Frustrirajuće je nakon fakulteta dijeliti sobu s 10 godina starijim neoženjenim bratom. Kad vidim njega, kao da gledam sebe u budućnosti...

Dijeliti stambene kvadrate s roditeljima za hrvatsku mladež sasvim je normalna stvar. Ne čudi stoga da je Hrvatska neslavni rekorder Europske unije, jer 70% njenih punoljetnih građana, a mlađih od 34 godine, još uvijek nije poletjelo iz roditeljskog gnijezda.

Jedni će kriviti krizu koja je mlade učinila ovisnima o primanjima roditelja, pa čak i djedova i baka. Drugi će grešku potražiti u razmaženosti novih generacija ili neusklađenosti tradicionalnog načina stanovanja sa produženim djetinjstvom i kasnijim ulaskom u brak. Ilustracije radi, europski prosjek neosamostaljenih mladih do 34. rođendana iznosi 47,9%, piše DW.

Trgovkinja Ivana ima 22 godine i živi u Lici. Da je kojim slučajem rođena u Finskoj, vjerojatno bi nakon posla dolazila u socijalni stan, a roditelje bi viđala tek na nedjeljnim ručkovima. Ovako s majkom, također trgovkinjom, dvoje mlađe braće i ocem umirovljenim braniteljem dijeli stan od 70 kvadrata u kojem su nekad živjeli njen djed i baka.

Djed je dobio taj društveni stan kada se je našao na vrhu liste prioriteta unutar tvrtke u kojoj je radio, a kasnije ga je, po raspadu Jugoslavije, otkupio za male novce. „Nisam razmišljala o tome da se odselim. Zapravo, razmišljala sam, ali ne ozbiljno. Odselila bih se da su me roditelji mogli poslati na fakultet", objašnjava nam.

Sretna je što, za razliku od većine svojih prijateljica, ima posao pa roditelje ne traži novac, već im i sama pomaže.

„Evo, napiši da ću se odseliti jednog dana kad se udam", kaže uz smijeh koji sugerira da je udaja ipak u nekoj dalekoj budućnosti. Ivanina obitelj ima i staru naslijeđenu kuću. Kako je riječ o zabačenoj lokaciji, daleko od gradskih sadržaja, o njoj nije razmišljala kao o mogućem stanu. 

S druge strane, desetljeće stariji Zagrepčanin Luka dugo razmišlja kako napustiti roditeljski dom u kojem je odrastao zajedno s bratom.

Još od vremena kada je upisao Filozofski fakultet i pomalo zavidio kolegama iz drugih mjesta i gradova, a koji su u Zagrebu živjeli bez roditeljskog nadzora. To mu je čak i nakratko uspjelo kad je iz statusa honorarca prešao u stalni radni odnos uz redovito plaću.

Iznajmio je mali stan u koji se uselio s dugogodišnjom djevojkom. Idila je trajala tek godinu dana. Poslodavac je propao, a Luka je ostao bez prihoda. Djevojka nije mogla samostalno financirati zajednički život pa su oboje, prije dvije godine, odlučili otkazati stan i vratiti se svatko svojim roditeljima.

„Nemaš pojma kako je frustrirajuće vratiti se starcima i dijeliti sobu s 10 godina starijim neoženjenim bratom. Kad vidim njega, kao da gledam sebe u budućnosti“, priča. Na pitanje osjeća li se „luzerom", odgovara potvrdno. Iako mu se posrećilo u traženju novog posla, ne usudi se ponovno uletjeti u podstanarstvo, a i razišao se s djevojkom.

Je li mladima s roditeljima dobro ili je zajedničko stanovanje nužnost, pitali smo Josipa Pandžića s Katedre za socijalnu politiku Pravnog fakulteta u Zagrebu. Kaže nam da su pokazatelji još i gori u dobnoj skupini od 25 do 29 godina. Čak 83,8% te skupine još uvijek nije napustilo roditeljski dom.

„Od 2000. do 2013. godine primjetan je trend rasta stope onih koji žive s roditeljima. U skupini i žena i muškaraca porast iznosi 0,7%. To je značajno", priča Pandžić za Deutsche Welle i dodaje da razloge za selidbu ili ostanak treba tražiti na više strana.

Oni mogu biti individualni i nije ih moguće generalizirati, poput selidbe zbog ljubavne veze, zaposlenja, ili obiteljskih problema. S druge strane postoje strukturalni razlozi.
  
Kada je riječ o Hrvatskoj i zemljama u okruženju Pandžić najveće razloge sporog izlaska iz obiteljskog doma traži u financijskim problemima, ne samo zbog visoke nezaposlenosti mladih, već i zbog samog sektora stanovanja. „Konkretno, postoji li u određenoj zemlji tradicija socijalnog stanovanja koja bi eventualno poslužila kao prijelazni oblik između stanovanja u roditeljskom domu i vlasništva nad stanom u kasnijoj dobi? Ako taj socijalni sektor stanovanja ne postoji, događa se rez između roditeljskog doma i vlasništva, a to se manifestira u visokim kreditnim zaduživanjima."  Upravo su se brojni mladi opekli na kreditima koje više nisu mogli vraćati pa su ostali blokiranih računa i bez nekretnine u kojoj su planirali provesti život.

Ima li rješenja ovom problemu ili će Hrvati i u četrdesetima imati tek sobu u roditeljskom domu? Ne postoji jedan recept, kaže Josip Pandžić. „Ali ako imamo u vidu dosege socijalnog stanovanja u skandinavskim i zapadnoeuropskim zemljama, kojima bi trebali barem težiti, ako ih već ne možemo doseći u nekim standardima, potrebno je razvijati sektor socijalnog stanovanja. On u hrvatskoj de facto ne postoji. Tako bi se mogao premostiti jaz između stanovanja u obiteljskom domu i stanovanja u vlasništvu. Ne govorim o tome da mladi provode cijeli život u socijalnom stanu, već bi on trebao služiti kao razvojni imperativ napredovanja cijele zemlje“, zaključuje.

Cijeli tekst pročitajte ovdje.