Kako je ratni junak postao nepoželjan u gradu koji je spasio: mnogi su mu se divili, ali stekao je i moćne neprijatelje; Vrijeme je da se kaže istina

U tri desetljeća Amir Reko je prošao put od ratnog junaka do nacionalnog (vele)izdajnika u Bošnjaka.

Šira javnost ovog bivšeg kapetana JNA i ratnog zapovjednika 43. udarne brigade Armije BiH upoznala je 2017. godine, kada je diljem regije prikazan dokumentarni film "Makedonac" s njim u glavnoj ulozi. Radnja je govorila kako je kao 29-godišnjak u prvim mjesecima rata u BiH preuzeo obranu tada već otpisanog Goražda, posljednje bošnjačke enklave uz Drinu, i uspio je spasiti.

Makedonac je zapravo Amirov ratni nadimak, a dali su mu ga suborci jer je prethodno godinama službovao u toj bivšoj jugoslavenskoj republici. Iz staža u JNA seže i njegovo prijateljstvo s Draganom Simićem, koji mu je, iako Srbin i te 92. još uvijek aktivni časnik, riskirajući vlastiti život pomogao da se pridruži bošnjačkim sunarodnjacima u Armiji BiH. Doveo ga je do mosta na Drini i omogućio da mu dojučerašnji kolege ne pucaju u leđa.

Odbio likvidaciju

A svoju ljudskost Reko je pokazao onog trenutka kada je u lipnju 92. odbio provesti likvidaciju 44 srpska stanovnika sela Bučje. Nadređeni su računali da će to odraditi bez oklijevanja, jer su mu tri dana prije u masakru u selu Gude, Srbi, žive, spalili majku, djeda, rođake, njih sedam među 13 žrtava.

Reko je o svemu tome javno govorio godinama. Mnogi su mu se divili, ali je navukao i moćne neprijatelje, i to među svojim Bošnjacima, koji su ga prije nekoliko dana u Goraždu službeno proglasili personom non grata. Nepoželjnim je proglašen zbog, kako se navodi u deklaraciji Gradskog vijeća, "iznošenja neistina te bacanja ljage na istinske branitelje Goražda".

Povod je bio njegov intervju s Nebojšom Vukanovićem, najvećim kritičarom režima Milorada Dodika, a u kojem je Reko govorio o srpskim, ali i bošnjačkim zločinima.

- Došlo je vrijeme da se otvore karte. Došlo je vrijeme da im kažem da je taj njihov Alija uradio "to, to i to". Vrijeme je da se kaže istina, da joj pogledamo u oči. Oni koji su uživali, i dandanas još uživaju na ovom nakaradnom sustavu, lopovluku, oni se bune protiv toga. Njima ne odgovara, jer im je lijepo, dobro i boli ih briga za one kojih više nema - kaže nam Reko.

- Ja uporno nastojim Bošnjacima otvoriti oči da ih ne uvlače u nekakav rezervat ovdje. Oni moraju shvatiti da će za 20, 30, 50 godina živjeti s istim tim susjedima Hrvatima i Srbima, a ne da ih nekakva grupa uvlači u islamsku državu i ovdje od nas prave teroriste. Ja to neću dopustiti. Zato sam i javno obznanio što je uradio Alija Izetbegović, za što imam dokaze, a što se njima ne sviđa.

Iako sam s mojim suborcima spasio grad, meni je isti taj Alija onemogućio povratak u Goražde, a zbog 100 milijuna dolara umjesto mene na čelu jedne delagacije u Južni Jemen poslao Džemaludina Latića. Goražde mu uopće nije bilo bitno, već pare i islamski rezervat koji se pokušava izgraditi cijelo vrijeme. Zato sam i rekao da se BiH ne može graditi na Alijinim temeljima - otvoreno će ponoviti naš sugovornik.

Više od marifetluka s novcem njegove je neprijatelje zasmetalo to što je otvorio pitanje ratnih zločina koje su činili njegovi sunarodnjaci, a što je prilično igonorirana tema u bošnjačkoj javnosti.

- U mom selu Jošanici snage Armije BiH upale su u srpski dio sela i pobile 52 civila, od čega 19 žena i 4 djece. Brutalno su ih izmasakrirali, za što postoje i videosnimke. Ako ja u mom selu osuđujem srpske zločince koji su meni zapalili majku, onda moram suditi zločince i iz reda moga naroda. Oni kažu da su to neselektivni zločini. Pazite, prošlo je 30 godina od tada, a još nitko nije osuđen za njih. Kada ovo kažem, oni mene napadaju, ali mi moramo biti otvoreni oko svih zločina, jer ovako više ne ide - veli.

Pozivi podrške

Iako je gradonačelnik Goražda Ernest Imamović (SDA) odluku svog Gradskog vijeća nazvao ishitrenom, ona nije povučena, nego je i dalje službeno na snazi. Amiru Reki, koliko god bio gorostas od čovjeka i telefon mu se užario od poziva podrške sa svih strana, to nimalo ne prija.

- Oni meni stavljaju na čelo metu, i to javno. Sve nije moglo biti napravljeno bez centrale SDA, jer ovi u Goraždu ne bi to smjeli sami učiniti. U Goražde sam 92. otišao jer su me to molili moja majka, brat, otac, rođaci, susjedi. Mogao sam ih s pet srpskih oficira izvući i poslati ih u Dansku, Norvešku... ali nisam. Ostao sam, tukao se, borio, oslobodio Goražde 92., kada je Srbe bilo najteže pobijediti. Vratili su mi tako što su me dva puta pokušali ubiti, a sada me proglašavaju nepoželjnim u gradu. Da budemo jasni, nije mene strah, ne bojim se otići, ali što mi trebaju neugodnosti od djece koja nisu bili ni rođena kada je rat počeo, ali su im njihovi napunili glavu glupostima.

Ali neka budu sigurni da ja neću posustati. Snagu mi daje moja pokojna majka i na ovaj način pravim spomenik njoj i svim drugim majkama. Uvijek sam i dok god sam živ, prvo ću gledati čovjeka, a onda vjeru, naciju... - reći će Amir Reko, ratna legenda i istodobno službeno nepoželjna osoba Goražda.