Danas, u subotu 9.ožujka, napustio nas je jedan od najvećih chefova u povijesti hrvatske gastronomije. Andrej Barbieri preminuo je nakon dugogodišnjih zdravstvenih tegoba.
Priča o Andreju teško se može svesti na nekoliko rečenica, prije bi trebali biti ispisani tomovi knjiga. On sam se odmetnuo od kuće ne dočekavši ni granicu punoljetnosti. Mediteranske i sjeverne europske granice prelazio je jednu za drugom. U početku je radio u noćnim klubovima. Do izazova kuhinje došao je preko vinskih karti. U restoran bi se zaputio, kako je sam govorio, kada se uvjeri da su u ponudi dobra vina. Tek je potom počeo uočavati kako jela mogu očarati jednako kao i vina. Kreacije kuharskih zvijezda postale su mu nova opsesija. Morao je proniknuti u njihovu magiju, objasnio je jednom prilikom.
Kada se izmoren tempom uspješnog ugostiteljstva prije desetak godina iz svijeta vratio u opuštenost sjenovitih kaleta Voloskog, Andrej je razmišljao o laganom uronjavanju u mirovinu. Takvog ga je većina i upoznala u neodoljivoj i šarmantnoj Skalinadi, a zatim i Tramerki. Jelima koje kao da kuha za sebe privlačio je prijatelje i stvarao nove. Nemir još nije potpuno zatomio, mijenjao je mjesta u kojima je vodio kuhinje, no sva su bila opuštajuća, odmaknuta od bilo kakvih glamuroznih pretenzija. No, onda je došao poziv da opatijskoj Bevandi vrati sjaj i tempo je opet ušao u fazu ubrzavanja. Uz Bevandu, u Rijeci je na Korzu preporodio i lokal Conca d’Oro, Zlatna školjka, preuređena je po njegovim zamislima. Ubrzavanju ritma pridonijela je televizija, potom i ponuda za suradnju u tiskanim medijima. Izazov pisane riječi Barbierijima je očito duboko usađen.
Posljednji Barbierijev projekt u Hrvatskoj bio je Barbieri´s koji je volio opisivati kao svojevrstan nastavak trenda “bistrologije”, a upravo ga je on podigao do razine nenametljive elegancije. Nakon toga odlazi u Dohu i otvara Quavannu i tako postaje chef konzultant prvog hrvatskog restorana u Kataru. Šira javnost dobro ga je upoznala po njegovim kulinarskim ekspertizama u Masterchefu.
