Donosimo shemu jednog od najvećih hrvatskih skandala - tko je tko u aferi i kako je kolali milijuni eura

Ako su hrvatski građani tijekom posljednjih godina mogli išta naučiti iz slučaja Ina-MOL, onda je to da dokazivanje počinjenja kaznenog djela, pogotovo kad je riječ o krupnom slučaju korupcije, nije nimalo laka zadaća. Bez famoznog “smoking gun” dokaza - potpisane uplatnice o primitku novca, audio-video snimke korupcijskog dogovora ili pokajničke ispovijesti davatelja ili primatelja mita, tužitelji su osuđeni na više ili manje utemeljene slutnje. A taj famozni “zatvoreni krug indicija” će se u - često autističnim - pravosudnim procedurama pokazati kao laka meta za sve vrste relativizacija. Pa ipak, ako pravosudna tijela, od hrvatskih sudova do međunarodnih arbitražnih vijeća, iz raznih razloga nisu uspjela utvrditi da je u slučaju Ina-MOL postojala korupcija, više nitko ne spori da su u opskurnom krugu tih tvrtki, njihovih menadžera i mreže povezanih kompanija u poreznim rajevima tekli deseci, pa i stotine milijuna eura.

Ovo su fakti

Čine li sve te veze i transakcije zatvoreni krug indicija? Očito je to pitanje podložno subjektivnom dojmu, no evo što su neke od činjenica: Vlada Ive Sanadera je MOL-u bez ikakve naknade odobrila da preuzme potpunu kontrolu nad Inom, iako su Mađari tada posjedovali 47 posto dionica - tek tri posto više od hrvatske države. Otprilike istodobno je ciparska tvrtka Hangarn uplatila pet milijuna eura na račun švicarske tvrtke Roberta Ježića. Ježić je Sanaderov bliski prijatelj: prema vlastitom priznanju kupio mu je luksuzni BMW, a prema važećoj optužnici Sanader mu je pogodovao u odnosima s HEP-om. Tvrtka Hangarn, pak, dugogodišnji je posrednik pri MOL-ovoj nabavi naftnih derivata i u nju se iz te kompanije slijevaju deseci milijuna eura. Jedan od tadašnjih suvlasnika Hangarna je József Tóth, ključni savjetnik šefa MOL-a Zsolta Hernádija. Drugi, navodni, vlasnik je ruski naftaš Mihail Gucerijev koji je MOL-ov poslovni partner.

Svoju tvrtku Gucerijev je izgradio na poljima Bijele noći koje je po vrlo povoljnoj cijeni kupio od Ine 2001. godine. Ugovor o prodaji potpisao je dugogodišnji šef kompanijeTomislav Dragičević. U Hangarn se slijevaju i milijunske uplate iz švicarske tvrtke u vlasništvu slovenskoga naftnog trgovca Hetema Ramadanija, koji je 2008. postao glavni opskrbljivač Ine derivatima. Te je godine ostvario rast prihoda od gotovo 1000 posto, a Ina najveći kvartalni gubitak u povijesti tvrtke. Čovjek koji je u Ini odgovoran za trgovinu naftom zove se Josip Petrović i u tvrtku je došao nakon Sanaderova dolaska na vlast. On je jedini čovjek koji prisustvuje uživo sastanku Sanadera i Hernádija u Banskim dvorima, a ostaje u Upravi Ine i nakon MOL-ova “preuzimanja”. Nakon toga postaje MOL-ov konzultant. Novac iz Ramadanijeve tvrtke i Hangarna kola i prema offshore tvrtki Unipro Development.

Građani bez imovine

Njezina odgovorna osoba je još jedan Mađar: Kálmán Könyves-Tóth, koji je, pak, naveden i kao vlasnik tvrtke Roscop. A Roscop je svojedobno Ininoj tvrtki Crosco prodao tvrtku Rotary Drilling za 40 milijuna dolara. Iako postoje kompanijski dokumenti koji iznose sumnju da je ta cijena znatno previsoka, posao odobrava Uprava Ine pod vodstvom Dragičevića, a operativno vodi čelnik Crosca Bojan Milković. Nakon MOL-ove konsolidacije Ine Milković postaje glavni izvšni direktor kompanije, a punomoći mu potpisuju svi hrvatski članovi Uprave, uključujući Petrovića i Dragičevića. Nakon što s te pozicije odlazi zbog korupcijske optužnice, Milković dobiva novi posao u MOL-u. U ovoj kompleksnoj mreži satkanoj od čudnih poslova, sumnjivih dogovora i netransparentnih odnosa hrvatski su građani ostali bez prava da na bilo koji način utječu na upravljanje svojom imovinom - 44 posto dionica Ine. Je li to posljedica nelegalnih aktivnosti ili tek nesretni splet krajnje nepovezanih slučajnosti? Procijenite sami za sebe...