StoryEditorOCM
ForumVEDRANA PRIBIČEVIĆ

‘Da, imam 172 centimetra i 179 kilograma. Zbog mržnje i uvreda pomišljala sam i na samoubojstvo...‘

Piše Vedrana Pribičević/JL
7. svibnja 2020. - 08:05

Visoka sam 172 centimetra i imam 179 kilograma. Nitko mi ne treba govoriti da trebam smršavjeti, kao da nisam sama to puno puta pokušala. Da, to je moj problem s kojim se borim gotovo cijeli svoj život, ali puno je gori problem što me vrijeđaju nepoznati, piše Vedrana Pribičević, profesorica Zagrebačke škole ekonomije i managementa.

Za potrebe ovog teksta, predlažem vam da zamislite sljedeću situaciju.

Vlasnik ste kompanije koja se oglašava na socijalnim mrežama. Na službenim stranicama kompanije gdje ste podijelili neki stručni tekst iz medija u kojem je sugovornik ili autor vaš zaposlenik, posjetitelji ostavljaju neprimjerene komentare koji nemaju nikakve veze s tekstom, a tiču se primjerice nekih fizičkih obilježja vašeg zaposlenika, i pozivaju prijatelje da naprave isto.

Što u tom slučaju trebate napraviti?

Trebate li zaposliti nekoga tko će te komentare brisati, jer posao community managera na Facebooku je ipak da komunicira sa klijentima i odgovara na upite?

Trebate li komentar sakriti ili obrisati?

Jeste li time povrijedili njihovu slobodu govora?

Odgovor na to pitanje je kompliciran. Tko je odgovoran za taj komentar, onaj tko ga je napisao, društvena platforma ili vlasnik stranice koji ga nije uklonio? Puno pitanja, malo jasnih odgovora.

Baš se to neki dan dogodilo meni.

Institucija u kojoj radim na Facebooku je objavila tekst iz novina o mom radu, a baš svi komentari ticali su se moje težine. Kada u tekstu koji napišem nema moje slike, komentari magično nestanu.

E sad, zamislite što debeli ljudi proživljavaju na dnevnoj bazi, kolike sam bezbrojne poruke s uvredama dobila tijekom godina, putem Facebooka, službenog maila, čak i ručno pisane...

Infektivni otpad

Činjenica jest da je u gore opisanom slučaju netko upravo u vaše “virtualno” dvorište istovario hrpu infektivnog otpada i jednostavno otišao, a vama ostavio da se time bavite. Sami neprimjereni komentari i uvrede stvorili su i potrebu za poslovima brisača tih komentara i na kraju ne možete pobjeći od toga da grozne poruke i komentare, prije nego što ih netko pobriše, mora i pročitati.

Možete argumentirati to na način da su ti pojedinci plaćeni za taj posao, no protiv mentalne štete koju takvi komentari uzrokuju onima koji ih čitaju, bez obzira kome su upućeni, nemaju apsolutno nikakve zaštite. Ljudima koji zbrinjavaju opasan otpad možete dati zaštitnu odjeću, no što ćete dati onima koji su zaduženi da pročiste digitalni prostor od koncentrata ljudske zlobe?

Problem vrijeđanja na internetu i popularno zvanih trolova možemo gledati i kroz prizmu dobro poznatog problema u ekonomici okoliša koji nazivamo tragedija zajedničkog dobra. Koncept je prvi opisao ekolog Garrett Hardin 1968., a Elinor Ostrom je 2009. dobila Nobelovu nagradu za svoja istraživanja u tom polju. Zamislite selo farmera koji uzgajaju stoku i vode je na ispašu na zajedničku livadu. Svaki farmer ima motiv povećati broj krava koji posjeduje jer tako povećava svoj profit, a dodatna krava će tek malo uništiti livadu.

Međutim, tako razmišljaju i drugi farmeri; kada su vođeni svojim samointeresom, svatko od njih želi imati što više krava i šteta na livadi se kumulira dok ona u potpunosti ne propadne i bude posve beskorisna svim farmerima, te zajednički resurs bude uništen. Sasvim je jasno da internet možemo promatrati kao zajedničko dobro.

Osoba koja vrijeđa na internetu, posebice ako je anonimno, ima svaki interes to napraviti jer se nakon toga osjeća dobro i ne snosi nikakve posljedice. Nebitno je zapravo zašto to rade, no čisto ekonomski gledano, njima je to isplativo jer su negdje ispoljili svoju frustraciju, ali nisu imali nikakav trošak za sebe, posebice ako su to napravili anonimno. Dakako, nije problem jedan komentar, problem je kad njihove akcije koje su motivirane samointeresom dovedu do toga da smanje kvalitetu zajedničkog dobra za sve koji ga koriste, odnosno za sve one koji koriste internet.

