Većina liječnika su inteligentna, suosjećajna ljudska bića, ali su, isto tako, ljudi. A medicina je posao, što znači da liječnici mogu biti prezaposleni, stisnuti s vremenom i odbaciti pritužbe pacijenata, pogotovo ako je u pitanju žena. U mom slučaju, odbacivanje mojih uzročnih simptoma me gotovo koštalo života.
Bio je listopad 2019. kada mi je moja nova ginekologinja ― nazovimo je dr. Ne Smije Biti Ometana ― dala vijest koja će mi promijeniti život. "Imate tumor od dva centimetra na vratu maternice", rekla je, bez ikakve brige. Za mene su te riječi bile kao nož u crijeva. Tumor? Ja? Kako?
Tada joj je zazvonio telefon i izašla je iz sobe.
Kad se vratila, suze su mi navrle na oči. "Imam li rak?" upitala sam, prestravljena i zbunjena. Kao ne-liječnik, kada čujem riječ "tumor", prva mi je pomisao rak. Njezina nije bila. "Ne, ne", uvjeravala me dr. Ne Smije Biti Ometana. “Ovako se rak ponaša.” Zatim je dodala rečenicu koju nikad neću zaboraviti: "Da imaš rak u ovoj dobi, s ovom medicinskom anamnezom, to bi bilo kao dobitak na lutriji."
Zbog toga se nisam osjećala bolje. Činilo se da nije zabrinuta za tumor koji mi raste u zdjelici, ali ja sam bila. Objasnila mi je da ću trebati biopsiju, ali me uvjerila da su to vjerojatno fibroidi, benigna izraslina, možda polip ili milijun drugih malih stvari koje nisu rak. Morala bih biti pod anestezijom za biopsiju, a to bi bila “cjelodnevna” obveza. Ne želeći da mi ova tumorska stvar visi nad glavom, zamolila sam da zakažem operaciju što je prije moguće.
Doktor NSBO mi je još jednom rekao da nema žurbe, iako je u radiološkom izvješću stajalo da je tumor “zabrinjavajući”. Zapravo, išla je na odmor na dva tjedna i raspored joj je bio pun. Morali bismo odgoditi postupak najmanje četiri tjedna. Pitala sam mogu li dobiti termin ranije - možda bi drugi liječnik mogao napraviti biopsiju? "Nije potrebno", rekla je. "Samo budi strpljiva."
Učinila je da se osjećam kao da pretjerujem, kao da nisam znala kako “ove stvari funkcioniraju”. Zasipala sam je pitanjima o Velikom R, na što je stalno govorila: "Ne, ne, rak se ne ponaša tako.“ Pustila sam to - uostalom, ona je išla na medicinsku školu, a ja nisam. Nosila je bijeli kaput, a ja sam bila 34-godišnjakinja u čijem su radnom ormaru još uvijek bile hlače za jogu.” Nije bilo moje da se raspravljam s njom.
Dok sam se vozila kući, nazvala sam majku. Objasnila sam sve što mi je doktorica rekla, ali nisam mogla prestati plakati. Osjećala sam da nešto nije u redu - kao, stvarno pogrešno. I bila sam ljuta što doktorica ovo nije shvaćala ozbiljno. Moja majka se složila.
Instinktivno sam pozvala svog starog ginekologa. Jecajući, objasnila sam svoju situaciju i molila za hitan termin. Kada je riječ o određenim vrstama raka, vrijeme je važno. Četrdeset osam sati kasnije ponovno sam sjedila u liječničkoj ordinaciji, samo što je ovaj put bilo potpuno drugačije iskustvo.
Moj stari liječnik mi se obratio ljubazno i zabrinuto. Objasnio je točno što je ultrazvuk otkrio i obavio sve pretrage koje je trebao , uključujući još jedan ultrazvuk, kolposkopiju i biopsiju u ordinaciji bez anestezije i operacije. Čak mi je rekao: "Znam da se bojiš, ali učinit ćemo sve što možemo da shvatimo što se događa."
Ispostavilo se da sam dobila na lutriji.
Biopsija je otkrila da imam vrlo rijedak rak koji se zove neuroendokrini malih stanica visokog stupnja. Trebala bi mi radikalna histerektomija ― gdje mi uklanjaju maternicu, cerviks, jajnike, jajovode, trećinu vaginalnog kanala i više limfnih čvorova zdjelice ― zajedno s adjuvantnom kemoterapijom i zračenjem.
Nakon moje dijagnoze, cijeli mi se svijet okrenuo naglavačke. Bio je to nalet termina, skeniranja i jakog plača u kupaonici. Moja slika je pokazala samo "lokalnu bolest", što znači da nije metastazirala na druge dijelove mog tijela. Moja kirurška onkologinja je rekao da joj je laknulo. “Često pacijenti s neuroendokrinim karcinomom uđu u 4. stadij – toliko je agresivan”, rekla je. “Imaš sreće što si došla kad jesi.”
Doista, to je bilo i više nego tako. Čak i uz brzu biopsiju, završila sam u stadiju 3C. Moji izgledi za preživljavanje bili su samo 0 posto do 7 posto.
