Ne, ni nakon punih 20 godina ubojica Marijane Jerković nije pronađen. Ni nakon 20 godina od brutalnog smaknuća mlade djevojke, 24-godišnje tajnice u jednoj splitskoj agenciji za promet nekretninama i studentice Pravnog fakulteta, pravda nije zadovoljena. Dvadeset godina osoba koja je nožem zaklala tu djevojku slobodno živi u anonimnosti i nosi svoju monstruoznu tajnu.
Možda ga - ili nju? - susrećemo u autobusu, u kinu, možda kupuje kruh u našoj pekari, možda njegova djeca i naša djeca ljubuju, možda je ta osoba naš najbolji prijatelj kojemu se, za razliku od njega, povjeravamo i od njega tražimo savjet? Možda je mrtav? Ne znamo. Pravda za Marijanu nije zadovoljena.
Tamo u trogirskome zaleđu, na groblju u Pozorcu počiva djevojka koja bi danas bila žena u zrelim, najboljim godinama. Netko joj nije dopustio odrasti, diplomirati, udati se, roditi djecu i ostarjeti. Taj netko ju je toga ponedjeljka popodne 21. siječnja 2002. na njezinu radnom mjestu prvo udario i onesvijestio, potom davio i konačno je usmrtio skalpelom za krojenje tepisona. Taj netko, možda i uz nečiju pomoć, ostatak dana i noć proveo je čisteći mjesto zločina, ostavivši tijelo Marijane Jerković tamo, da leži beživotno u lokvi vlastite krvi koja je iz nje iscijedila svu njezinu mladost i sav njezin život koji nije stigla odživjeti.
Neshvatljivi propusti
Sutradan ujutro njezino su tijelo pronašli njezini kolege. Potom su stigli policajci, novinari, ekipa za očevid, sudac istrage, sudska patologinja... Tužno je nabrajati koliko je grešaka toga jutra napravljeno, a čudne, neobjašnjive stvari dešavale su se i kasnije. Toga jutra, 22. siječnja 2002., policija nije poduzela propisane mjere osiguranja prizorišta, niti su vrata agencije nakon očevida bila zapečaćena prema pravilima struke te su i eventualni osumnjičenici, novinari, čak i mačke iz susjedstva, ulazili i izlazili iz ureda. Na taj način kontaminirani su tragovi što ih je ubojica ostavio iza sebe.
Od svih tragova - a bilo ih je malo - koji su poslije spominjani, osobitu je pozornost pobudila kapljica krvi pronađena na hlačama Marijane Jerković. Ta je kapljica pripadala ženskoj osobi, no i taj trag, saznalo se nekoliko godina poslije, bio je krivi trag. Ta je kap krvi na Marijaninu odjeću dospjela tijekom dopremanja mrtvog tijela u obdukcijsku dvoranu i pripadala je posve drugom "slučaju". Pojednostavljeno rečeno - obdukcijski stol nije bio besprijekorno čist pa je krv žrtve iz neke druge nesreće dospjela na njezine hlače. Policija je danima nakon ubojstva iz agencije izuzimala stvari, ali tek nakon desetak dana u čajnoj je kuhinji pronađen smrtonosni skalpel. U što li su policajci uopće gledali?
No, ni to nije sve. Jednoj od osoba za koju je policija držala da je bila nekako upletena u ubojstvo, ni sedam dana od zločina nije bila izuzeta odjeća u kojoj je ta osoba bila 21. siječnja. Štoviše, ni službena zabilješka policijskog razgovora s tom osobom nije napravljena, kamoli da je od nje uzeta službena izjava. Toj osobi nije bila napravljena ni pretraga stana, a kada se nakon tjedan dana netko u policiji dosjetio da bi to ipak trebalo napraviti, sva je odjeća već bila oprana, a s njom i mogući dokazi.
Tajna mobitela
Zahtjev policije da im se dopusti poduzimanje mjera praćenja i prisluškivanja osumnjičenih upućen je nadležnima, a on je, nakon podosta vremena, odbačen zbog formalnih propusta pri njegovu podnošenju. U bizarne i neshvatljive detalje u istrazi ubojstva Marijane Jerković spada i nevjerojatna činjenica da se nakon njezine smrti netko služio njezinim mobitelom. Naime, nesretnoj majci mrtve djevojke stigao je nekoliko mjeseci nakon sprovoda račun od operatera iz kojeg je bilo jasno da mobitel nije bio u pohrani, nego u – upotrebi. Pravde za Marijanu nije bilo od samog početka.
Ubojstvo ove mlade djevojke potreslo je Split te je i godinama nakon zločina bila živa gorčina zbog neriješenog zločina. Osim obične ljudske sućuti spram svake tragedije, ta je gorčina bila i posljedica svijesti da je Marijana bila uzorna cura iz skromne kuće, djevojka koju je njezina majka udovica podizala u oskudici i koja se, ta djevojka, nastojala vlastitim snagama probiti kroz život radeći, studirajući, nikom zlo ne čineći. Marijana Jerković nije čak bila ni u krivo vrijeme na krivom mjestu – bila je u radno vrijeme na svome radnom mjestu i ničim, ali baš ničim, nije ni mogla doprinijeti svojoj preranoj i nepravednoj smrti. Pa ipak... Već 20 godina Marijane Jerković nema, a njezin ubojica živi negdje tu, među nama, šutljivo noseći zlo u sebi, nedohvatljiv ruci pravde. Za Marijanu Jerković ni danas – pravde nema!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....