Ivica Ivanišević: Širi se paničan strah od maršala Tomaševića i njegovih crvenih odreda, a desnica se sprema na bijeg iz Zagreba prema Bleiburgu

Desničari u Zagrebu nikad nisu bili ovako uplašeni. Realisti među njima, koji su, naravno, u manjini, svjesni su da im se u nedjelju dogodio untergang. Većinu, međutim, još uvijek grije slabašna nada da bi se za deset dana moglo dogoditi čudo. No, i najveći optimisti u njihovim redovima strepe od najgoreg: konačnog i bezuvjetnog trijumfa ljevice. Zato na svakome kantunu, pače vuglecu, odjekuju pozivi na punu mobilizaciju. Od svih hrvatskih muževa, žena, čak i mališana, traži se da daju svoj doprinos u majci svih bitaka koja će se dogoditi 30. svibnja.

Očekivano, Vice John Batarelo jedan je od najgrlatijih desnih uzbunjivača. Još očekivanije, on ne skriva panični strah od najvećih zatornika hrvatstva kao takvog, a to su, dabome, "otvoreni komunisti i rodni luđaci“. Da su svi komunisti zatvoreni, on bi bio miran kao beba, ali, avaj, nisu, nego su otvoreni, pa je sav na iglama i sluti pobjedu bezbožnih boljševika koji stupaju rame uz rame s poremećenim degenericima. Užasno je zadnjih dana biti Vice John Batarelo. Okej, da ne ispadne kako nepotrebno dramatiziram, uvijek je užasno biti Vice John Batarelo, no ovih je dana čak i gore nego inače.

Za našu stvar

Pritom, takvih kao što je Vice ima u nezanemarivom broju. I svi oni redom ovih dana imaju rijetku stolicu. Čim pokušaju zamisliti prvi ponedjeljak u crvenom Zagrebu, crijeva im popuste. Strah je poprimio takve razmjere da me ne bi čudilo kad bi se zagrebački desničari odlučili na paničan bijeg iz pokorenog grada. Ne znam kako vi gledate na to, dragi čitatelji, ali meni bi bilo skroz očekivano kad bi za desetak dana iz Zagreba prema Bleiburgu krenuo četverored Škorinih pokretaša, zatim hadezenjara, suverenista i pravaša, kojima će se putem priključiti ostaci razbijenih nedićevaca, ljotićevaca, četnika i kozaka.

Bez ikakvih teškoća mogu imaginirati kolonu koja se proteže kilometrima, praćena okom kamere odvažnog dokumentarista Jakova Sedlara. Neki bjegunci stupaju s oružjem, čvrsto riješeni da skupo prodaju svoju kožu presretnu li ih jurišni odredi crvene vojske. Većina pak uza se nema ništa opasnije od peroreza ili škarica za manikuru, jer, dobro je poznato, prosječni desničar rado zagovara drastična rješenja i poziva na oružje, ali se ženira uzeti ga u ruke. I dok tako nesretni, mali, hrvatski čovjek iscrpljen hoda prema Austriji, strepeći da će pustiti dušu prije negoli ga tamošnji graničari puste u zemlju, s vremena na vrijeme može opaziti kako kolonu pretječu crne limuzine sa zatamnjenim staklima. U njima sjede viđeniji hrvatski muževi – Škoro, Hasanbegović, Batarelo... - koji teška srca napuštaju ljubljenu domovinu odlučni da u austrijskom izbjeglištvu nastave borbu za našu stvar. Nestrpljivi su da iz svog emigrantskog stožera narede protunapad, pa cestom jure u petoj brzini, ne obazirući se na četverored prašnjavih pješaka.

Strah od Austrijanaca

Dok manjina juri, a većina lipše, nitko ne zna što se događa u našem neposrednom susjedstvu. Sa Slovencima ne bi trebalo biti problema, tješe se naši potišteni desničari, ipak je tamo na vlasti Janez Janša, a on je naš čovjek. No, svi strepe od Austrijanaca. Već jednom su Hrvati tamo pokušali naći pribježište i svi znamo kakvom tragedijom je ta pustolovina zaključena. K tome, tamo je na vlasti Sebastian Kurz, također desničar, ali malo drukčijega kova. Toliko drukčijega da je u svojoj zemlji zabranio upotrebu svih simbola koji su sveti normalnom, dakle, desnom hrvatskom čovjeku. I pitaj boga što će tome tipu još zasmetati kad ga iritira i jedno jedincato, staro, povijesno slovo?

Osim toga, tko kaže da će se Kurza išta pitati? Ni onomad Austrijance nitko nije zarezivao, nego su nam Britanci inokosno skuvali paštašutu. Može li itko biti siguran da još jednom neće? Možda se već razmještaju duž granične linije, a sve u dogovoru s dijaboličnim maršalom Tomaševićem. Lijepi su izgledi da se ovih dana cvjetnim štajerskim poljanama više ne može čuti dostojanstveni njemački jezik, nego prostački cockney engleskih vojnika iz londonskih predgrađa. Kad se toj invazivnoj sili predaju naše postrojbe i s njima izbjegli civili, opet bi ih mogli izručiti crvenoj bandi, a vrlo dobro znamo što potom slijedi.

Kad ispod svega podvučemo crtu, nameće se neizbježan zaključak: nije pravo pitanje tko će pobijediti u drugome krugu, nego gdje će zagrebačka desnica dočekati neizbježni poraz, skrivena u vlažnim podrumima svojih kuća, odbrojavajući do surove odmazde crvenih bandita, ili u četveroredu negdje na cesti prema Bleiburgu?