Hrvatska danas tuguje za sedam žrtava razornog potresa na Baniji. Potres jačine 6,4 po Richteru njihove kuće nisu izdržale. Srušile su se do temelja. Životi Laure Cvijić, Franje i Maria Tomića, Dušana Bulata, Mile Jurkovića, Darka Kozića i Stanka Zeca su ugašeni.
Banija je iznova proživjela devedesete. Neprijatelj je ovoga puta bio beskrajno jači. Priroda. Potres koji je izmicao tlo pod nogama i doslovno otvarao zemlju, u čije se napukline urušile kuće, bio je neumoljiv, piše Jutarnji list.
Za njih sedmero i koban.
A ništa toga dana nije dalo naslutiti što se sprema. Sanirale su se štete od potresa dan ranije i vjerovalo se da je najgore prošlo. Na sreću, bez žrtava, a to je bilo najvažnije.
Svi su opet pošli za svojim poslom, pokušali dočekati Silvestrovo s malo veselja. Pandemija je donijela već dosta tuge. Radost je bila već sjesti s obitelji u novogodišnjoj noći, počastiti se. Kolači su se već hladili u frižideru, modlice za drugu turu, da ne daj Bože ne usfali, bile su pri ruci.
Blagdanske pripreme
Nakićeni borovi koji su popadali kad se dan ranije zatresla zemlja vraćeni su u kut sobe. Ukrasi nadomješteni novima. Bor je pomaknut malo lijevo, ako je baš tu napukla kuća, da se sakrije. Da ih u silvestarskoj noći ništa, barem na pogled, ne podsjeća na strah koji su proživjeli kad se zatresla zemlja.
Građani su obavljali novogodišnju kupnju. Valjalo je ispraviti štetu zaboravljenog poklona za pod bor.
Tri su dana do novogodišnje noći.
Otac i sin, Franjo i Mario Tomić, uobičajeno su provodili vrijeme, čekajući suprugu i majku Radmilu da se vrati s posla. Franjo je za štednjakom, priprema ručak kako bi svi zajedno za stol kad dođe. Gulaš se taman polako kuha, da meso bude mekše, kako svi vole. Ima on volje i vremena maziti svoje otkad je u lipnju otišao u mirovinu.
Obitelj je u Majske Poljane, selo pokraj Gline, pobjegla od rata u Slavoniji. Čuje Franjo iz "sobe za šivanje" ritmički zvuk šivaće mašine. Sin Mario u svom svetištu izrađuje kožne tapecirunge za automobile. Bila je to njegova ljubav. 12.18 je. Ugodan, zimski dan blagdanskoga tjedna.
U 12.19 sati svijet se zauvijek promijenio. Zemlja se zatresla tolikom silinom da nisu stigli niti reagirati. Trokatnica se srušila kao kula od karata. Propala je u zemlju. Doslovno. Otac i sin, Franjo i Mario, ostali su ispod ruševina. Život im se ugasio u trenutku.
- Nije zato što su moji, pitajte bilo koga, bili su obojica sjajni, uvijek od pomoći. Mirnog karaktera - kroz suce nam oca i brata opisuje Marina Tomić Šantek.
Vjeruje da točno ta rečenica najbolje opisuje njezine najdraže, bez kojih je ostala u stotinki sekunde. Bez obojice odjednom. Tuga je to prevelika. Za nju nema riječi.
Njezin drugi brat, Dario, sjedi uz nju bez riječi. Suze govore umjesto njega.
Popravljao automobil
Još je troje mještana Majske Poljane izgubilo život u potresu. Dušan Bulat, Mile Jurković i Darko Kozić. Svi su oni, kao i Tomići, doselili ovdje u poraću. U selu bez vode iz slavine, blatnjave neasfaltirane ceste, visokih šikara - oni su pronašli dom. Onog rođenog više nisu imali. Bili su sretni, samo nek' su zajedno. Izrodili djecu tu, odgojili ih za svijet.
Mladi Darko Kozić (20) u Majske Poljane došao je s obitelji tek nedavno. Bio je veliki radnik i jako dobra osoba. Neiskvaren dečko, a život ga nije mazio. Nakon završene srednje škole zaposlio se u pilani u Glini, i prošle godine je uspio dobiti kredit kojim su kupili kuću u Majskim Poljanama. Kupio je i automobil, što mu je bila velika želja. Želio je jednoga dana imati svoje imanje i traktor.
- Uvijek je volio raditi i popravljati nešto oko auta i motora - rekao je o svojemu prijatelju iz srednje škole Hrvoje Savić.
I Stanko Zec radio je baš ono što je volio. Iako na sredini sedmog desetljeća, nije kanio odustati od mjesta crkvenog orguljaša. Orgulje su bile i zadnje što je za života vidio.
- Bili smo u crkvi kako bismo pokupili vrednije stvari na oltarima, za koje smo se bojali zbog potresa od dan ranije. Stanko je otišao prekriti orgulje da se ne bi zaprašile. U nekom je trenutku, kasnije sam saznao da je to bilo u 12.19, uslijedio stravičan udar. Vidio sam ogroman luster kako pada s crkvenog svoda. Sve je prekrila prašina, cigle, žbuka...
Preživio sam. Stanko, na ogromnu žalost svih nas, nije - ispričao je Božidar Škofač iz Žažine u općini Lekenik, prijatelj i susjed nesretnoga Stanka. Zajedno su bili i u crkvenom zboru, Božidar ga je vodio, Stanko je svirao orgulje. Iza Stanka Zeca neutješni su ostali supruga i tri sina. Bio je, kažu, dobar čovjek.
Majka Laure Cvijić ne može nego vrištati. Bol je prevelika. Njezini su očajni krici lomili tužan petrinjski utorak. Najgori dan u povijesti siromašnog grada na Baniji.
Mlada žena, trgovkinja, pokušala se oteti iz ruku namjernika koji su je držali da ne priđe tijelu svoje djevojčice.
Jedna od onih koji su bili uz nesretnu majku je i zagrebačka građevinarka Dijana Uljarević. Netom je prije oslobođena iz dvorišta zgrade koja se kompletno oko nje srušila.
Laurina majka kroz krike je ponavljala: "S kim ću sada plesati... s kim ću sada plesati".
Njezina djevojčica izrastala je u djevojku čija je strast bio ples. Za svoj rođendan, 22. prosinca, s prijateljima se baš naplesala. Napunila je 13.
Znala je što želi
Tjedan dana kasnije više je nije bilo. Teško je majci to prihvatiti, žaluju i prijatelji. Voljeli su veselu Lauru.
- Bila je jako dobra, izgledala je malo starija za svoje godine, bila je pametna i znala što želi, baviti se plesom - govore prijateljice o Lauri.
Laura je najmlađa žrtva strašnog potresa. Kad su je izvukli ispod ruševina, željeli su vjerovati da je njezino mlado srce možda izdržalo ogromnu kušnju. Dugo su joj pokušavali vratiti bilo. Imala je Laura puno snage i neiscrpnu želju za životom. Spominju svi što je još mogla, a nikad neće. Pa ih stegne neki grč za srce.