Ugrožava li epidemija korone, osim ljudskog, i “zdravlje” demokracije? Epidemiolozi o tome ne govore, ali to ne znači da opasnosti nema. Iako nije zgoreg imati na umu kako i u ovom slučaju neće manjkati hipohondara.
Hoće li se demokratska društva nakon života u posebnim režimima, u kojim su neka ustavom zajamčena prava suspendirana, u trenutku oporaviti prestankom izvanrednih okolnosti?
Ili će netko iskoristiti privremeno odustajanje od mehanizama demokratskog sustava i za kasnije provođenje svoje samovolje?
To, recimo, jednom Viktoru Orbanu u Mađarskoj i prije ove krize nije bilo strano, a sada se pokušava izboriti i za mogućnost trajnog produljenja izvanrednog stanja i bez privole parlamenta. U Albaniji su građane odlučili disciplinirati “vozikanjem” borbenih vozila s mitraljezima po ulicama Tirane...
Pitanja su na mjestu nakon što su brojne vlade odlučile, s opravdanim ciljem suzbijanja brzog širenja virusa, posegnuti za interventnim mjerama. Jer, u demokracijama valja posebno brinuti o prevenciji i higijeni političkog sustava. Da poslije ne bi bilo “nismo znali” ili mamurluka građanske svijesti u stilu “kako nam se ovo dogodilo”...
U startu treba razlikovati privremenu redukciju ljudskih prava od one koja se odvija u gospodarskom sektoru, s ciljem umanjivanja ekonomskih šteta, što će također legalizirati neke izvanredne postupke (Ministarstvo rada, na primjer, priprema zakon koji bi omogućio suspendiranje sadašnjeg Zakona o radu, što će reći da zaposleni mogu očekivati manja prava i lakše otkazne procedure).
Pritom je zanimljivo primijetiti – često isti ti koji negoduju zbog “previše Države” kad je riječ o reduciranju prava, istodobno zazivaju maksimalni intervencionizam u ekonomiji, ne videći u tom svom stavu baš ništa kontradiktorno.
Neki su nositelji vlasti – kao recimo srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić – pokazali da su prilično laki na obaraču. Srbija je, naime, još 15. ožujka proglasila izvanredno stanje, preskačući prethodne faze pooštravanja mjera, što je u početku dovodilo do apsurdnih prizora.
Budući da je i tamošnja javnost nevoljko prihvaćala novonastale okolnosti, prvi dan po proglašenju izvanrednog stanja izgledao je tako da su se u centru Beograda vojnici s dugim cijevima u rukama gotovo sudarali s dokonim šetačima, bakicama u pohodu na sniženja, kao i sa svima koji su žurili na posao ili s njega...
O policijskom satu danima su se vodile polemike u stilu: smijemo li za vrijeme zabrane kretanja šetati pse, zbog čega je Vučić u jednom trenutku izgubio živce pa odbrusio:
“Čekam da netko predloži i prošetavanje papagaja!”
Pomalo već prevladavajući stav o posljedicama pandemije – da nakon korone više ništa neće biti isto u načinu na koji živimo - otvara mjesta i za pitanje hoćemo li imati i ista prava na koja smo navikli, i s pravom negodovali na najmanju naznaku njihova ugrožavanja?
Naposljetku, što ako sve ovo uistinu potraje?!
Hoće li se smjeti prigovarati vlastima ili, nedajbože, prosvjedovati? Sindikalno organizirati? Što ako neke vlade pokušaju zadržati mogućnost masovnog praćenja kretanja građana tijekom krize preko signala mobitela, što je izazvalo najviše polemika, ne samo u Hrvatskoj?!
Izgledna recesija stvorit će usto nove socijalno deprivirane slojeve koji će tražiti svoja prava, no pustimo sad scenarije kataklizme (ekonomski analitičar Velimir Šonje upozorava da će državu samo isplata tromjesečnog minimalca za zaposlenike tvrtki “na aparatima” stajati jedan posto BDP-a, a gdje su još sve druge mjere!).