Zli ljudi

Problem zajedničkog dobra ljudi su kroz povijest riješili nastankom socijalnih normi koje su regulirale način na koji se koristi zajedničko dobro, i to bez potrebe za privatizacijom ili centraliziranim upravljanjem.

Po svemu sudeći, od destilata ljudske zlobe ovaj će nas put spasiti tehnologija jer su kompanije koje su vlasnici društvenih mreža počele pod pritiskom investitora istraživati načine kako uposliti umjetnu inteligenciju da takve komentare automatski miče. Tada možete dopustiti algoritmu da “trenira” na komentarima trolova i nauči njihove verbalne obrasce te upozori na njih u realnom vremenu.

No zašto bi smo se uopće brinuli oko toga što ljudi pišu na internetu, ili što nekome govore? Učestali savjeti su da ignorirate komentare i da će sve biti dobro. Pojedinac svakako može razviti mentalne procese koji služe tome da racionalizira cijeli proces vrijeđanja te ne dopusti da mu to utječe na funkcionalnost.

Napad panike

Time svojoj okolini odaje dojam da je sve u redu, da se uspješno nosi s uvredama. I to je možda istina isprva, pogotovo nastavljate li normalno život, ispunjavate svoje obaveze, a vašoj okolini se čini da je sve u najboljem redu. A sve te uvrede, taložene godinama jedna na drugu, polagano kljuckaju po vašoj podsvijesti. I onda se jednog dana probudite i imate napadaj anksioznosti što vam počne utjecati na svakodnevni život.

To vam se dodatno ispliva u trenucima kada imate drugih privatnih problema, osobne ili financijske prirode... i onda vam se čini da je samoubojstvo sasvim realna opcija. Bez pretjerane patetike, osjećate psihičku bol, koja ne prestaje, te želite da jednostavno nestane. Mene osobno u tom su periodu lijepe riječi koje su mi rekli plivači na bazenu gdje sam plivala ujutro spasile.

Zamislite, nekome možete spasiti život s dvije-tri lijepe riječi i osmijehom. Kada sam rekla da me komentari drugih ljudi ne diraju, mislila sam da više ne plačem zbog njih i ne opterećujem se njima u smislu aktivnog razmišljanja o istima. No onda se pojavi tona internetskih licitatora koji pokušavaju iskamčiti od vas da vam je ipak stalo do komentara, da vas ipak diraju, jer da vas ne diraju, samo biste šutjeli i odmahnuli rukom.

Da, diraju me komentari. Diraju me u hipotalamus, amigdalu i hipokampus! U mom mozgu postoji emocionalni repozitorij svih tih uvreda koje su se taložile godinama, svjesnoj mentalnoj disciplini unatoč. Pokušavam se zaštititi tako da izbjegavam mjesta gdje mogu dobiti takve komentare, no nekad su me uvrede slijedile i do mog “brloga” u koji bih se sakrila poput kakvog uplašenog glodavca - primjerice, stizale bi na službeni mail ili čak fizičkom poštom. Šutjela sam dugo jer jednostavno nisam znala što napraviti s time, neke sam pročitala, neke samo obrisala.

Trebao mi je objektivan promatrač kojemu sam sve mogla ispričati, no ipak su mi na kraju trebali lijekovi jer šteta je trajna. Umjesto zaključka, dopustite mi da ponudim dva pravila po kojima pokušavam živjeti: prvo je pravilo da nikada ne napišem ono što ne bih mogla nekome izgovoriti u lice.

Drugo se pravilo tiče toga da se prije svake komunikacije s nekime uživo iskreno nasmiješim, pitam ih kako su ako se poznajemo otprije i saslušam ih ako postoji neki problem. To ništa ne košta, a vrijedi puno.

Bojala sam se da se zbog zlostavljanja i sama ne pretvorim u zlostavljača

Ono što me zapravo najviše uplašilo jest da sam i sama prije skoro četiri godine na jednom statusu ostavila jedan neprimjeren komentar. I to sam napravila upravo u periodu kada sam primala te uvrede, imala puno ozbiljnih problema sa strane koji su nevezani uz broj mojih kila i kada sam pomišljala na samoubojstvo.

U tom komentaru pretvorila sam se u one koji su meni pisali gadosti, zlostavljani je postao zlostavljač. I tada sam znala da je vrijeme da posjetim psihijatra i da potražim stručnu pomoć.

16. studeni 2024 11:09