Istina je da je neuroendokrini karcinom malih stanica visokog stupnja vrlo agresivan, s lošom prognozom. Čak i u fazi 1, stopa preživljavanja je samo oko 30 posto. Vrijeme između mojih pretraga, koje su pokazale lokalnu bolest, i moje operacije, kojom je pronađen rak u jednom limfnom čvoru, bilo je samo pet dana. Da sam čekala doktoricu NSBO da se brine o mom stanju, bila bih u fazi 4 u trenutku dijagnoze i vjerojatno bih sada bila mrtav. Medijan preživljavanja je kraći od 16 mjeseci.
Tjednima kasnije, nakon što je moja operacija završena, konačno sam dobila poziv iz ordinacije dr. Ne Smije Biti Ometana. Htjeli su zakazati biopsiju koju je odgodila. Nasmijala sam se. "Zezaš me?", pitala sam. "Uskoro počinjem s kemoterapijom!" Tada sam ljutito poklopila slušalicu.
Znam da sam sretna što sam živa. Sada sam dvije godine bez raka. Moj onkolog je nedavno rekao da sam "čudo". Da bih preživila ovaj rak, sve je moralo ići kako treba. Imala sam sreću da je drugi liječnik kojeg sam posjetila proveo više od sat vremena sa mnom, saslušao moje brige, testirao me za sve na licu mjesta i dovoljno se brinuo da obrati pažnju na mene. Da su moja operacija, kemoterapija ili zračenje odgođeni za četiri tjedna ― kako je dr. NSBO želio ― to bi me koštalo života. Umjesto toga, liječnički tim se okuražio i prepoznao rak uboden iglom u plastu sijena.
Moja namjera nije klevetati liječnike, već sustav u kojem su prisiljeni raditi. Prema studijama, 56 posto liječnika primarne zdravstvene zaštite provodi manje od 16 minuta s pacijentima, a veliki dio tog vremena provodi se na ispunjavanju elektroničkih zdravstvenih kartona. Doista, birokratska strana američkog zdravstva nije ono za što su se liječnici prijavili. Između sve većeg pritiska da se vidi više pacijenata, kodova za predautorizaciju osiguranja, telefonskih poziva nakon radnog vremena, poruka na portalu, savjetovanja o osiguranju među kolegama, papirologije pacijenata i pregleda medicinske povijesti, mnogi liječnici su sagorjeli.
Ipak, studije su pokazale da se žene često otpuštaju u zdravstvenim ustanovama. Rečeno im je da se jaka bol u trbuhu može pripisati grčevima tijekom menstruacije, dok bolna stanja poput fibroida maternice, endometrioze i ciste na jajnicima ostaju nedijagnosticirana mjesecima ili godinama. Zapravo, Američki koledž opstetričara i ginekologa procjenjuje da je za dijagnozu endometrioze potrebno u prosjeku šest do 10 godina.
Da ne spominjemo, žene u Americi imaju najvišu stopu smrtnosti majki u usporedbi s drugim razvijenim zemljama, a za crnkinje je još gore.
Ali odbacivanje ženske boli nije isključivo za ginekološka stanja ili stanja povezana s trudnoćom. Ženama je nedovoljno dijagnosticirana depresija, kardiovaskularne bolesti i mnoge vrste raka, često odlaze kod više liječnika i čekaju više od godinu dana na dijagnozu. Žene imaju 50 posto veću vjerojatnost da će dobiti pogrešnu dijagnozu kardiovaskularnih bolesti nego muškarci, a 30 posto vjerojatnije da će biti pogrešno dijagnosticirane kada imaju simptome moždanog udara.
Žene se moraju zalagati za sebe čim uđu u liječničku ordinaciju, jer to je zdravstveni sustav u kojem živimo. Moramo se boriti da dobijemo testove, laboratorije i termine, a sve nas nazivaju napadnim, histeričnim i pretjerano dramatičnim. I nemoj samo da počnem govoriti o stigmi težine. Imam vijesti za tebe: Ne može se svako stanje riješiti gubitkom težine (rak mi pada na pamet). Štoviše, previše žena (i općenito previše ljudi) nema pristup osiguranju, pristupačnoj zdravstvenoj skrbi ili resursima i vremenu da ih iskoriste, ali to je sasvim druga bitka.
U konačnici, ako me borba s rijetkim i smrtonosnim rakom ičemu naučila, to je da se nikada ne prestanem boriti za sebe. Provela sam nebrojene sate boreći se sa osiguranjem, moleći laboratorije i centre za snimanje za ranije termine i šaljući e-poštu svakom onkologu za pomoć. To je vaše zdravlje i vaš život. Ako morate oko toga dignuti malu frku, neka bude tako. Vrijedan si.
Taryn Hillin je novinarka, scenaristica i pobjednica nad rakom. Trenutno je u programu Sony Television Diverse Writers. Prije toga bila je spisateljica i producentica u TMZ-u, The Huffington Postu i Fusionu. Kada ne piše, Taryn pomaže oboljelima od raka i osobama koje pate od kroničnih bolesti, putem svog Instagrama, @TheAntiCancerLife. Diplomirala je na Yaleu.
Ovaj članak je originalno prenio Huff Post.