I dok su neki počeli likovati s prvim “suverenističkim” mjerama (zatvaranje granica, pozivanje na ekonomsku samodostatnost...), zazivajući još “više Države” i intervencionizma, drugi su ih odmah prizemljili podsjećanjem da se globalni problemi – a svaka pandemija je to po definiciji – mogu rješavati samo zajednički.
Kako primjećuje Karlo Jurak, doktorand na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, često forsirana politička podjela na “globaliste” i “suvereniste” u ovom se slučaju pokazala vrlo upitnom, možda i neodrživom.
“Ta dva pristupa (nipošto ideologije, prije tehnike vladanja-upravljanja nacionalnim i nadnacionalnim procesima) ne moraju se isključivati, a ovdje se pogotovo ne isključuju – pandemija je svjetski (dakle, globalan) problem i skoro da nema društva koje je lišeno većih ili manjih posljedica koje je proizvela. Dakle, i rješenja moraju biti zajednička, globalna. S druge strane, države moraju poduzimati određene ‘suverenističke’ mjere, poput uvođenja izvanrednog stanja, kako bi spriječile širenje virusa...
I jedno i drugo politički su načini upravljanja ovom krizom. Kad je ona postala globalna, i ‘globalistički’ i ‘suverenistički’ pristup pokazali su se potrebnima i korisnima, pa ih je potrebno kombinirati”, upozorava Jurak u analizi koju je objavila “Politička misao”.
I dok je prvih dana, kad je ležernost prema “tamo nekoj koroni” tek prerastala u kolektivnu histeriju zbog realne ugroze, izostajalo propitivanje suspenzije nekih prava (kretanja, poslovanja...), prvi praktični problemi ljudi koji zbog strogih restrikcija možda nisu stigli na posao aktualizirali su i propitivanja suspenzije ljudskih prava i sloboda.
Gdje valja povući granicu kada su u pitanju mjere i suspenzije određenih prava?
U neposrednom susjedstvu imamo ružne primjere – Janšine Slovenije koja je iskoristila ovlasti kriznog stožera za nadziranje nepodobnih novinara te Vučićeve Srbije koja je uvela policijski sat i izvela vojsku na ulice. S druge strane, ako se pokažemo toliko neodgovornima i nediscipliniranima, jesmo li zaslužili bolje od krajnje autoritarnih mjera?
Pitanje je, naravno, koliko su te mjere doista usmjerene na suzbijanje ovog virusa, a koliko na discipliniranje stanovništva u političke svrhe i ovladavanje svakom sferom života građana. Možemo li već sada toga biti svjesni da kasnije ne bismo prekasno postavljali ta pitanja? I možemo li kao odgovorni pojedinci izbjeći stanje u kojem bi vlast morala nad nama trenirati strogoću?”, logična su pitanja koja navodi i Jurak u svojoj analizi COVID-19 realnosti.
Uostalom, zanimljivo je da je prvi poziv na formaliziranje izvanrednog stanja u Hrvatskoj stigao – iz oporbenih redova.
Saborski zastupnici SDP-a Peđa Grbin i Arsen Bauk zatražili su još prije desetak dana da Sabor donese odluku o izvanrednom stanju u državi i da se u toj odluci pobroji koje se to slobode i prava građana smiju ograničavati.
Pritom su se pozvali na članak 17. Ustava, u kojem stoji da se u doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države te velikih prirodnih nepogoda, pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom mogu ograničiti. Hrvatski sabor je, podsjetili su pritom, mjesto koje zbog ozbiljnosti situacije može neka ustavna prava građana i ograničiti.
