.

Kaže još prije njegova dolaska proizvodili su se stolovi i stolice za izvoz. "Organizirani su bili ti pogoni i nitko nije morao raditi više nego je htio. Bilo je onih koji su zarađivali čak i više nego što sam ja zarađivao. Bio je jedan Krajačić Stevo. Svi su imali normu, ako si ispunio normativ, mogao si napraviti dvije norme. Dobio si duplo. On je bio varioc, tad su se radile šasije za traktorske prikolice Viševica, on je znao napraviti u jedan tjedan koliko svi ostali za cijeli mjesec. Na kraju odnio novaca doma...", gestikulira rukom Anton kako je Stevo varioc odnio mnogo novca jednom kada je otišao s Golog otoka. Zatim objašnjava kako su dio zarađenog novca mogli trošiti tamo, ali imali su i obaveznu štednju na računu. Kako bi imali za put i prvo vrijeme "dok se ne snađu". Već je spomenute škole i zanate koji su se mogli steći tamo. Napominje Anton, nigdje na svjedodžbama ne bi pisalo da su školu završili na Golom otoku.

Dječji vrtić prema ostalim zatvorima

"Nitko nije bio zatvoren preko dana, bio je zatvoren preko noći kad se zgrada zatvara. Po danu su svi bili slobodni vani, što u ostalim zatvorima nema. Imali su kupanje. Svaki su dan mogli ići na kupanje kada bi bili slobodni. Ako bi radili ujutro mogli su se kupati popodne i obrnuto. Čak i oni koji su radili i išli u školu mogli su napraviti sebi da idu na kupanje.

"U konačnici kada se to vidi, taj zatvor je bio dječji vrtić prema ostalima. Ja sam prošao sve zatvore u Hrvatskoj, radio sam i u drugim strukturama, i za policiju i u Petrinjskoj, bio sam u Lepoglavi, u Puli u Rijeci, obišao sam sve zatvore u Hrvatskoj, to mi je bio posao. Nitko nije mogao šetati vani. Mogao si biti u sobi ili u krugu di je određeno, imaš šetnju dva sata na dan ili koliko je dopušteno. Ovdje su oni bili slobodni cijeli dan. Onaj tko je znao gdje ide radije bi birao Goli otok nego Lepoglavu", tvrdi Anton.

'Industrijska zona' na Golom otoku

Za sebe kaže da je nastojao pomagati zatvorenicima koliko je mogao. U konačnici i on i drugi stražari boravili su s njima po cijele dane na otoku i upoznali ih.

"Ja sam uvijek rekao: 'Ako si fer čovjek ja mogu biti dva, ili tri ili pet puta veći čovjek nego što si ti, jer sam u takvoj poziciji. Ali ja to tebi ne stavljam pod nos da mogu biti, nego ću biti ako vidim da si ti taj i takav.' Uvijek sam se i tako ponašao. Tako nastojim i sada u ovo malo života što je. Ja sam rekao, ako sam nešto obećao to sam nastojao izvršiti bez obzira kako i na koji način", objasnio je i dodao da je radio takav posao, jer ponekad je teže obaviti tri razgovora kroz dan nego krampati i kopati cijeli dan. "Ti s tim ljudima ako si im nešto obećao ili rekao, ti moraš gledati na svako slovo, a ne na svaku riječ. Ako si nešto zeznuo to ti se obije po nosu sto puta. Ti više nemaš niti autoriteta niti poštovanja ni bilo što...", pojasnio je.

U tih deset godina koliko je radio skupio je ogroman broj i lijepih i ružnih dogodovština. Kaže jer i sistem je onda, kao i svaki drugi, imao i dobre i loše stvari. Mnogo puta je, kaže, te dečke vodio na sud, pokušao im je pomoći koliko je mogao jer vidio je i uvjerio se da je čovjek za statistiku samo broj. Ako je netko imao vezu, nekoga da ga izvuče to je i napravio, isto kao i sada.

