Glavni kineski regulator za industriju videoigara objavio je da su u svojoj zemlji riješili problem ovisnika o videoigrama. Nakon što su ograničili maloljetnicima da igraju videoigre petkom, subotom i nedjeljom između 20 i 21 sat, tvrde da sada čak 75 posto mladih ljudi ne igra videoigre više od tri sata tjedno.
Kako prenosi Reuters, ova vijest stiže nakon što su kineski regulatori poduzeli tvrdokorne poteze kako bi spriječili maloljetnike da provode sate igrajući videoigre, tvrdeći da je to "duhovni opijum".
Nakon tog ograničenja donesenog u rujnu prošle godine, tvrtke koje izrađuju videoigre dužne su u svoje softvere uvesti verifikacijske sustave, koji će u realnom vremenu pratiti korisnike, a maloljetnicima onemogućiti da se igraju. Varanje je, stoga, gotovo nemoguće.
Ugoda i endorfin
Jesu li zabrane zdrav način rješavanja ovisnosti, i može li se isti recept primijeniti i kod nas, pitali smo doc. dr. sc. Tomislava Franića, psihijatra, subspecijalistu dječje, adolescentne i forenzičke psihijatrije na Klinici za psihijatriju KBC Split.
- Stručni i znanstveni krugovi sve argumentiranije prihvaćaju činjenicu da videoigre imaju adiktivni potencijal, odnosno učinak koji mogu imati i kemijske tvari poput alkohola ili ilegalnih, zabranjenih psiho aktivnih tvari - droga.
Jedina razlika je da ovdje nije riječ o vanjskom unosu tvari već o, pozitivnom ugodom potkrijepljenim, radnjama koje potiču naš unutarnji kemijski balans tvari povezanih s ugodom poput dopaminskih krugova ugode i endorfina.
Stoga sve jasnije možemo govoriti o ovisnosti novog doba, kao što je i jednoj prastaroj aktivnosti poput kockanja pripisana mogućnost da se može razviti u ovisnost.
Naravno, neće svaka osoba upasti u taj začarani krug, no videoigre imaju posebnu opasnost jer se puno lakše uvlače u naše živote i obitelji. Paradoks je da da ih mi kao roditelji prvi unosimo djeci kao poklone, a malo koji roditelj će djetetu pokloniti alkohol ili joint.
Tip igara koji dominira
Stoga se problem razvija slabije primjetno u okvirima socijalno prihvatljivog ponašanja, pa čak i reklamirano i poticano kao ogromna industrija. Pri svemu tome ne možemo kriviti industriju, oni su kao dio medijske industrije regulirani određenim pravilima o sadržaju i upozorenjima na omotima igara.
Je li problematičan sadržaj tih igrica?
- Ovdje je potrebno naglasiti da nije sadržaj igre onaj koji je problematičan, već tip igara koji dominira na tržištu. Naime jako je malo "sporih" strateških igara koje zahtijevaju razmišljanje, većinom su to igre koje traže brze reakcije, pri čemu je svaki uspjeh u igri nagrađen kroz bodove, novi nivo u igri, a sve to često u online komparaciji sa poznatim ili nepoznatim suigračima.
Sve to predstavlja velika impulsna otpuštanja neurotransmitora ugode ili psihološki dovodi do pozitivnog potkrjepljivanja ponašanja. Neuspjeh dovodi također do ljutnje i eksplozivnih reagiranja. Dakle najvažniji problem je dinamika, a ne sadržaj. Isti učinak može proizvesti i Super Mario, štrumpfovi kao i nasilne krvave igre.
Je li rješenje u zabranama videoigara ili postavljaju ograničenja?
- Ako govorimo o zabrani videoigara mislim da tu koristimo krivu terminologiju. Zabrana ili kazna kao riječ imaju negativnu konotaciju. Mislim da trebamo govoriti o pravilima, a pravila imamo svi mi. Bez pravila ne bi preživjeli niti jedan dan.
Kada govorimo o prometu, ne govorimo o kaznama i posebno prstom ne pokazujemo u neki znak zabrane, nego sveobuhvatno govorimo o pravilnom i prilagođenom sudjelovanju u prometu. Kada vidimo znak ograničenja brzine, po svojim ugrađenim internim moralnim normama i racionalnom ili neracionalnom promišljanju, uglavnom poštujemo ta pravila.
Djeca i adolescenti još nemaju razvijene te interne norme i mogućnost kontrole i trebaju okolinu kao okvir, ogradu izvan koje nije dobro izaći, ali i oslonac za koji se mogu pridržati.
Kako komentirate kineski recept?
- Teško je komentirati informacije iz Kine, u posljednje vrijeme je jako važno provjeravati informacije koje dobivamo, no načelno ograničavanje dostupnosti svakako je nešto što bi moglo smanjiti broj onih koji će postati ovisni, no jednako je važno i zapitati se: Kako to da su nam djeca toliko ispred ekrana?
Kako to da im mi kao roditelji, a onda i društvo, ne ponudimo neke druge sadržaje. Koliko znam, u Hrvatskoj mobitele i igraće konzole još uvijek djeca ne dobivaju od države, nego od nas roditelja, kao zamjenu za nas same, naše vrijeme i veći angažman s njima i oko njih.
U svom profesionalnom radu, naravno, pod uvjetom da već nije "zakačeno" na ekran, još nisam susreo dijete koje nakon početnog mrgođenja na kraju dana ne prihvati igru s vršnjacima na otvorenom bilo kojeg tipa, radije nego virtualni svijet. O najmanjoj djeci da i ne govorim.
Tako da o "zabrani" mogu govoriti kao o nužnom, pomoćnom sredstvu, a više trebamo govoriti o zamjeni kvalitetnijim sadržajima.