Naravno, nisu Grbin i Bauk strastveni zagovornici izvanrednih stanja. Neki su u njihovu istupu vidjeli tek “navijanje” SDP-ovaca da kroz uvođenje izvanrednog stanja “njihov” predsjednik Zoran Milanović dobije važniju ulogu u čitavoj priči – jer u takvim okolnostima odluke donose on i Vlada – no neporecivo je da su ovim i pokazali da im je stalo do ustavnog, odnosno demokratskog poretka, tj. da žele kao kakvi brižni konzervatori “sačuvati” osjetljivu biljku ljudskih prava i demokracije dok se tamni oblaci ne raziđu...
U isto vrijeme, politolog Dejan Jović istaknuo je važnost funkcioniranja Sabora i u kriznim uvjetima jer je on “izraz narodnog suvereniteta pa ne smije biti podređen nekom kriznom štabu ili ikome drugom, niti smije ograničavati svoje funkcije, makar i u najtežim uvjetima”. Prof. dr. Jović podcrtava kako “nitko nije iznad Sabora”, koji ne smije ograničavati svoje funkcije, “nego ih održati makar i u najtežim uvjetima”.
Na istom je tragu i prof. dr. Đorđe Gardašević, s katedre ustavnog prava Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, s prijedlogom da se, prije nego što možda nastupi potpuna karantena, zastupnike svakako opremi videoopremom kako bi Sabor mogao funkcionirati i u najtežim uvjetima.
Jer, unatoč tome što je ovo vrijeme, kako je kazao Bauk, “u kojem građani moraju imati veće povjerenje u institucije i državu nego u ‘normalna vremena’”, jasno je da treba prevenirati moguće zloporabe tog povjerenja.
Ipak, za razliku od Bauka i Grbina koji su ostali na hipotetskoj varijanti, neki su komentatori već po dolasku virusa i u Hrvatsku “otkrili” elemente zlouporabe, i to u prvim preventivnim mjerama i istupima Vlade.
Već u prvom televizijskom obraćanju premijera Andreja Plenkovića naciji “razotkrili” su “opasnu ratnu retoriku”, implicirajući time da je prvi čovjek Vlade samo čekao neki sličan povod da demonstrira svoju nesklonost demokraciji. Prilično neuvjerljivo, imamo li u vidu njegov politički habitus i dosadašnji mandat, rekli bismo.
Ne, ne govorimo sad o njegovim političkim protivnicima i oponentima s nedavnih unutarstranačkih izbora u HDZ-u, koji su ga optuživali za “faraonski” stil vladavine i uspoređivali ga s Josipom Brozom Titom, nego o samozvanim zaštitnicima demokracije koji su iz formulacija kojima je Plenković više ili manje uspješno pokušao naglasiti ozbiljnost situacije izvukli zaključke o “politikantsvu” te “preuzetnoj i štetnoj” retorici koja “reproducira ratne okolnosti”.
I onda slijedi zloslutno “vojska je već pred bolnicama” (to će valjda reći da su nenaoružani pripadnici HV-a došli u krug bolnice Dubrava kako bi demonstrirali silu; baš kao što na ulicama Zagreba zapravo nisu uklanjali ruševine nakon potresa, kao što ste možda naivno pomislili, nego su očito kanili preplašiti civile, pripremiti teren za svojevrsnu diktaturu?!)...
Netko posve neupućen ili operiran od stvarnosti bi na temelju takvih solipsistički intoniranih tekstova mogao zaključiti - vlast divlja, onako, iz obijesti i bez valjanog povoda privremeno uvode oštre mjere na sve strane jer su valjda u dubini duše militantni. Baš kao i ostali zapadnoeuropski čelnici koji upravo koriste pomoć vojske u borbi s pandemijom?!
“Ako je pak ta retorika u funkciji nametanja svih repesivnih i drugih zamisli vlasti bez puno rasprave, što onda još slijedi (...)”... – jedna je od tipičnih rečenica takvih “analiza”, a diskurs pseudoaktivizma kojemu kontekst uzroka i stvarnih razmjera korona-krize samo smeta, doseže vrhunac u zapažanjima koja kao da su prepisana iz kakvog srednjoškolskog eseja na općenitu temu odnosa političkih režima i ljudskih prava: “Ljudska prava postala su luksuz kojim se politika razmeće u ‘mirnodopsko’ doba.