Zbog pet-šest kokoši godinu dana robije

"Evo jedna stvarno minorna priča, bio je taj dečko, da mu ime sad ne govorim, otac mu je poginuo, mati mu se preženila. Uzeo je od susjeda pet - šest kokošadi, dvije pure i to je odnio kod mesara, a taj ga je mesar prijavio. Prije toga je imao isto neke sitnice i policija hap, 'vamo, tamo, jedva su čekali samo da ga maknu. Kako sam išao u Zagreb na ispit uzeo sam ga sa sobom i odvezao u Vrbovec na sud, zajedno s jednim kolegom. Ostavio sam ga u zatvoru u Vrbovcu, riješio ispit i što sam trebao u Zagrebu i otpratio ga na sud. Sudac njemu za tih pet - šest kokoši i dvije pure opiči njemu godinu dana zatvora", prepričava jedan slučaj Anton. Budući da je on imao uvid u Zakon o kaznenom postupku, iako nije bio ni odvjetnik niti u nikakvom drugom odnosu osim pratnje ipak nije mogao prešutjeti. Kaže sve je to skupa bilo oko današnjih 1000 kuna koristi, koje je on dečko od kojih 19 godina već potrošio jer je bio u teškoj situaciji.

"Pitam tužitelja, onda je bilo - drug. Kažem 'Drug na konto čega ste vi njemu odredili tu godinu dana?' Pa ovako, pa onako, kaže: 'Za mene je statistika takva.' Statistika, ali on nije statistika, on je čovjek. Znali su za njegovu situaciju, da mu je mater takva kakva je. Stvarno mi ga je bilo žao kao da mi je brat ili dijete. To sam rekao nakon što je sudac izrekao kaznu, rekao sam da nemam ništa s tim slučajem, da nisam odvjetnik. Kazao sam da nije u redu da ja sad čovjeka kao nekog balavca vodim na Goli otok, a za što?", opisuje. Sudac je zatim vidio gdje je Anton radio i kazao mu da će za 15 dana dobiti presudu te da zatvoreniku pomogne i napiše mu žalbu. "Kaže ne treba mi ni advokat ni sudac, vidim da se razumijete u to. Na kraju smo to spojili i kazna je otišla u ništa. Taj čovjek nije znao što će od sreće, a nije on bio jedini", zaključio je.

Goli otok iz zraka

Zašto se zatvor zatvorio 1988., na to Anton odgovara da je to bila čisto politička stvar.

"Ovi koji se busaju u prsa da su bili na Golom otoku nitko ga nije vidio ni primirisao na njega. Ja sam, koliko god je kartona bilo, meni su svi prošli kroz ruke. Zadnjem. Još dva prijatelja su bila sa mnom jedan je živ, malo stariji. Nas trojica smo to uzeli, sve do jednog kartona smo imali u rukama nije prošao ni jedan da meni nije bio u rukama. I ni jednoga od tih šuša nije bio, drugačije ne možeš kazati. To su sve lažovi. Ni jedan koji su se busali tamo u Saboru, ni jedan nije bio na Golom otoku", tvrdi Anton P.

Na samom kraju bio je u komisiji za procjenu imovine i kaže niti ondašnja vlast iz Jugoslavije, niti nova vlast iz Hrvatske nije imala interesa da se to sačuva. "Radi nacionalizma i hrvatstva nitko nije bio na Golom otoku, to su samo farbe, isto kako pitur farba zid. To što je bilo Hrvatsko proljeće '71. su bili u Gradiški i Lepoglavi, a na Golom otoku od toga nitko bio nije, niti jedan. To su sve lažovi i kriminalci, evo to vam ja kažem. Ja sam voljan svakom reći to u lice", dalje tvrdi Anton i ponavlja da je pročitao svaki karton od svakog zatvorenika na Golom otoku. Njegove riječi o nacionalnom sastavu zatvorenik potvrđuju i službene statistike.

"Najviše je bilo Makedonaca, Muslimana, Crnogoraca, Srba. Hrvata i Slovenaca je bilo sveukupno pet posto. Pet posto od svih ukupno je bilo zajedno Slovenaca i Hrvata... To je bio omjer. Tako da to što se oni busaju ... od toga ništa", odrešit je Anton. Tvrdi da je slika o Golom otoku u javnosti iskrivljena, mnogo toga je izmišljeno. Kao recimo priča da je drvored bagrema zasađen za Tita. "Na tim iluzijama se grade i priče i filmovi i bajke", zaključio je Anton P. nekadašnji čuvar na Golom otoku. Kada je ta kaznionica zatvorena, on još nije imao uvjete za mirovinu, a zbog svoje struke i iskustva radio je u drugim kaznenim ustanovama i u policiji u Zagrebu.