Ali kad zaraza udari na vrata, ljudski život odvaja se od ljudskih prava.
Kao da zaštita života ljudi nema veze sa zaštitom prava ljudi. Kakav je to život bez prava? Strah za ljudski život i egzistenciju oduvijek je služio kao izgovor za uvođenje represije”.
Tu su i “provokativna” pitanja poput: “Počinje li to možda Drugi domovinski rat, rat protiv koronavirusnog agresora koji će predvoditi naš drugi Tuđman, Andrej Plenković?”.
Da apsurd bude veći, jedan od takvih uradaka s misijom “raskrinkavanja” diktatorskih tendencija Banskih dvora, objavljen je u mediju koji se financira – iz državnog proračuna. Pa dobro, kakav je to diktator?!
Da činjenice po teoretičare koronarnih urota i korota budu gore, taj isti Plenković koji dan kasnije nije okupio generale, nego – 12 najuglednijih hrvatskih znanstvenika koji imaju što pametno reći na temu borbe s koronavirusom. Usto, inicirao je i posebni krizni stožer za gospodarstvo, u kojemu bi trebali biti i neovisni stručnjaci...
Nikad od njega diktatora po željama profesionalnih branitelja! U ovom slučaju ljudskih prava. Zapravo, riječ je samo o suprotnom polu histeričnih reakcija koje se obično očituju u ksenofobnim primjedbama na račun Kineza ili etiketiranju ljudi u samoizolaciji. (Na zabranu odlaska u ljekarne i stigmatiziranje čak i ljudi koji su bili u kontaktu s onima u samoizolaciji upozorio je i poznati epidemiolog dr. Bernard Kaić; sve kako ne bismo završili u crnogorskoj realnosti – tamo su vlasti, naime, u najboljoj tradiciji antidemokracija počele objavljivati imena i adrese građana u karanteni).
O stanju u Hrvatskoj mladi filozof Jurak kaže: “Mi trenutačno ne možemo biti nezadovoljni politikama koje provodi naša Vlada, ovlaštena državna tijela za upravljanje krizom te, iznad svega, sve medicinsko, civilno i policijsko osoblje koje svojim predanim radom pomaže u obuzdavanju ove krize”. I zaključuje kako sloboda i sigurnost nisu suprotstavljene.
“Za ovu svrhu bitna nam je jasna ideja o važnosti smanjenja socijalnih kontakata i odgovornog ponašanja u cjelini. To nije žrtvovanje slobode, ako smo svjesni granice do koje se može i smije ići – naprotiv, to je korištenje razuma koji je preduvjet svake slobode... Drugim riječima, koliko smo spremni u kriznoj situaciji djelovati razborito da pokažemo da smo vrijedni slobode, da smo racionalna bića predodređena za slobodu. Ovo je test naše razboritosti na kojemu ne smijemo pasti i dati argumente onima koji će tu jednom izigranu šansu za slobodu znati iskoristiti u svakoj budućoj prilici na najbrutalniji način(...) Ova je kriza šansa za treniranje razboritosti, kako bismo pokazali da smo spremni za slobodu. Spremnost za slobodu danas se ogleda – u ostajanju kod kuće”, zaključuje Jurak.
A da bismo u eri pandemije ostali kod kuće, netko mora privremeno voditi računa o stvarima izvan naša četiri zida.
Kako je ovih dana kazao slovenski filozof svjetskog glasa, Slavoj Žižek, omiljen i među mnogima koji strepe od uvođenja diktature na “mala vrata”: “Ne možemo se svi izolirati. Stvari moraju funkcionirati kako biste se mogli izolirati”.